Liga prvaka ovog je tjedna zauvijek zatvorila jedno poglavlje svoje povijesti. Poglavlje koje je trajalo četvrt stoljeća i koje je raketnim pogonom lansiralo to klupsko nogometno natjecanje u najzanimljivije, najspektakularnije i najunosnije na svijetu.
Kroz tih 25 godina buknulo je sve, ponajviše nezasitnost najbogatijih koji su počeli smatrati kako se nogomet igra isključivo radi njih. U nekoliko situacija pokušali su pučem potpuno preuzeti kontrolu nad nogometom, kao što su košarkaški bogataši preuzeli košarku. Posljednji put prije dvije i pol godine, kad je UEFA na čelu s predsjednikom Aleksanderom Čeferinom uspjela bogate pobunjenike zaliti vrućim uljem i spasiti europsku nogometnu tvrđavu. Barem na neko vrijeme.
Ali usprkos toj slatkoj pobjedi, bilo je jasno da UEFA neće moći ignorirati pritisak najbogatijih za još više međusobnih utakmica, više novca, više punih stadiona i ‘potrošača’. Čekalo se novo rješenje koje će pokušati barem malo primiriti vječno gladne bogataše i supstancu nogometne igre koja će barem zadržati privid da je sve moguće i da su nogomet i njezina najslasnija glazba u taktovima Lige prvaka, barem u teoriji, dostupni svima. I novo rješenje je stiglo u vidu nove Lige prvaka koja kreće naredne sezone.
Kad je francuski sportski časopis L’Equipe 1955. pokrenuo prvu inačicu onoga što se danas naziva Ligom prvaka, bilo je to iz razloga što je Francuze i ostatak Europe užasno živcirala engleska nogometna arogancija. U to je vrijeme Wolverhampton pobijedio u nekoliko prijateljskih utakmica s europskim klubovima, što je engleske medije motiviralo da iznova svog prvaka i svoj nogomet na svojim naslovnicama proglase “najboljim na svijetu”.
Ne treba niti jednog trenutka pomisliti da će se ovim promjenama najbogatiji klubovi zadovoljiti i prestati tražiti još više mjesta, novca i ustupaka
S gnušanjem su odbili poziv za sudjelovanjem svog prvaka Chelseaja u europskom razigravanju koje je pokretao L’Equipe, ali odbio ga je i Honved, koji je tada smatran jednom od najboljih momčadi Europe. U prvom izdanju 1955./56. samo su sedam od 16 klubova koji su pozvani bili prvaci svoje zemlje: Real Madrid, Milan, Rot-Weiss Essen, Reims, Anderlecht, Djurgården i Aarhus.
Ostalih devet odredilo je L’Equipeovo uredništvo, pa je iz Jugoslavije pozivnica poslana Partizanu, umjesto aktualnom prvaku Hajduku. Beogradski je klub, kao vojni projekt iz tog vremena, imao jače ‘pozadinske veze’, iako je na prvenstvenoj ljestvici iz sezone 1954./55. završio tek na petom mjestu, s 12 bodova manje (po današnjem sustavu bodovanja) od prvaka Hajduka. Tako je slavna generacija splitskog kluba koju su činili Bernard Vukas, Frane Matošić, Vladimir Beara, Josip Vidošević, Božo Broketa, Ljubomir Kokeza ostala bez zaslužene prilike da odmjeri snage s europskom klupskom elitom tog vremena.
Već od druge sezone 1956./57. pozivnice su dobili isključivo prvaci, a uključili su se i Englezi s Manchester Unitedom. I popili gorku pililu i udarac u svoj nogometni ego ispadanjem u polufinalu od branitelja naslova Real Madrida, koji je dominirao u pet prvih izdanja ovog natjecanja.
