Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Vjerovati Tudoru?

Može li Hajduk naučiti nešto od legendarnog Georgea Costanze?

U jednoj večeri svoje groteskno neuspješne egzistencije George Costanza je shvatio da je njegov život potpuna suprotnost svega onoga što je želio. Srećom i tada se, kao i obično, uz njega našao prijatelj Jerry Seinfeld, koji je matematičkom logikom ponudio jednostavno rješenje:

“Ako je svaki tvoj instinkt pogrešan, onda sve suprotno mora biti ispravno.”

Od tog trenutka ‘suprotno’ je postalo Georgeova mantra. Praktično religija. Govorio je i radio potpuno suprotno od svega što bi mu instinkti sugerirali. I Jerry je bio u pravu. Strogo pridržavanje ‘suprotnog’ dovelo ga je do nove djevojke i do posla iz snova u New York Yankeesima.

Tužno je zadnjih dana čitati i slušati komentare na izgled Hajdukove momčadi pod Igorom Tudorom. Ružno je tvrditi da netko tko je igrao nogomet na najvišoj mogućoj razini, a složit ćete se da je višu razinu od Juventusa ili Chelseaja teško naći, o nogometu ne zna ništa. Ili manje od bilo koga iz mase. Da su Tudor i Mario Stanić bili samo domari na Delle Alpiju i Stamford Bridgeu, zaslužili bi da ih se s pažnjom sluša kad pričaju o nogometu. Jer ni ja, ni većina vas koji ovo čitate, nismo bili ni to.

Da, trebaju vrijeme i da, zaslužuju vrijeme. Ali javnost zaslužuje nešto više od “radimo 24 sata” ili “samo teren je mjerilo”

S druge strane, uz dužno poštovanje naspram njegovoj kompleksnosti, nogomet ipak nije nuklearna fizika. I nije baš da trebate završiti dva nogometna fakulteta da biste mogli shvatiti što je dužnost desnog beka, kako bi se trebao kretati zadnji vezni, gdje treba stajati centralni napadač ili koja je osnovna razlika kad igraš s trojicom ili četvoricom nazad.

I zato najbolji trener nikad nije onaj koji zna najviše o taktici. Jer nogomet nije (samo) taktika. Da jest, bilo bi lako biti trener. Nabubaš taktičke sheme i stisneš play. Ali nogomet je i psihologija. I filozofija. I kompatibilnost. I prilagodljivost. I reakcija. I povjerenje. Na koncu i sreća.

Uzorak od 10 odigranih utakmica u nogometu na duge staze spada u ‘statističku pogrešku’. Ali uzorak od 10 utakmica Igora Tudora u drugom mandatu na Hajdukovoj klupi ipak je ponudio obrazac kojeg vrijedi proanalizirati i prokomentirati.

Prvo i osnovno — koliko je produktivno na pola sezone baciti bombu na sve što se dotad radilo? Bez namjere da se izolira i sačuva ono dobro, a dobroga je bilo, pa onda ukloni ili ispravi ono što ne valja? Zar je korisno zapaliti čitavu njivu pšenice da bi se uklonio korov i zatim na istom mjestu pokušao posaditi kukuruz? S istim sjemenom?

 

Naravno da je Tudor morao nešto mijenjati jer zato je i došao. Da je prije njega valjalo, ne bi ni došao. Istina je da nije puno toga vrijedilo u Hajdukovoj svlačionici prilikom Tudorovog dolaska. Ali tri klinca, David Čolina, Ivan Dolček i Darko Nejašmić, apsolutno su bili klasje koje je vrijedilo zaštititi od bačenog napalma. A dogodilo im se baš suprotno. Sva trojica su odjednom iznenada ‘spržena’ bez ikakve potrebe da se javnosti objasni zašto.

Štoviše, i Tudor i Stanić na to pitanje zauzeli su žestok napadački gard praktično proglašavajući svakoga tko otvori tu temu nečijim plaćenikom. A to je užasno nekorektno. Jer to je pitanje apsolutno legitimno. Bez obzira bio Nejašmićev otac nogometni menadžer ili zvonar župe Svetog Petra u Šumi. To je pitanje apsolutno legitimno jer, jebiga, nismo baš svi potkupljivi. Nismo baš svi zlobni i zlonamjerni. Nemamo baš svi neke skrivene motive i ne čučimo baš svi u nečijim džepovima, najmanje menadžerskim. Ali imamo pravo pitati.

