Sjedili smo na piću, bilo je to negdje na polovici njegove prve trenerske sezone u Genoi. U prethodnoj sezoni potpisao je jedan od najsenzacionalnijih rezultata u talijanskom nogometu u 21. stoljeću, kad je maleni i siromašni Crotone prvi put u njegovoj povijesti uveo u Serie A. Potom je potpisao najlogičniji mogući ugovor. Enrico Preziosi, gazda kluba u kojem se igrački afirmirao, nije htio dopustiti da mu pobjegne.
Pričali smo o igračima, koga bi mogao ili htio dovesti. Puno ga je menadžera hrvatskih nogometaša odjednom *frendalo. Rekao mi je tada:
“Hrvatski igrači su sjajni, Talijani ih jako cijene jer se jako dobro prilagođavaju i donose nešto što talijanski nogometaši nemaju. Puno je naših igrača koje bih rado doveo. Nažalost, za Genou su hrvatski igrači uglavnom preskupi.”
Nemojmo se lagati, Ivan Jurić puno je više talijanski nego hrvatski trener. Najveći dio njegove igračke karijere oblikovala je Italija, a trenerske u potpunosti. Njegova filozofija nogometa je talijanska filozofija nogometa. Ali ‘ono dodatno’ što hrvatski nogometaši donose u talijanski nogomet, Jurić je donio u njihov inače izuzetno zatvoren i ljubomorno ograđen stručni ceh.
Vlašić mora potražiti klub u kojem će pokušati vratiti svoju rusku formu, a bolje opcije od Jurića i Torina teško da može pronaći
Jurić je, međutim, od svojih trenerskih početaka pa sve do danas, kad je u talijanskom ambijentu izuzetno cijenjen i poštovan trener iza kojeg stoje i rezultati i unosni transferi i jasno definiran model igre, jednu stvar uvijek iznova ponavljao. Uvijek je tražio i dovodio hrvatske igrače. Posebno one kojima je trebalo ‘reanimirati’ karijere.
Već na svojoj prvoj trenerskoj postaji, kad je u ljeto 2014. dobio u ruke trećeligaša Mantovu, na posudbu je iz Hajduka doveo 21-godišnjeg bivšeg mladog reprezentativca Ivana Tomičića. Dao mu je prigodu, odigrao je ukupno 11 utakmica i zabio jedan gol, ali već na zimu otišao je na novu posudbu u također trećeligašku Ischiju.
Idućeg se ljeta Jurić popeo jednu stepenicu više, preuzevši ne odveć ambicioznog drugoligaša Crotonea. Tražeći pojačanja za svoje trenerske ideje, s klupe drugoligaškog St Paulija iskopao je 24-godišnjeg napadača Antu Budimira i doveo ga na posudbu do kraja sezone. I obojica su pogodila Jackpot.
Budimir je odmah kliknuo s Jurićem i ostatkom kalabrijske družine te u vrlo tvrdoj i teškoj Serie B zabio 16 golova, postavši prvi Crotoneov strijelac i četvrti strijelac lige. Njegovi su golovi krčili senzacionalni Crotoneov put prema Serie A, a talijanski klub nije ni čekao kraj sezone kako bi aktivirao odštetnu klauzulu od milijun eura i otkupio ga od St Paulija. Istog ljeta preprodao ga je u Sampdoriju za dvostruki iznos, a Budimir je kasnije preko Španjolske stigao do pozicije možda i prve špice hrvatske reprezentacije.
Jurić nije poveo Crotone u njegovu prvu prvoligašku sezonu, jer je prihvatio ponudu da se vrati u svoju Genou. I ondje je odradio nekoliko spektakularnih poslova, otkrio Pietra Pellegrija kojeg su potom prodali Monacu za 25 milijuna eura i progurao Krzystofa Piąteka za kojeg su Milanu uzeli gotovo 40 milijuna.
