Listu 10 najskupljih pojačanja u povijesti HNL-a Dinamo je u samo nekoliko dana nadopunio s još dvojicom igrača. Odbačena je prošlosezona transfer politika dovođenja talenata iz domaćeg prvenstva, pa su uz provjerenog Josipa Drmića na Maksimir sletili Rapidov Robert Ljubičić i Atalantin Boško Šutalo. Ljubičić se transferom vrijednim 2,5 milijuna eura ugurao na diobu sedmog mjesta najskupljih HNL prinova, dok je ispred Šutala i njegova četiri milijuna eura odštete na tom popisu ostao samo Marko Rog, koji je u Dinamo stigao 2015.
Time se povremeni kapetan hrvatske mlade reprezentacije vraća u domovinu nakon dvije i pol sezone provedene u Serie A, u Atalanti i na posudbi u Hellas Veroni. Upravo je u momčadi Igora Tudora napokon počeo dobivati veću minutažu, ali ni u njegovu sustavu s trojicom u zadnjoj liniji nije bio standardni prvotimac. Prema StatsBombovim je podacima prikupio tek 920 ligaških minuta, od čega ih je preko 43 posto bilo na poziciji lijevog stopera — što je suprotna strana od njegove prirodne, na kojoj je stoper bio 40 posto vremena.
Poklopilo se tako da je uz neprirodnu poziciju susrete protiv nešto zahtjevnijih suparnika igrao baš onda kad je bio lijevi stoper, što u relativno malom uzorku utakmica i minuta ima utjecaj na to da mu statistički parametri nisu još malo bolji od onih prikazanih na grafu ispod. No, nikako se ne može reći da izgledaju loše, pogotovo za tako mladog defenzivca u prilično zahtjevnoj ligi.
Još u svojim HNL danima, kad je igrao za Osijek, Šutalo se pokazao kao moderan stoper koji nudi odličnu pokretljivost i brzinu, što ga je učinilo idealnom metom za klubove koji igraju s trojicom u zadnjoj liniji. Naravno, takve karakteristike privukle su Atalantu još dok je bio 19-godišnjak, ali tu svestranost i mogućnost da pokrije čak i ulogu klasičnog beka koristili su izbornici u mladoj reprezentaciji, pa je, od ukupno 19 nastupa za U-21 vrstu, čak njih 16 proveo igrajući na bekovskoj poziciji.
Taj set vještina odličan je temelj za sve druge elemente koji su nužni na najvišoj razini — bilo u stoperskoj ili u bekovskoj ulozi. Brzina i pokretljivost su, uz pravovremene reakcije, glavni razlozi zbog kojih čini relativno malo prekršaja; odnosno, čak i kada ih čini, nisu toliko grubi da vode do kartona. U Veroni je bio prisiljen igrati energičnije i agresivnije, a uz način igre koji je klubu u ligi donio točno 100 žutih i sedam crvenih kartona, Boško od tih silnih kartona nije dobio nijedan.
Treba biti jasno da se još uvijek radi o igraču koji je projekt. Fantastičan i perspektivan, ali još uvijek projekt, jer Šutalo se ne vraća kao gotov igrač
No, gledajući s igračke strane, koje su njegove vrline, a koje mane?
Prije svega treba reći da je problem sa statističkom obradom mnogih stopera činjenica da ih je prilično teško ocijeniti koristeći event data. Neki od najboljih stopera svijeta često uopće ne dolaze u duel-situacije sa suparnicima, već svojim kretanjem i pozicioniranjem onemoguće primanje lopte, usmjere napad ili zatvore neki koridor. Najbolji primjer je Virgil Van Dijk, koji se nalazi među jedan posto stopera s najmanje presing akcija i startova na suparnika u usporedbi s drugim stoperima liga Petice u posljednjih godinu dana. Doduše, uz bazičnom statistikom nevidljivo, Virgil ima i visoku efikasnost svojih akcija, pa se dio njegove kvalitete ipak može vidjeti i prezentirati kroz brojke.
Kod Šutala nema takvih problema. Njegov stil igre, te stil igre kojim je Verona igrala u obrani, omogućuje nam da ga uvelike možemo ocijeniti kroz statističke parametre, jer je velik dio njegovih obrambenih akcija vezan za ono što se dogodilo na terenu, a ne na ono što je prevenirano. Budući da je odigrao tek nešto više od 900 ligaških minuta, uzorak nije najbolji mogući, ali je dovoljno relevantan da njegove izvrsne obrambene brojke uzmemo u obzir. Šutalo je u Serie A pokazao da kvalitetno može čuvati svog igrača kroz pritisak, duel igru i oduzimanje lopte, ali isto tako odlično čita igru, siječe linije dodavanja i kupi ‘ničije’ lopte.
Na grafu ispod vidimo koliko je uspješan bio u situacijama kad se nađe jedan-na-jedan sa suparnikom. Iako ne ulazi u toliko velik broj takvih slučajeva kao, primjerice, Genoini igrači, vrlo je efikasan.