To je pitanje apsolutno legitimno jer je Hajduk prije pola godine imao šestoricu potencijalnih mladih reprezentativaca (Čolina, Dolček, Nejašmić, Mario Vušković, Tonio Teklić i Leon Kreković). Danas ima jednoga, Krekovića. Koji, usput budi rečeno, također nema neki status u momčadi. Hajduk je toliko puta znao ‘žugati’ kako su mlade reprezentacije izlog za ‘podobne’ klubove, a onda je odjednom sam sebi pucao u noge i sve svoje potencijalne mlade reprezentativce sam eliminirao.

A mlada reprezentacija je bitna, itekako bitna za klub poput Hajduka koji živi od proizvodnje. Na mladoj reprezentaciji su skauti, tamo su veliki klubovi, tamo se dogovaraju poslovi, bildaju rejtinzi i cjenici. Svi klubovi svoju ‘vruću’ robu dodatno uljepšavaju i napudravaju, bore se da tamo dođu, a Hajduk je svoju nabio nogom u guzicu i pred svima ih potjerao kući.

Čolina je drugu godinu zaredom uvršten među sto najboljih mladih igrača Europe. Dolček je u sezonu krenuo odlično, pa malo zakašljucao, ali u globalu je ostavio dobar dojam. Nejašmić nerijetko i odličan. Teklić zanimljiv. Vuškovića tko god je gledao tvrdi da mu je potencijal beskonačan, a tko nije — mogao se u to uvjeriti protiv Intera i Varaždina gdje je bio jedan od rijetkih vrijedan pozitivne ocjene.

U redu, razumijem, sve su to klinci i treba ih učiti, tesati, poboljšavati, ponekad im spustiti nos, ponekad bildati samopouzdanje. Ali zar je najbolji način za to baciti ih na klupu? Nejašmića ‘zalediti’ na punih šest mjeseci? Dolčeka nakon klupe staviti na poziciju koju nikad nije igrao pa ga posramiti izlaskom u 35. minuti? Čolini pretpostavljati igrače koji nemaju veze s njegovom pozicijom?

Tu dolazimo do drugog pitanja koje treba odgovor. Je li logično toliko rotirati igrače po neprirodnim pozicijama kad se i na svojim prirodnima još uvijek ne snalaze u novom sustavu na kojem Tudor insistira? Čemu treninzi i uigravanja ako u svakoj novoj utakmici imaš neku novu ideju?

Eksperimentirati s nekim igračem ili pozicijom možeš ako imaš uigranu i samopouzdanu cjelinu. Ali ako ti se većina momčadi ionako muči s tvojim idejama i svojim zadaćama, što možeš očekivati od dodatnog eksperimentiranja? Uigravanje nosi automatizaciju. Automatizacija samopouzdanje. Samopouzdanje igru. Igra rezultat.

Zar je zaista logično da pored dvojice mladih reprezentativaca lijevi bok krpaju desno krilo i polušpica? Da ti pored dvojice braniča na klupi desni bek glumi stopera, a prije toga ga je glumio i veznjak? Da ti neki klinac iz vedra neba krene u prvih 11, a onda ga nema nigdje ni prije ni poslije? Da ti najbolji mladi igrač sjedi na klupi, a igra osrednji stranac koji ne želi produžiti ugovor?

I to inzistiranje na Hamzi Barryju koji na kraju sezone odlazi također zaslužuje crticu. Da se radi o Gennaru Gattusu ili o Xaviju, da ga trpiš zbog rezultata jer dominira nad suparnicima — ajde, razumio bih. Ali riječ je o igraču čija pojava ne donosi prevagu ni protiv najlošijih momčadi lige, što se najbolje vidjelo u zadnje tri utakmice protiv Intera, Istre i Varaždina, a vidi se zapravo na svakoj. Pa kad je već tako, zar nije logičnije iskoristiti ovo vrijeme za ‘školovati’ na njegovoj poziciji nekoga s kim ćeš za dva mjeseca krenuti u novi europski pokušaj i novu sezonu?

A kad smo već kod ugovora i dugoročnog klupskog interesa, zar je logično otpisati bez ikakve prilike čovjeka kojeg je klub samo par mjeseci ranije doveo iz Milana i s njim potpisao četverogodišnji (!) ugovor? Tek tako odrezati 24-godišnjeg stopera koji je potencijalni reprezentativac ozbiljne nogometne zemlje kakva je Češka i po hitnom postupku dovesti čak dvojicu koji ni po kojem objektivnom kriteriju nisu niti viša klasa, niti veći potencijal?