Kako je Hajduk prevaren za nastup u prvom povijesnom izdanju Kupa prvaka, prvi hrvatski klub koji je ondje zaigrao bio je zagrebački Dinamo u sezoni 1958./59., ali je ispao već na prvoj kvalifikacijskoj prepreci od praške Dukle. I u svom drugom pokušaju u sezoni 1982./83. Dinamo je zastao već u prvom kolu, ovaj put od lisabonskog Sportinga.
Hajduk je tako debitirao u Kupu prvaka tek u sezoni 1971./72., ispavši zbog gola u gostima od Valencije. U svojim slavnim 1970-ima splitski je klub još triput sudjelovao u elitnom europskom klupskom natjecanju i dvaput je dogurao do četvrtfinala: 1975./76. kad je ispao od PSV-a i 1979./80. kad je ispao od HSV-a. Ta dva četvrtfinala ujedno su i najveći uspjesi hrvatskih klubova u ovom natjecanju, a izjednačio ga je opet Hajduk svojim trećim četvrtfinalom sad već Lige prvaka 1994./95.
Sve do početka 1990.-ih Kup prvaka zadržao je praktično isti format u kojem su prvaci igrali po kup sistemu s dvije utakmice sve do finala. Sezona 1990./91. bila je posljednja koja se igrala u kompletnom kup-sustavu, a zadnji trofej na takav način pripao je beogradskoj Crvenoj zvezdi.
Od sezone 1991./92. Kup prvaka pretvorio se u Ligu prvaka, u kojoj se u različitim fazama igralo i po kup, ali i po ligaškom sustavu. Jedino što je od te sezone do danas ostalo nedirnuto su skupine od po četiri kluba, koje od naredne sezone odlaze u povijest.
Iako je sustav natjecanja promijenjen, Liga prvaka još je nekoliko sezona okupljala isključivo prvake, plus eventualno branitelja naslova ako nije bio prvak svoje zemlje. Tektonska promjena koja je ubrizgala raketno gorivo za lansiranje ovog natjecanja u orbitu dogodila se u sezoni 1997./98., kad je u Ligu prvaka pozvano i osam doprvaka iz osam najbolje rangiranih liga Europe. Od tog trenutka počele su se modificirati liste sudionika pri čemu su favorizirane bogate lige i klubovi.
Takav je sustav donio puno više spektakla, utakmica, prihoda i potrošača, ali je ujedno učinio gotovo nemogućim osvojiti naslov bilo kojem klubu izvan kruga četiriju najmoćnijih nacionalnih prvenstava. Tako je od te revolucionarne 1997./98. do danas tek Porto uspio osvojiti naslov prvaka Europe 2003./04., a svih preostalih 25 titula podijelili su klubovi iz četiriju zemalja: Španjolske (12), Engleske (7), Njemačke (3) i Italije (3).
Prvo nogometno prvenstvo neovisne Hrvatske odigrano je tijekom proljeća 1992., prvu titulu i nastup u Ligi prvaka zaradio je Hajduk, ali je izvisio jer HNS još uvijek nije bio primljen u punopravno UEFA-ino članstvo.
Tako je prvi nastup u novom natjecanju od hrvatskih klubova imala zagrebačka Croatia u sezoni 1993./94., ali nije uspjela preskočiti Steauu u kvalifikacijama. Hajduk je debitirao u narednoj sezoni 1994./95. i podignuo letvicu onamo gdje će je teško više dodirnuti bilo koji hrvatski klub. Prošao je skupinu i zajedno s Benficom se plasirao u četvrtfinale, gdje ga je dočekao i izbacio Ajax Louisa Van Gaala, koji je potom preko Bayerna i Milana otišao do vrha Europe.
Nakon toga od naših klubova samo je Dinamo osjetio čari igranja u skupinama Lige prvaka, i to u čak osam navrata — prvi put kao Croatia u sezoni 1998./99., posljednji put u prošloj sezoni 2022./23. Niti jednom zagrebački klub nije uspio ‘preživjeti’ skupinu, imao je i užasnih izdanja poput onog iz 2011./12. kad je završio bez osvojenog boda i gol-razlikom 3:22, ali i velikih trijumfa protiv Arsenala, Atalante, Chelseaja, punio klupski trezor i odmjeravao snage s praktično svim europskim klupskim velikanima.