Zbog mušica ne odveć racionalnog predsjednika Preziosija Jurić u Genoi nije uspio uspostaviti sustav kakav je želio i maknuti klub iz borbe za opstanak, ali je opet stigao dovesti jednog Hrvata — Petra Brleka. U poljskoj Wisłi zapazio je 23-godišnjeg veznjaka i potpisao s njim četverogodišnji ugovor, na kraju kojeg je Brlek završio u Osijeku.
Kad se konačno iščupao iz ralja trogodišnjeg ugovora s Genoom tijekom kojeg je triput postavljan i triput smjenjivan, Jurić je u Veroni procvjetao. Odmah po dolasku naložio je svojim poslodavcima da isplate dva milijuna eura Dinamu za kosovskog stopera Amira Rrahmanija, da bi ga niti pola godine kasnije prodao Napoliju za 14! Verona je zaradila sedam puta više od uloženog, a k tome ga je još i zadržala na posudbi do kraja sezone. Bio je to prvi veliki posao kojim je dokazao svojim šefovima kakav nos ima, a blagajna tada najsiromašnijeg talijanskog prvoligaša počela se neumorno puniti.
Na početku druge sezone u gradu Romea i Julije Jurić je iz Rijeke doveo pričuvnog vratara mlade hrvatske reprezentacije Ivora Pandura. I odredio ga već u njegovoj prvoj inozemnoj sezoni kao prvog vratara momčadi u kupu. Već u prvom kolu Pandur je bio junak, obranivši dva penala u raspucavanju protiv Venezije, za prolaz u iduće kolo gdje su ispali od Cagliarija. U završnici sezone Jurić je u zadnja četiri prvenstvena kola 20-godišnjeg Riječanina gurnuo na vrata umjesto iskusnog Marca Silvestrija i otvorio mu vrata bitke za jedinicu Verone u idućoj sezoni.
A mjesec dana nakon Pandura stigao je i Nikola Kalinić. Iskusnog napadača Jurić je doveo na posudbu iz Atlético Madrida kako bi ojačao svlačionicu iskustvom i kvalitetom, a njemu ponudio novu šansu za se odupre mirovini. Upravo ga je Jurićevo inzistiranje na dolasku u Veronu vratio u život i trasiralo njegov povratak u Hajduk ove zime uz navijačko oduševljenje.
Kad je iz Verone prešao u veći i zvučniji Torino, opet je Jurić morao biti kreativan. Jer je i Torino, slično kao i Genou i Veronu, dobio u blagom kaosu i muci borbe za opstanak. Ni Torino baš nije bio u onoj grupi klubova koji su si mogli priuštiti kvalitetne hrvatske igrače, ali Jurić je ipak našao način. Pokucao je na vrata dvojice potencijalnih reprezentativaca, kojima je baš trebao takav trener i i takva situacija.
Josip Brekalo već se nekako ‘ukiselio’ u Wolfsburgu, iako je tamo imao jako dobrih utakmica. Trebala mu je promjena zraka i ambijenta, a ovaj svježi, alpski, torinski itekako mu je pasao. Jurić je Brekalu dao slobodu, ali njegovim napadačkim adutima dodao je i neke defenzivne. Ovaj mu je na povjerenje uzvratio najboljim mogućim načinom, zabio je sedam golova i prošle sezone bio jedan od najboljih Torinovih igrača.
Toliko dobar da su gazde ‘Bikova’ već pripremile 11 milijuna eura za aktivaciju Wolfsburgove otkupne klauzule, novac koji za Torino uopće nije bezazlen, i novi ugovor koji bi ga dugoročno vezao uz nekoć slavni talijanski klub.
No, 24-godišnji Zagrepčanin se pristojno zahvalio na ponudi. Želio je više, veće ime i veće ambicije od Torinovih, koje su još uvijek prilično maglovite. Vjerojatno će takvu ponudu ovog ljeta i dobiti, jer ulazi u posljednju godinu ugovora s Wolfsburgom, koji ga mora prodati ako na njemu želi bar nešto zaraditi. A njegove godine i igre, sezona koja je iza njega, revitalizirani reprezentativni status i sigurna karta za Katar zacijelo će privući zanimljive opcije.