U redu, poštujem čak i trenerovo pravo da kaže “ne sviđa mi se, ne želim ga”, ima pravo na to. Ali zar ne bi onda bilo logično da netko iz kluba, netko tko je platio i potpisao na četiri godine tog Stefana Simića samo par mjeseci ranije, sjedne s trenerom i kaže mu “u redu, ali momak ima četverogodišnji ugovor i nije u interesu kluba odbaciti ga kao staru krpu jer ćemo izgubiti ogroman novac. Daj mu da igra, ajmo mu pomoći da ode na EP s Češkom, pa ćemo ga onda na ljeto prodati i dovesti stopera kojeg ti želiš?”

Znam da nije na Tudoru da razmišlja o financijama, možda čak ni o dugoročnoj strategiji, ali na Staniću jest. Ako su njemu sva ova pitanja nelogična, zlonamjerna ili ako drži da je sve ono što je Tudor dosad napravio s momčadi apsolutno ispravno i nepodložno kritici, onda ćemo se složiti da se ne slažemo. Ali za dva mjeseca Hajduk čekaju nove ‘sudbonosne’ europske kvalifikacije i nova sezona koju ne smije protratiti. Izgleda li ovaj Hajduk kao netko tko može garantirati da mu se neće opet dogoditi neka Gżira?

Igor Tudor je po toliko toga idealan trener za Hajduk. Po svom prčevitom stavu, neustrašivosti, po tome što nema kompleksa niti kleči pred bilo kim. Takav bi svaki Hajdukov trener trebao biti, jer pravi trener svoje karakterne crte prenosi na momčad. A Hajdukovi navijači vječno vape za prčevitom, neustrašivom momčadi koja neće imati kompleksa ni pred kim.

Problem je što Tudor i dalje ostavlja dojam da ga ne zanima prilagodba varijablama koje ga okružuju i da nije spreman odstupiti od svojih ideja čak ni kad je i laiku jasno da ne donose ploda i rezultata. Tudor u svlačionici ima to što ima i to realno nije nešto. Ali isto tako nije ni toliko loše da se iz tog materijala ne bi moglo složiti momčad koja neće izgledati kao dezorijentirana grupa građana naspram jednom Interu, Istri ili Varaždinu.

Znam kakav je Hajdukov instinkt u ovakvim situacijama. Smijeniti trenera i krenuti ispočetka. Ali Hajduk je toliko puta smjenjivao trenere i kretao ispočetka, samo da bi opet iznova shvatio da je njegov život potpuna suprotnost svega onoga što je želio.

Pa zašto onda jednom ne pokušati napraviti upravo suprotno od svog instinkta?

Ništa se dramatično ne može napraviti u pola godine i u 10 odigranih utakmica. Ni Tudor, ni Stanić, ni Ivan Kepčija nemaju čarobni štapić kojim će izbrisati sva lutanja, promašaje i gluposti iz Hajdukove recentne prošlosti samo zato što se zovu tako kako se zovu ili što su igrali tamo gdje su igrali. Da, trebaju vrijeme i da, zaslužuju vrijeme.

Ali i javnost zaslužuje nešto više od “radimo 24 sata” ili “samo teren je mjerilo”. Navijačima treba bar nešto za što će se uhvatiti. Nešto što će učvrstiti branu pred poplavom kritika. Ako nema rezultata, onda barem da se vide neki pomaci u igri. Ako baš nema igre, onda barem da se vide klinci kako napreduju. Ako nema ni klinaca, onda barem nekakav rezultat, pa makar i ‘seljačkim’ načinom. Iako mi i ta definicija nije baš jasna. Što znači ‘seljački’ nogomet? I znači li to da su Jose Mourinho, Otto Rehhagel ili Diego Simeone ‘seljački’ treneri?

Ali bez obzira što neke stvari možda vidimo drugačije, i dalje mi je smiješno kad netko tumači kako Tudor i Stanić nemaju pojma o nogometu. I da samo njih dvojica ne vide ono što svi drugi vide — da im momčad ne izgleda dobro. Ne znam, recite slobodno da sam naivan i da sam jednaka nogometna neznalica kao i njih dvojica. Prihvaćam. Ali i dalje mislim da uz sva moja prethodno postavljena pitanja, Tudoru i Staniću treba dati vremena da nacrtaju ono što žele. A tek onda suditi o crtežu.

Mislim, najlakše je poslušati instinkt, oduzeti im kistove i reći da to što misle nacrtati ne valja. Ali što je Hajduku dosad donosio taj instinkt? Pa ako ti se instinkt toliko puta pokazao pogrešnim, možda da jednom stvarno pokušaš sa suprotnim?

Kvragu, pa i George Costanza je jednom završio u Yankeesima.