Spominjao sam već nekoliko puta da mi je Meksiko 1986. bilo prvo. Svjetsko prvenstvo koje je u povijesne knjige upisao Diego Maradona, koji je svojim nogama, ponekad i rukama, odveo Argentinu do svjetskog trona. Bilo mu je 26 godina i nitko živ ne bi se kladio da će Argentina sljedeću titulu čekati desetljećima. I još je čeka.
Bilo je to Svjetsko prvenstvo koje je u mojoj dječačkoj glavi i još milijardu drugih stvorilo legendu o Diegu vanzemaljcu. Prošla su desetljeća dok nisam uspio prihvatiti da to nije. Da je bio čovjek kao i svi drugi. Pun mana i vrlina, slabosti i problema, samo s božanskim talentom za nogomet.
Prošlo je 36 godina, a Leo Messi još nije izašao iz njegove sjene. Iako su njegova nogometna dostignuća, objektivno i realno, odavno nadmašila Maradonina. Ali *karizma, kažete? Ah da, karizma. Ono što ne možeš izmjeriti i izbrojati, to je doista na El Diegovoj strani. Ono mjerljivo i brojivo zauvijek će biti na Messijevoj strani, bez obzira na to što se dogodilo u nedjeljnom finalu. Ali *dosadni Messi bez poroka i mana u tom kontekstu uvijek će biti iza *karizmatičnog Diega. Nogometnog boga koji je davao golove rukom, šmrkao kokain, bio maneken Camorre i plaćao skupe psihijatre i lijekove da bi barem donekle funkcionirao.
Te 1986. finale Argentine i Francuske bilo je bliže nego ikada. Spriječili su ga zapadni Nijemci, izbacivši Michela Platinija i društvo u polufinalu. A Maroko je ostvario svoj najveći uspjeh u povijesti. Prvi i posljednji put prije Katara prošli su skupinu i ušli u eliminacijsku fazu. I njih su, međutim, zaustavili isti ti zapadni Nijemci. Teškom mukom i golom Lothara Matthäusa u 88. minuti.
Luka Modrić toliko je toga dao svima njima svih ovih godina da je zaslužio da ovu jednu oni daruju njemu
36 godina kasnije, dvije nogometne velesile po prvi će put u povijesti ukrstiti koplja u finalu Svjetskog prvenstva. I baš je nekako ispalo prema željama i snovima katarskih šeika, koji, eto, nisu bezveze istresli milijarde kako bi uvjerili svijet da su “sportska nacija”. Kad već nisu mogli uživati i ponositi se izvedbama svoje reprezentacije, jer nju, jebiga, ne mogu kupiti novcem, mogu se barem ponosno zavaliti u stadionske fotelje i uživati u dvoboju manekena svog kluba iz Pariza. Kojeg, jebiga, mogu kupiti novcem. Leo Messi protiv Kyliana Mbappéa. Za katarski ego teško da je moglo bolje.
A dok čitav svijet bude pratio Derby della Qatar Sport Investments, Hrvati će prijenos finala kombinirati s dočekom svoje reprezentacije u karavani hladnim zagrebačkim ulicama. Koliko će vruć ili hladan doček uistinu biti, poprilično će ovisiti o tome što će se dogoditi danas na Khalifa Internationalu.
Maroko je, dakle, 36 godina čekao da prođe grupu na Svjetskom prvenstvu. A danas će se osim za svjetsku broncu, voditi bitka i za drugu najljepšu priču ovog Svjetskog prvenstva. Prva će, dakako, biti “Messi konačno” ili “Francuska ponovno”. Ali što će stajati u podnaslovu svake buduće brošure o SP u Kataru, ovisit će o današnjem okršaju. “Neobjašnjivo dobri Hrvati” ili “Napokon Afrika”.
Ova bitka za broncu u principu je gotovo pa preslika one naše prve bitke za broncu u Francuskoj 1998. Samo sa zamijenjenim ulogama. Maroko 2022. je zapravo Hrvatska 1998., a Hrvatska 2022. je Nizozemska 1998.
Jer Maroko je danas sve ono što je Hrvatska bila tada. Novi, svježi, iznenađujući polufinalist koji nikad prije nije bio u tim visinama. Iza kojeg je bila opijena nacija na nogama, ponosna, napaljena, puna adrenalina i želje da se dokaže među svim tim nogometnim velikanima i silama. A Nizozemska je tada bila ono što je Hrvatska danas. Iako mala zemlja, već poznata i priznata nogometna velesila kojoj svjetska polufinala i finala nisu ni nepoznanica, ni novost.
Tko god se sjeća te utakmice za broncu 1998., znat će koliko su Marokanci na nju napaljeni. Dovoljno se sjetiti koliko smo mi tada bili. Puno je sitnih detalja u kojima se ovaj Maroko može usporediti s onom Hrvatskom. Samo neka i rezultat ne bude usporediv.
I s temeljima ovog marokanskog uspjeha također se možemo poistovjetiti. Ova je reprezentacija umnogome sastavljena od marokanske dijaspore, koja je sjevernoafričkom nogometnom šarmu i neozbiljnosti, ubrizgala europsku disciplinu i strpljenje. A kad već spominjemo tu Nizozemsku, i ovaj marokanski uspjeh prožet je dijelom i nizozemskim stilom i duhom. I Hakim Ziyech i Sofyan Amrabat i Noussair Mazraoui rođeni su i odrasli ondje. I igrali čak za njihove omladinske reprezentacije, dok nisu osjetili zov pradomovine.
