Uoči prve utakmice marokanske reprezentacije na ovom Svjetskom prvenstvu, one protiv Hrvatske, ‘stručni’ je komentator HRT-ove emisije Qatara slavodobitno je locirao slabu točku Marokanaca. Pohitao je Tomislav Ivković objasniti kako “sve afričke reprezentacije” imaju određeni period u utakmici u kojem neminovno dožive blackout — valjda kao nekakav urođeni pad koncentracije koji je iz nekog razloga specifično vezan baš za ekipe s tog kontinenta. Bila je to uobičajena lijena stereotipizacija koja prelazi granicu casual rasizma, a Ivkovića je u njoj demantirao sam Maroko.
Maroko je u ovom sjajnom pohodu, u kojem će novom utakmicom protiv Hrvatske zatvoriti puni krug, demantirao te stereotipe. Tijekom čitavog smo turnira gledali sjano izbalansiranu ekipu čija je najveća snaga bila uigranost i jasan put do cilja — što iznenađuje s obzirom na nagle turbulencije oko izborničke pozicije uoči samog turnira.
Marokanci nisu mentalno padali, a kamoli da su doživjeli nekakav blackout; ako se ikakav pad i dogodio, on je bio u polufinalu s Francuzima, kad je postalo vidljivo da moraju improvizirati s planom igre jer su se, jedan po jedan, rušili od umora i ozljeda. Izbornik Walid Regragui usporedio je svoju selekciju s Rockyjem Balboom, filmskim herojem koji se u svojim mečevima nikada nije predavao i koji napada svojim stilom čak i dok izmrcvaren u ringu jedva stoji na nogama.
U analizama se Marokance, u potrazi za nekakvom sada pozitivnom stereotipizacijom, oslovljavalo sa sintagmama koje obično u sebi nose motiv Atlasa, planinskog lanca koji se proteže kroz čitavi prostor Magreba. Pokušaj je to stvaranja najjednostavnijih narativa, pogotovo kada su u pitanju sportski uspjesi na nacionalnoj razini; Hrvatska je mala, Engleska je bahata, a Marokanci su uspjeli jer su, kao pravi sinovi Atlasa, naučili o izdržljivosti stoljetnim preživljavanjem po negostoljubivom magrebskom tlu.
Taktika možda jest europska, ali ona je Marokancima pomogla da poraze eurocentrične stereotipe
Na press konferencijama nakon utakmica ni izbornik Regragui ni niz njegovih igrača, često nisu razumjeli pitanja koja su im postavljali arapski novinari. Iako međusobno komuniciraju magrebskom arapskom (poznatom i kao darija), dobar dio njih služi se i različitim varijantama berberskih jezika. Njihov je identitet, etnički kao i jezični, dosta slojevit i zbunjujući za Zapadnjake, koji nisu sigurni bi li ih nazvali “prvom arapskom” ili “prvom afričkom” momčadi koja se plasirala u polufinale Svjetskog prvenstva, a činjenica da ‘bijela’ ekipa predstavlja afrički kontinent protiv dobrim dijelom ‘crne’ Francuske predstavljala je dodatni izvor zbunjenosti.
Taj složeni identitet, nastao kao posljedica povijesnih okolnosti koje su kulminirale u post-kolonijalnom periodu, ono je što zaista i zapravo definira ovaj Maroko. Od 26 igrača s popisa za Svjetsko prvenstvo samo je njih 12 rođeno u zemlji za koju igraju, a među njima nije ni izbornik Regragui, odrasao u pariškom predgrađu Corbeil-Essonnes. Bilo je doduše i nekih pojedinačnih obrnutih slučajeva: hit-vratar Yassine ‘Bono’ Bounou rođen je u marokanskoj obitelji u kanadskom Montrealu, ali se njegova obitelj vratila u Maroko kada mu je bilo tri godine. S druge strane, Abdelhamid Sabiri je kao trogodišnjak s obitelji završio u Frankfurtu, gdje je i odrastao.