Još više od Brekala ‘reanimacija’ je trebala Marku Pjaci. Nesretni 27-godišnjak nikako da spoji sezonu bez problema s ozljedama koje su ga od potencijalne Juventusove zvijezde pretvorile u igrača koji traži put kroz posudbe. U Torinu je kod Jurića dobro krenuo, ali nova ozljeda mišića opet ga je usporila i smočila eksploziv koji je imao u svojim nogama. Za razliku od Brekala, Torino nije niti pokušao pričati s Juventusom o otkupu zadnje godine Pjacina ugovora, iako je ovaj u nekoliko navrata prošle sezone pokazivao kakav se potencijal u njemu krije.
Novo ljeto je tu, nova sezona se sprema i slaže, a Jurić je opet bacio pogled prema nekolicini Hrvata koji bi mu možda mogli biti dostupni. Jurić nije Pep Guardiola da samo može pokazati prstom i dobiti ono što hoće. Dva imena se posebno spominju, a obojicu veže sličan princip na kojem je Jurić i dosad funkcionirao. Treba im ‘reanimacija’.
Prvi je Nikola Vlašić, koji je prošle sezone ruski CSKA zamijenio engleskim West Hamom. I nije se uspio nametnuti. Po logici stvari ovog bi ljeta morao potražiti klub u kojem će pokušati vratiti svoju rusku formu, a bolje opcije od Jurića i Torina teško da može pronaći. Jurić ga jako dobro poznaje i spreman mu je dati sve ono zbog čega su prije njega ‘oživjeli’ i Budimir i Kalinić i Brekalo. Strukturu, jasnu viziju uloge u momčadi i prije svega — povjerenje i vrijeme. A to je Vlašiću trenutno najpotrebnije.
Drugi je Duje Ćaleta-Car, kojim bi Torino vrlo rado pokrio rupu koja će nastati nakon što proda 25-godišnjeg brazilskog stopera Bremera, za kojim vlada veliko zanimanje kako talijanskih, tako i stranih velikana. Dodatni impuls tom poslu daje i činjenica da Ćaleta-Car ulazi u zadnju godinu ugovora s Marseilleom, što znači da je vrijeme za ‘monetizaciju’.
Slovio je 26-godišnji stoper kao logičan nasljednik jednog od reprezentativnih obrambenih ‘senatora’, ali u zadnje vrijeme kao da su ga mnogi ‘zametnuli’. Dobra sezona i još bolji reprezentativni debi Martina Erlića i Josipa Šutala, uz Josipa Stanišića kojeg u perspektivi mnogi također više vide kao stopera nego kao desnog beka, kao da su poljuljali dobru startnu poziciju već prilično iskusnog Šibenčanina.
Stoga, makar se transfer iz Marseillea u Torino može gledati kao karijerni korak unatrag, posebno ako ćemo ga gledati kroz kontekst priče kako se za njega prije nekog vremena zanimao i Liverpool, on zapravo ima neku svoju logiku.
Prije svega u Juriću, koji Ćaletu-Cara može dodatno izbrusiti i taktički i tehnički i vratiti ga u obrambeni pole position uoči Katara. Ali i u potencijalnom otvaranju većih i bogatijih klubova s talijanskog tržišta koji su načelno sumnjičavi prema mnogim igračima, posebno defanzivnim, koji ne prođu ‘testove’ na nižoj razini talijanske Serie A.
Ćaleta-Car za Torino ne bi bio jeftin, vjerojatno skuplji od onoga što je htio platiti Wolfsbugu za Brekala, ali ako za Bremera dobije očekivanih 30-ak milijuna, barem polovicu će sigurno reinvestirati u novog stopera. Zašto ne u 26-godišnjeg hrvatskog reprezentativca koji je već četiri godine standardan u jednom od najjačih francuskih klubova?
U Jurićev inkubator pažljivo probrani hrvatski nogometaši uvijek su dobrodošli. Rijetki su oni koji iz njega nisu izašli kao bolji i vrjedniji igrači.