Poveznica je i čovjek koji ih vodi s klupe. Puno se pričalo o Vahidu Halilhodžiću, koji je tri godine drilao i driblao Marokance diljem Europe i doveo ih pred vrata Mundijala. A onda su mu, treći put u njegovoj karijeri, uručili otkaz prije odlaska na SP. Teško da je slučajnost. I teško da netko može argumentirati kako je Walid Regragui bolji trener, što god to “bolji” značilo.
Ali Regragui je očito *bolji trener za *ovu reprezentaciju, za ovu grupu, za ovu svlačionicu. Jer nije stvar samo u tome koliko si nogometnih knjiga pročitao, koliko taktike znaš ili koliko sustava možeš postaviti. Ponekad je puno važnije koliko si uspio doprijeti do svojih igrača. Koliko si ih uspio istovremeno i opustiti i zapaliti. Koliko si ih ‘kupio’ i uvjerio da ti vjeruju, da te slijede. Koliko si uspio iskoristiti i ispravno kanalizirati njihov ljudski karakter, ne samo nogometno znanje. Zbog toga je Regragui pobrao lovorike, a Halilhodžić prebire po TV kanalima uvrijeđen što ga nitko u Maroku ne spominje, kamoli zahvaljuje.
Na sličan se način može portretirati i uloga Zlatka Dalića u hrvatskoj reprezentaciji. Vječno osporavan i prozivan, a zapravo je savršen komplement svlačionice kojom upravlja. Svlačionice koju poznaje u dušu, baš kao i Regragui i kojoj točno zna dozirati potrebe. A to nije uvijek još drila, još treninga, još trčanja, još taktike. Nekad je psihička priprema važnija od tjelesne i taktičke. Posebno kad je o reprezentacijama riječ.
Nema boljeg primjera od Miroslava Blaževića i te 1998. Svatko iz te velike brončane generacije reći će vam da nije postojao savršeniji trener za njih od Ćire. I da vjerojatno s nekim drugim trenerom sve te glave i karakteri ne bi došli tamo gdje su došli.
Svatko od njih reći će vam da je taktičko i strateško nogometno znanje Tomislava Ivića bilo stoljeće ispred Ćirinog. Ali Ćiro je imao nešto drugo. Imao je talent i moć ljudske manipulacije, shvatite ovo totalno pozitivno, da svaku grupu igrača koju je vodio napuni takvim samopouzdanjem i osmijehom da su za njega bili spremni poginuti. Sličan odnos ima i današnja svlačionica s Dalićem. Kao i marokanska s Regraguijem.
Ćiro je 1998. znao “galvanizirati” svlačionicu i usaditi igračima u glavu da je utakmica za treće mjesto utakmica za “sve ili ništa”. Jednog Roberta Prosinečkog, koji je nakon polufinala s Francuskom bio ljut kao ris zbog ulaska u 90. minuti, toliko je ‘izmuljao’ pričom “sine, za ovo sam te čuvao, ti si mi vitalan” da je u njemu probudio i gnjev i bijes i prkos i želju. Koje su rezultirale njegovom odličnom utakmicom i vodećim golom. S broncom oko vrata završio je u Ćirinom zagrljaju. “Jesam ti rekao da si mi vitalan?”
I Dalićev je glavni posao između Argentine i Maroka bio probuditi tu ljutnju, taj prkos, tu luđačku želju, taj dodatni motiv, taj ekstra adrenalin koji će biti *vitalan.
Jer ulog je ogroman. Razlika između zlata i srebra je ogromna, ali razlika između bronce i ničega je još veća. Pitajte bilo kojeg sportaša čega se najviše grozi. Nije to zadnje mjesto, još manje drugo. Uvijek je najgore — četvrto mjesto. Što ćeš donijeti kući djeci, ocu, prijateljima? Što ćeš držati na zidu i podsjećati se do kraja života? Što si radio mjesec dana? Ništa. Naravno da je polufinale Svjetskog prvenstva daleko od ništa, naravno da je ogromno i uvijek će biti, ali u glavi i ustima ipak će ostati opor okus dvaju zadnjih poraza.
Možda nije pošteno, ali sport je takav. Život je takav. Sve što su na ovom Svjetskom prvenstvu napravili stat će u ovu jednu utakmicu. I po njoj će se ravnati. Sve će stati u pitanje jesi li se zauvijek okitio medaljom ili si ‘samo’ igrao polufinale.
Hrvatska je taktičkom disciplinom i ratničkim duhom došla do borbe za medalju. Sad je možda prilika da otpusti kočnice i da medalju osvoji elegancijom i klasom. Koje ova Hrvatska također ima. I karakterom koji je toliko puta pokazivala kad je trebalo. Slovačka. Škotska. Rusija. Francuska. Danska. Austrija. Belgija. Brazil. Neka bude i Maroko.
A ako ovoj generaciji već treba i neka dodatna motivacija, ima je pored sebe. Luka Modrić toliko je toga dao svima njima svih ovih godina da je zaslužio da ovu jednu oni daruju njemu. Kao što cijela Argentina cijeli turnir igra za Messija, neka barem ovu jednu Hrvatska odigra za Modrića. Za njegov zasluženi pobjednički i nasmijani oproštaj sa Svjetskim prvenstvima.
Ako Dalić doista u sebi ima i malo Ćire, prilično sam siguran da će njegova zadnja rečenica prije nego što pošalje momčad na teren biti: “Igrajte za nju, ali igrajte i za njega.”
Ova hrvatska priča iz Katara zaslužila je brončani odljev.