Prkos otuđenih zajednica
U prijevodu, ova je reprezentacija dobrim dijelom baš derivat europskog kolonijalizma. Pod pritiskom ratova, nemira, ali i eksploatacije novih zemljoposjednika i industrijalaca, mnogi su se Marokanci otisnuli put Europe, u kojoj su dijelom već i obitavali u svojim seobama kroz povijest. Ali u Europi ih je dočekala velikom većinom otuđenost i getoizacija, koja je potrajala do dana današnjeg, i u takvim su uvjetima odrastali i mnogobrojni aktualni heroji ove reprezentacije.
Achraf Hakimi rođen je u Madridu, gdje je njegova majka spajala kraj s krajem kao čistačica, dok mu je otac bio ulični prodavač. Kapetan Roman Saïss je iz francuskog Bourg-de-Péagea, gdje je na početku karijere igrao za petoligaša Valence, dok je za život zarađivao dobivajući minimalac kao čistač u lokalnom restoranu. Sofyan Amrabat i Hakim Ziyech su obojica rođeni i odrasli u Nizozemskoj; Amrabatov stariji brat Nordin, bivši reprezentativac, zarađivao je za obitelj najrazličitijim poslovima prije nego što je uspio kao profesionalni nogometaš. Ziyechu je bilo devet godina kad mu je umro otac; on će svoju nagradu za uspjeh na Mundijalu podijeliti marokanskim obiteljima.
Kao veliki trenutak za razvoj marokanskog nogometa viđena je izgradnja velikog nacionalnog nogometnog kampa nazvanog po kralju Muhamedu VI. Sam je kralj u taj veliki projekt ulio gotovo 14 milijuna eura; u sklopu njega nalazi se i skautski odjel koji pikira baš članove dijaspore, one koji bi mogli biti dio marokanske selekcije.
Naravno, primarni je zadatak razvoj domaćeg nogometnog kadra, poput akademaca Youssefa En-Nesyrija, Azzedinea Ounahija ili Nayefa Aguerda koji su također dali svoj veliki obol na ovom putu. No, čak je i taj novac uvelike ‘europski’: Muhamed VI., poznat i kao poprilično kontroverzan i strog autokratski vođa, svoje bogatstvo koje distribuira i u nogomet može zahvaliti poslovima koje je dinastija odrađivala s europskim kolonijalistima.
Nogometni je svakako barem nakratko ujedinio zemlju, ali tako što je prvo ujedinio i ovu rasutu djecu Magreba, od kojih su nekolicina tej pred sam početak turnira obukli nacionalni dres zemlje svojih predaka. Izbornik Regragui je kroz čitav turnir naglašavao kako se Maroko bori za stil igre koji počiva na “europskim odlikama” u čisto nogometnom smislu, ali koji predstavlja “afričke vrijednosti”. Izvor tih njegovih stavova mogu se pronaći u pan-arapskim, ali i pan-afričkim političkim idejama koje su izrazito prisutne u tim getoiziranim zajednicama, poput one u pariškom predgrađu u kakvoj je sam Regragui odrastao. Te ideje odlikuje bizarna mješavina secesionizma, antiimperijalizma, ali i transnacionalnog autoritarizma.
Kroz tu se društvenopolitičku prizmu treba gledati i ovu reprezentaciju. Uspjeh koji su Marokanci postigli uvelike se mora, jasno, tražiti u činjenici da su nositelji ove igre stekli ime i kvalitetu u europskim nogometnim strukturama, ali u sebi nose prkos otuđenih zajednica koje se moraju izboriti za svoju šansu.
Malo je tko davao ozbiljnu šansu Marokancima na ovom Svjetskom prvenstvu, pogotovo nakon sukoba s Vahidom Halilhodžićem i njegova odlaska. Ipak, oni su se za to šansu izborili, a sudbina je htjela da njihova sjajna izdanja gledamo baš protiv zemalja u kojima je njihovih otuđenih i nikad do kraja integriranih zajednica i ponajviše, od Belgije i Španjolske pa do Francuske u polufinalu.
Taktika možda jest europska, ali ona je Marokancima pomogla da poraze eurocentrične stereotipe, što je ovoj generaciji pogotovo bilo važno.
