Iako je desetljećima glavna trofejna sila talijanskog nogometa, Juventus nikad nije bio Barcelona, Bayern ili Real Madrid. Učinkovitost je u alpskom dijelu Čizme uvijek imala prednost pred spektaklom, a pobjede su uvijek bile važnije od izvedbene ljepote. Juventus je u talijanskom, ali i europskom nogometu postao mjerna jedinica za pragmatičnost, bez obzira na to što je njegov pobjednički nogomet nerijetko tjerao na gašenje televizora.

A onda su u klubu odlučili baciti bombu i na jednu od posljednjih utvrda svog modificiranog catenaccia. Petogodišnje haranje Maxa Allegrija talijanskim nogometom, začinjeno s dva izgubljena finala Lige prvaka, zamijenili su Sarriballom. I trenerom za kojeg su bili sigurni da će razdrmati i posljednje atome konformizma unutar svoje zvjezdane svlačionice. Doveli su trenera koji će ih učiti kako pobjeđivati, a pritom i zabavljati.

Nogometna filozofija Maurizija Sarrija dosad je uglavnom bila na suparničkoj strani od Juventusa. “Okomita tiki-taka”, kako je paušalno prozvana Sarrijeva nogometna ideja s puno brzih i kratkih dodavanja, u Napulju je stvorila jednu od najatraktivnijih europskih momčadi koja je prije dvije sezone bila nadomak prekidanju Juventusove dominacije.

Za konkurentnost Serie A zabrinjavajuća je činjenica da veća prijetnja Juveovoj dominaciji dolazi iznutra nego izvana

Ključna točka Sarrijeva sustava je pozicija zadnjeg veznog, koju mu je i u Napoliju i u Chelseaju držao talijanski Brazilac Jorginho. U Juventusu će ta uloga pripasti Miralemu Pjaniću, jer je Sarri već uputio javni mrgodni pogled prema Samiju Khediri i Emreu Canu, koje nikako ne vidi u toj ulozi i rado bi ih se riješio.

Uz Pjanića i novopridošlog Adriena Rabiota, važnu će ulogu u transformaciji Juventusove igre s loptom imati i Matthijs de Ligt, savršen stoper za Sarrijevu logiku u kojoj napad počinje iz obrane. Po sličnim kriterijima je iz Sassuola odabran i 21-godišnji Turčin Merih Demiral; uz 25-godišnjeg Danielea Ruganija, u Torinu vjeruju da bi to trebala biti nova dugogodišnja obrambena trojka jednako uspješna, ali stilski poprilično različita od znamenite utvrde Giorgio Chiellini-Leonardo Bonucci-Andrea Barzagli.

Ima li Juve igrače za Sarriball? Naravno da ima. I ukoliko sve klikne na pravi način, Juventus bi doista mogao dobiti pobjednički stroj koji će pritom pobjeđivati na oku ugodan način. Potencijalni problem, međutim, leži u činjenici da je okosnica Juveove momčadi već u prilično ozbiljnim godinama i pitanje je koliko će ti igrači biti spremni mijenjati i sebe i momčad nakon godina u kojima su naučili pobjeđivati na drugačiji način.

Cristiano Ronaldo doveden je zbog osvajanja Lige prvaka i bez obzira na savršenstvo svog tijela neće za to imati još puno pokušaja. Krenu li Sarrijeve preinake momčadske filozofije u krivom smjeru, nije teško predvidjeti nervozu i probleme s kojima se trener prošle sezone susretao u Chelseaju. Jer bez obzira na elitnu kvalitetu kadra kojim raspolaže, nove ideje trebat će neko vrijeme. A vrijeme je jedan od rijetkih luksuza koje mu Pavel Nedvěd ne može kupiti.

Makar, nije da nervoze nema već i sad. Sarri će zbog upale pluća propustiti početak sezone, a već je negodovao zbog činjenice da na treninzima ima čitavu ekskurziju igrača koji mu ne trebaju. I koji mu, zapravo, samo smetaju.

Klub je tražio tržište za Marija Manžukića i Gonzala Higuaina, ali ga (još) nije našao. Pa je stoga morao prodati onoga kojega je baš želio zadržati, 19-godišnjeg Moisea Keana u Everton. Baš kao što je morao prodati desnog beka Joãa Cancela Manchester Cityju i zadovoljiti se lošijom, ali 30 milijuna eura jeftinijom verzijom u Brazilcu Danilu.

Khedira i Can ne žele otići bilo kamo, a Juventusove plaće malo tko želi preuzeti, posebno otkako je ‘zatvorena’ Premier liga. Do kraja prijelaznog roka morat će odraditi barem još jedan veliki izlazni posao kako bi servisirao skupu svlačionicu, a tu se pogled najviše upire prema Paulu Dybali, koji bi mogao preseliti u PSG ako Neymar uspije isplakati svoj povratak u Španjolsku.