Reći će nam to i regresijska linija (plava crta na grafu) koja najbolje odgovara podacima koje su generirali braniči u Serie A. Ukratko, što su igrači više iznad linije, to su efikasniji u igri jedan-na-jedan s driblerima, te suprotno tome — manje su efikasni što su niže ispod linije. Njegov postotak uspješnosti je čak 68,8 posto, koji je prosječno na malo iznad 50 posto kad se pogledaju svi braniči s barem 900 minuta igre (10 punih utakmica).
Nisu to za Šutala nužno ni idealni uvjeti koji mu bildaju brojke, već često situacije daleko od vlastitog gola. U usporedbi sa stoperima u ligama Petice, on spada među 1 posto po količini startova na suparnika u napadačkoj trećini terena, što je nevjerojatno visoko budući da je Verona lani bila tek 17. momčad lige po startovima u toj zoni terena. To nam govori da je izuzetno sposoban visoko ulaziti u pritisak na suparnika i naglašava da se osjeća ugodno igrati u visoko postavljenoj zadnjoj liniji.
Ipak, na tendencije igranja visoko i aktivno javljaju se i neke nedorečenosti u Šutalovoj igri. Naravno, za nekoga tko bez lopte ide daleko izvan zadnje linije, nije čudno da slično ponašanje ima i kad je lopta u njegovu posjedu. Da mu igra nema te karakteristike, teško bi bio iskoristiv na bočnoj strani, a to je nešto što postaje sve bitnije na stoperskoj poziciji, pogotovo u sustavima s trojicom u posljednjoj liniji.
Problem je u tome što se njegovi određeni nedostaci vežu na nešto s čime je Dinamo lani imao poteškoća.
U prošloj sezoni, pogotovo u utakmicama u kojima je Željko Kopić inzistirao na formaciji 3-4-2-1 ili 3-5-2, Dinamo je teško uključivao svoje stopere u proces izgradnje napada. Točnije, u izgradnji igre nisu dobivali ni približno dovoljno zadaća i odgovornosti da bi to dobro funkcioniralo, zbog čega se Josip Mišić morao dodatno spuštati, čime su nastajale rupe između linija i igra je gubila na tečnosti i povezanosti. Tako se činilo da se Dinamo nekad muči više nego što bi trebao i da ne igra na vrhuncu svojih mogućnosti.
Šutalo u ovoj fazi karijere nije rješenje za tu problematiku. Dio razloga za tek 78,6 posto uspješnih dodavanja leži u činjenici da je manje od polovice odigranog vremena proveo na svojoj poziciji desnog stopera, ali generalno gledajući, njegove su brojke dodavanja bile prilično loše. Na grafu ispod, koji prikazuje kakve su bile pogreške u dodavanjima, mapirani su svi braniči u prošloj sezoni Serie A. Na njemu vidimo da je količina dodavanja koja su završila izvan granica terena ili su jednostavno presječena jako visoka.
Dodatno zabrinjava podatak da je ogromna većina tih dodavanja ustvari bila kratka, na udaljenosti do 15 metara. Po količini kratkih dodavanja među stoperima prošle sezone nalazi se među 15 posto najboljih, ali je zato među devet posto najgorih kad se gleda parametar njihove točnosti. Nekad je to bio produkt sporih, a nekad krivih odluka, ali češće je bila riječ o tehničkoj kvaliteti odigravanja. Dodavanje prema prilazećem suigraču koje nije odigrano po travi da suigrač može lakše iskontrolirati loptu, kriva procjena kretanja iz čega slijedi dodavanje koje nije u potpunosti pogođeno ili jednostavno neko od promašenih dodavanja.
Slučaj njegova prezimenjaka Josipa u reprezentaciji pokazao je da se u pravom okruženju razina razigravanja suigrača može podići na razinu kakvu u klubu nisu nužno tražili od njega. S Boškom bi moglo biti malo teža što se tiče tog aspekta igre, jer za njegove probleme u predaji lopte dijelom jesu krivi zahtjevi i situacije u kojima se našao, ali čini se kako je veći dio bio vezan za njega samoga i nemogućnost da barem prati razinu koju drže njegovi suigrači.
Zbog toga treba biti jasno da se još uvijek radi o igraču koji je projekt. Fantastičan i perspektivan, ali još uvijek projekt, jer Šutalo se ne vraća kao gotov igrač.
I nije to loša stvar. Njegove bi vrline trebale biti puno izraženije od mana, uz odličnu priliku za daljnji napredak u svim segmentima igre, ali treba biti svjestan toga da je prošle sezone pod hrvatskim stručnjakom, u formaciji koja mu odgovara, s tri stoperska mjesta u početnoj postavi, u ekipi koja je kvalitetom vjerojatno slabija od Dinama, dobio manje od 1.000 minuta igre.
Na takvom malom uzorku ni brojke nisu najrelevantnije, ali ne treba na njega zbog otkupne cijene odmah stavljati pritisak instantnog uspjeha. Uostalom, Dinamo će prodajom Bartola Franjića, prema svemu sudeći, uzeti dvostruko više nego što je platio Šutala, ali je s njim dobio igrača na kojem bi u budućnosti mogao višestruko zaraditi.
Kao što smo mogli vidjeti, Šutalo već sad Dinamu donosi brojne prednosti, a uz pravilan razvoj i nadogradnju spomenutih mana ubrzo bi reprezentacija u svom kadru mogla imati dvojicu Šutala.
