S nekim tipovima jednostavno ne možeš kiksati. O jednome od takvih, koji je baš ovih dana postao Bayernov trener, pisao sam prošlog tjedna. Drugi je sve što sam o njemu kao potencijalnom treneru mislio dok je još driblao loptu ovih dana i potvrdio. Karizma, srčanost, neustrašivost, ljudska i sportska inteligencija, plus ono najvažnije. Vođa. Čovjek kojeg slijede. I na terenu i u svlačionici.
Nije trebalo biti nikakav genijalac za predvidjeti kako će Niko Kovač i Šarūnas Jasikevičius biti vrhunski treneri. Lako se to moglo zaključiti po njihovim karakternim osobinama i po načinu na koji su igrali i gledali svoj sport. Ali da će u samo dvije i pol sezone za kormilom svojih financijama i kvalitetom limitiranih klubova kročiti u samu trenersku elitu, svaki u svom sportu, ipak je bilo pretenciozno predviđati.
Pisao sam prošlog tjedna kako te sudbina nekad jednostavno nagradi. Mene je jednom, prije nešto manje od tri godine, nagradila Jasikevičiusom. Rijetko dobijete prigodu osobno intervjuirati takve sportske veličine, ali provesti čitavu večer i veliki dio noći u atmosferi i odnosu koji nema nikakve veze s uštogljenim robotsko-generičkim dvobojem između novinara i sportaša možete samo ako s druge strane imate posebnog tipa.
A Šaras je doista poseban tip.
Tijekom večeri koja se pretvorila u noć, intervjua koji se usljed zanimljivog društva pretvorio u okrugli stol i boca neke skupe svjetloplave tekućine koje su se marljivo transformirale u bezvrijedne ambalaže, pričali smo o Draženu Petroviću, Larryju Birdu, Lenu Biasu, Željku Obradoviću, ljepotama Barcelone, Maccabijevoj svlačionici, ludilu Panathinaikosa, tajnom napitku litavske košarke, nogometu, njegovim restoranima i još gomili stvari koje su imale ili nemale veze s košarkom.
“Dok sam bio klinac, nikoga nisam mrzio više od Dražena Petrovića”
Bilo je to nakon njegove prve sezone koju je proveo u odijelu, kao pomoćnik Gintarasu Krapikasu u Žalgirisu. Sezone nakon koje nije imao nikakvih dvojbi. Zapisao sam tada u intervjuu koji je objavljen u Sportskim novostima:
“Puno sam toga prošao kao igrač, igrao sa sjajnim suigračima, vodili su me najbolji europski treneri. Mislim da ne postoji situacija u košarci koju nisam proživio i to mi daje samopouzdanje da ću znati dobro reagirati i kao trener. Nikad nisam volio gubiti vrijeme i bez obzira na to što netko mislio — smatram da sam spreman biti glavni trener.”
Šest mjeseci kasnije, tako je i bilo. Krapikas je dobio otkaz, a Jasikevičius svijet u ruke. Kako život piše romane, svoju je prvu trenersku pobjedu u Euroligi proslavio upravo protiv onih koji su ga toliko puta u zadnjih 15 godina pognute glave gledali kako slavi. Uključujući i ovaj četvrtak. Olympiacos mu je uvijek bio mušterija i motivacija. I kao igraču i kao treneru. Majka njegove djece je Grkinja. Njegovim žilama teče zelena krv. Žalgirisova. Litavska. Panathinaikosova.
Nakon što je u prošloj sezoni najavio svoje trenerske potencijale i završio tek jednu pobjedu ispod crte doigravanja u Euroligi, u drugoj je eksplodirao. I on i Žalgiris. Kako to obično biva kod klubova iz *trećeg platežnog razreda, ostao je bez dvojice ponajboljih igrača. Lea Westermanna mu je uzeo CSKA, Lukasa Lekavičiusa Panathinaikos. No, on je pronašao zamjene i složio kompaktnu momčad s drugim najmanjim budžetom u Euroligi. Olympiacos, kojeg je izbacio u četvrtfinalu, ima gotovo dvostruko skuplju momčad. Moskovski CSKA, kojeg je ove sezone pobijedio, troši gotovo pet (!) puta više.
Jasikevičius je, baš kao i Kovač u Eintrachtu, od svoje momčadi stvorio vjernu presliku svojih igračkih karakteristika. Agresivnu, čvrstu i neustrašivu. Momčad koja je spremna i sposobna prkositi bilo kojem protivniku i bilo kakvom budžetu.
I nije slučajno to uspio baš u svom Žalgirisu. Klubu koji već desetljećima pokazuje kako se nositi s višestruko jačima i bogatijima i pritom ne odustajati od vlastitog puta i identiteta. Od vlastitih igrača i načina. Klubu kakav su mogli biti i, recimo, Split ili Zadar. Jer su imali sve što je imao i Žalgiris. Osim pameti.