I opet, uz sve te “probleme u raju”, Juventus svejedno izgleda kao najbolja oklada za devetu, a ako hoćete i 10. titulu u nizu. Za konkurentnost Serie A zabrinjavajuća je činjenica da veća prijetnja Juveovoj dominaciji dolazi iznutra nego izvana. Snobizirani dio navijača više se plaši Sarrijeve tvrdoglavosti i činjenice da 60-godišnji Napolitanac u svojoj trenerskoj karijeri nema ni jedan domaći trofej, nego što mu koljena klecaju pred konkurencijom.

Iako, konkurencija ove sezone baš i ne djeluje tako bezazleno i bezopasno. I to baš u dvije žarišne točke u kojima riječ “Juventus” izaziva alergijsku reakciju. Napoli i Inter na različite su načine pristupili bacanju rukavice nedodirljivim Torinezima, ali i jedni i drugi apsolutno djeluju jači i sposobniji nego prošle godine.

Napoli je zadnje četiri sezone najglasnija prijetnja Juventusu, ali sve se zadržavalo na lavežu, nije bilo ugriza. Triput su završavali kao drugi, ali ovog ljeta su u klubu dodatno naoštrili zube i Carlu Ancelottiju poručili da opet krene na scudetto, bez obzira na to koliko moćan bio omraženi Juve. I njegov napuljski trener/izdajnik.

Nisu izgubili ni jednu bitnu kariku iz prošle sezone, tek su Romi prodali Amadoua Diawaru kako bi lakše od nje dobili ono što su htjeli. Stopera Konstantinosa Manolasa, koji će s neumornim i neprijelaznim Kalidouom Koulibalyjem činiti obrambenu noćnu moru za svakog suparnika. Napad su pojačali meksičkim reprezentativcem Hirvingom Lozanom iz PSV-a, a ligu će pokušati iznenaditi 20-godišnjim makedonskim veznjakom Eljifom Elmasom, pristiglim iz Fenerbahçea.

Napoli je najmanje mijenjao, jedini je od svih ligaških giganata ostao s istim trenerom i gotovo istom momčadi u odnosu na prošlu sezonu. U tome vidi svoju glavnu prednost i očekuje da će tranzicija i u Torinu i u Milanu proći puno hrapavije nego što ondje očekuju.

A Inter je na Juventus odlučio krenuti — Juventusovim oružjem. Najprije je u prosincu sva stručna pitanja povjerio Giuseppeu Marotti, čovjeku koji je udario temelje Juveove dominacije koja još uvijek traje, a šest mjeseci kasnije on je na klupu doveo istog tipa s kojim je te temelje salijevao. Iako neće priznati, ime Antonija Contea, Juventusove igračke i trenerske legende na Interovoj klupi, podiglo je ponešto obrva u crno-bijelom svijetu.

Marotta i Conte odmah su pristupili gašenju požara zbog kojih je izgorio Luciano Spalletti. Svi ‘dugi jezici’ su maknuti iz svlačionice, Ivan Perišić posuđen je Bayernu, Radja Nainggolan Cagliariju, pa je još samo preostalo riješiti se gospođe Wande Icardi i njezinog muža centarfora.

Čitavo ljeto Inter traži nekoga tko bi ih prihvatio, ali oni koji ih žele ne mogu ih platiti, a oni koji ih mogu platiti ih ne žele. Pokušavali su ih zamijeniti s Romom za Edina Džeku pa nije prošlo, a dok čekaju da stigne prava ponuda Marotta i Conte ‘njuškaju’ oko Alexisa Sancheza, Fernanda Llorentea i Ante Rebića, kojima bi popunili prazninu koja će ostati iza najboljeg klupskog strijelca u posljednjih pet sezona.

Dok slažu mozaik za dostizanje i prestizanje Juventusa, Marotta i Conte već su na svoj konto ubilježili jedan slatki trijumf. Romelu Lukaku bio je velika Juventusova napadačka želja ovog ljeta zbog koje je Manchester Unitedu nudio i Mandžukića u paketu, ali Belgijac je na koncu završio u Interu. Taj transfer Interisti su proslavili kao svoju veliku pobjedu, jer se zadnjih godina rijetko događalo da Juve nije dobio ono što je želio. A još manje da je ono što je želio izgubio od nekog talijanskog kluba.

Conte i Inter nemaju ni približno raskošan igrački kadar kojim raspolažu Sarri i Juventus, ali energiju i motivaciju koju će u Inter ubrizgati bivši Juventusovi trener i direktor nikako ne treba podcijeniti. Kao ni uštimani i dodatno ojačani kompaktni napuljski stroj.

Ali uz sve pozitivne trendove na San Paolu i San Siru, sve će i dalje ovisiti isključivo o Juventusu. Bude li promjena načina igranja prošla jednako glatko kao i promjena stadiona, grba i dresa, Juveu će i ove sezone domaća konkurencija moći samo staviti soli na rep…