Novi format koji kreće iduće sezone povećat će broj sudionika grupne faze s 32 na 36 i broj garantiranih utakmica sa šest na osam, a za tri četvrtine sudionika i svih 10. Nema više skupina po četiri kluba, svih 36 bodovat će se za istu tablicu, a ždrijeb će odrediti tko će s kim igrati.
Takozvani ‘Švicarski model’ funkcionirat će na način da će se 36 klubova podijeliti u četiri jakosne skupine po devet članova, sukladno klupskim koeficijentima. Potom će svaki klub izvući po dva protivnika iz svake od jakosnih skupina i s njima igrati po jednu utakmicu kući ili vani. Osam klubova koji skupe najviše bodova idu direktno u osminu finala, a oni plasirani između 9. i 24. mjesta imaju jednu kvalifikacijsku rundu više.
Promjenu je doživjela grupna faza, ali kvalifikacijski je dio ostao više-manje isti kao i dosad. Ustupak bogatašima napravljen je tako što će po jedno dodatno mjesto u skupini dobiti dodatni klub iz dviju zemalja s najviše skupljenih bodova u prethodnoj sezoni, a jedno mjesto više dodijeljeno je i prvacima manjih zemalja, koji će i dalje imati svoj kvalifikacijski put odvojen od neprvaka iz jačih zemalja.
UEFA na ovaj način želi pružiti ruku bogatašima i odmaknuti ih još više od ideje o izdvajanju i zatvaranju u Superligu. Ovakav će sustav ponuditi više novca, što je u osnovi bogatim klubovima najvažnije, ali i više međusobnih utakmica klubova iz liga Petice. Švicarski sustav ima svoje argumente i u smislu kompetitivnosti, jer se dosad često događalo da bi najbogatiji klubovi osigurali prolaz u eliminacijsku fazu i prije zadnjih kola, ali će istovremeno dodatno opteretiti kalendar, nabildati nove termine i produžiti trajanje grupne faze s početka prosinca na kraj siječnja.
To će neminovno ugasiti zimsku pauzu i kod onih zemalja koje je još uvijek imaju (Nijemci prije svih), ali je već proizvelo strah da će TV prava za novu i dužu Ligu prvaka poprilično ‘pojesti’ i dio novca kojeg su televizijske kuće izdvajale za prava prijenosa domaćih liga. Što posredno znači — više love za Ligu prvaka i velike klubove, manje za prvenstva i manje klubove.
Čeferin i društvo pokušali su pronaći kompliciranu ravnotežu i kompromis između neutaživog apetita najbogatijih klubova te zadržavanja baze i zadovoljavanja osnove svega što nogomet čini najpopularnijom igrom na svijetu. Primjerice, predsjednik Union Berlina Dirk Zingler pozdravio je činjenicu da je UEFA uspjela spriječiti “odmetništvo” i zatvaranje Lige prvaka u zatvorenu zabavu za bogate i odabrane, izrazivši nadu da će nogomet i dalje ostati dostupan navijačima, ne samo potrošačima. A novi format Lige prvaka prokomentirao je zanimljivom rečenicom: “Manje zlo je i dalje zlo”.
Je li ova verzija Lige prvaka tek manje zlo? Pokazat će vrijeme i praksa, ali ne treba niti jednog trenutka pomisliti da će se ovim promjenama najbogatiji klubovi zadovoljiti i prestati tražiti još više mjesta, novca i ustupaka.
Ipak, UEFA je kod svih nogometnih fanova barem sačuvala vjeru u san da svatko tko zasluži može doći do tog sirenskog zova himne Lige prvaka. Ruku na srce, ni to nije malo.