Taj kultni klub iz grada koji na europskoj mapi nije ni industrijski, ni gospodarski, ni turistički gigant, centar je litavske košarke i polazišna točka brojnih legendi koje su u njega ugradile svoj komadić igračkog, trenerskog ili upravljačkog doprinosa.
“Igrao sam dvaput za Lietuvos Rytas i bio sam dužan i sebi i ocu odigrati barem jednu sezonu u Žalgirisu. U posljednjoj igračkoj sezoni konačno sam osvojio i naslov prvaka Litve i to mi je jako važno.”
Tijekom četiri i pol desetljeća u kojima je Litva bila pod kapom Sovjetskog Saveza, Žalgiris je bio jedan od ključnih čuvara litavskog košarkaškog, ali i nacionalnog identiteta. Još tamo od šezdesetih godina prošlog stoljeća moskovski CSKA je njegov najveći rival. I zbog sportskih i političkih razloga.
Iako su se s moćnim i bogatim armijskim klubom i tada teško nosili kao i danas, njihova zlatna generacija iz sredine 1980-ih (trener Vladas Garastas, Arvydas Sabonis, Valdemaras Chomičius, Rimas Kurtinaitis, Sergėjus Jovaiša…) ostala je upisana u povijesne knjige i litavske i sovjetske košarke. Draženova Cibona ih je 1986. zaustavila u finalu Kupa prvaka, a Šaras je zauvijek zapamtio taj poraz i tog tipa koji ih je ‘ubio’.
“Dok sam bio klinac, nikoga nisam mrzio više od Dražena Petrovića jer je mom Žalgirisu i reprezentaciji nanio puno poraza. Ali kako sam odrastao, razvio sam golemo poštovanje prema njemu. Bio je toliko ispred svog vremena. Uz mnoge sjajne litavske igrače kojima sam se divio, moram reći da je Dražen Petrović ipak bio moj najveći igrački uzor.”
I ako je u zadnjih 25 godina postojao košarkaš u kojem ste mogli prepoznati gomilu Draženovih karakteristika, onda je to upravo Šaras. Njegovu sportsku drskost, samopouzdanje, natjecateljski i pobjednički duh. “Lakše mi se pomiriti s tim da sam promašio, nego da nisam ni pokušao.”
I 19 godina nakon što se Žalgiris pod legendarnim trenerom Jonasom Kazlauskasom, Tyusom Edneyem, Sauliusom Štombergasom, Anthonyjem Bowiejem, braćom Žukauskas, Dainiusom Adomaitisom i ostalima prvi i jedini put popeo na košarkaški vrh Europe, Jasikevičius ga je opet doveo samo dvije postaje od trona.
Te 1999. kad je njegov Kaunas slavio, Šaras je bio u Vilniusu, na samom početku svoje igračke karijere. U međuvremenu je prošao čitav životni vijek trijumfa i emocija, četiri puta kao igrač vodio tri različita kluba do europskog naslova, gledao kako Žalgiris prolazi kroz teške dane i za ušicu igle izbjegava financijski krah i gašenje.
“Nije nemoguće, ali je definitivno sve teže. Mislim da se takvo iznenađenje da klub poput Žalgirisa bude europski prvak može dogoditi jednom u 10-15 godina.”
Njemu su do Final Foura trebale tek dvije i pol. A ondje ga čeka onaj najveći. Onaj koji je i njega vodio do trona. Onaj od kojeg je učio. Onaj kojem se divi više nego ijednom drugom. Željko Obradović Cepač. U Beogradu. Koji će biti zelen. Kao i čitav ostatak košarkaške Europe. Žalgiris će biti Jugoplastika ovogodišnjeg Final Foura. Barem u srcima posljednjih ostataka europske košarkaške romantike.
Pisao sam prošlog tjedna o suzama Nike Kovača nakon što je njegov Eintracht preko bogatog Schalkea ušao u finale Njemačkog kupa. Ovaj sam tjedan gledao suze Šarunasa Jasikevičiusa nakon što je njegov Žalgiris preko bogatog Olympiacosa ušao na završni turnir Eurolige. Suze tipova koji nikad ne plaču.
Jutro je već bilo bliže od večeri, a ona svjetloplava tekućina, iako sam je kurvanjski i podmuklo čitavu večer kriomice razrjeđivao tonikom i hrpama leda svjestan da ću čitav život žaliti ako me nadvlada, već mi je počela zapetljavati (engleski) jezik. Ali uspio sam artikulirati ono što sam u sebi nosio i prije nego što sam ga osobno upoznao.
“You know, Šaras, I think you’re going to be a great coach.”
“No, my friend. Not great. The best.”
O da. Krenuo je.
