Čak i ako niste pretjerano zainteresirani za navijačku scenu ili vas naprosto vas ne interesira nogomet izvan europskog mainstreama, morali ste vidjeti tu koreografiju AIK-ovih navijača. Na otvaranju nove sezone Allsvenskana — gdje je, usput, crno-žute u dvoboju sa novim prvoligašem Västeråsom došlo pogledati 36.602 ljudi — na sjevernoj se tribini našla velika šetalica koja je brzo postala viralna. Na njoj je, inspirirana pričom o Asterixu i malenom galskom selu koje pruža otpor velikom Rimskom carstvu, prikazana Švedska kao posljednje selo koje se hrabro bori protiv velikog (i zlog) neprijatelja — modernog nogometa.
Usporedbu s Asterixom zapravo je nekoliko mjeseci ranije prvi napravio izvjesni Sebastian Bengtsson. Naime, Jonathan Wilson, možda i najbolji britanski nogometni autor dobio je zanimljiv zadatak — megapopularni ali i u isto vrijeme i undeground švedski nogometni magazin Offside poveo ga je u trodnevni obilazak utakmica švedske lige u zamjenu za tekst iz perspektive sredovječnog engleskog navijača. On je na tom svom putešestviju sreo direktore klubova, trenere, igrače, radnike na stadionima, ali i navijače Hammarbyja, Malmöa i Norrköpinga.
“Mi želimo ostati undeground, mi smo ponosni autsajderi”, kazao je Bengtsson i onda povukao paralelu s galskim selom Alberta Uderza: “Carstvo još nije i neće preuzeti kontrolu nad nama. Od 32 najveće zemlje u Europi, mi smo zadnji koji nemamo VAR”.
A VAR je opet, i to ćete često čuti u razgovoru sa švedskim navijačima koji idu na stadione, zapravo savršena ilustracija svega pogrešnog u modernom nogometu. Ne zato što je sam po sebi loš, jer to nije, nego zato što u teoriji predstavlja težnju savršenstvu — koje je u nogometu nemoguće — odnosno daje prioritet televizijskom iskustvu u odnosu na stadionsko. I to je najveći razlog za to što ga Šveđani ne žele na svojim stadionima.
U Švedskoj misle na klubove, na nogomet i njegovu zanimljivost navijačima. U BiH VAR predstavljaju kao univerzalno rješenje za sve što je trenutno loše
Frederik Reinfeldt bio je ne pretjerano omiljeni švedski premijer između 2006. i 2014., koji je nakon političke karijere svoju ambiciju usmjerio prema nogometu. U ožujku 2023. izabran je za predsjednika saveza, s jasnim ciljem da jednog dana napravi iskorak prema UEFA-i, i jedan od njegovih prvih ciljeva bio je uvođenje VAR-a u švedski ligaški sustav. Međutim, s prvim glasom pobunili su se navijači, a to je u zemlji u kojoj vrijedi Pravilo 51 — po kojem većinski vlasnici kluba moraju biti njegovi članovi — automatski značilo da su se pobunili i klubovi. Na početku je protiv bilo njih osam, a onda postupno rasla podrška ideji odbacivanja VAR-a, koja je prošlog tjedna dobila i službenu potvrdu.
Nakon što je ideju odbilo 18 elitnih klubova, onih koji igraju u jednon od dvaju profesionalnih rangovima natjecanja, Reinfeldt je i javno potvrdio da od VAR-a neće biti ništa. To će Švedsku činiti jedinom od 30 najboljih europskih liga i jednom od rijetkih u čitavoj Europi koja neće koristiti video tehnologiju za pomoć nogometnim sucima.
Ali dobro, pitanje je toliko jednostavno i dolazi samo po sebi, pa se mora još jednom postaviti: zašto? A i odgovor je jednako jednostavan. Ljudi su u praksi vidjeli da VAR često ne funkcionira kako bi trebao i da se ne bavi jasnim i čistim pogreškama, a pogotovo da nije uvijek brz i efikasan. To je Šveđanima bilo dovoljno, jer smatraju da će se ljudske pogreške i dalje ponavljati te da će video tehnologiju i dalje pratiti standardne nogometne kontroverze, a sve to, kao i svi drugi na svijetu, već imaju.
I zato su odlučili povući crtu tamo gdje smatraju da je najvažnije: na stadionima.
Švedska nogometna liga već se nekoliko godina razvija u prilično zanimljiv i specifičan proizvod. Kvalitetom je to liga koja jako puno zaostaje za vrhunskim, pa čak i prosječnim klupskim nogometom u Europi, što potvrđuju i rezultati u UEFA-inim natjecanjima. Time liga gubi potencijalno tržište izvan zemlje, s obzirom na to da izvan Švedske gotovo da i nema interesa za nju. Međutim, to je liga koja se maksimalno fokusirala na stadionski doživljaj; sve više ljudi odriče se tradicionalno jake engleske Premier lige i okreće domaćem natjecanju i odlasku na stadion. I brojevi govore puno: još 2010. prosječna je posjećenost na 16 stadiona bila na 6.595, dok je prošle sezone prvi put premašila 10.000, usprkos činjenici da je trećina stadiona kapaciteta manjeg od 6.000 i ima ti klubovi imaju prilično malu navijačku bazu.
VAR bi, vjeruju navijači, najviše od svega pokvario upravo taj doživljaj odlaska na stadion. Duge pauze, iščekivanje konačne odluke, mjerenje milimetara i centimetara; sve je to zapravo televizijska zabava, pauza za otići po pivo i mezu ili isprazniti mjehur; to Šveđani ne žele. Nogomet je, kažu, za stadione i na njima treba najviše uživati.
Nekih 2.500 kilometara južnije, na Bulevaru Meše Selimovića, još je jedno selo. Ono, doduše, ni po čemu ne podsjeća na Asterixove Gale. Mjesto je to na kojem već mjesecima i godinama VAR predstavljaju kao izlaz iz tunela, kao ultimativnu pravdu koja će onemogućiti neke tamo zločeste ljude da rade što im je volja.
A hoće li?
Dobro, odgovor na to pitanje već znate. Uostalom, VAR se na profesionalnom nivou koristi od 2017., koristio se i na svjetskim i europskim prvenstvima, Hrvatska VAR ima od 2020., Srbija ga je uvela godinu kasnije, imaju ga i Slovenci, Grci, Bugari, Albanci, ponekad i Kosovari. Je li ondje suđenje drastično popravljeno? Je li postignuta ultimativna pravda? Je li uopće moguće da se to dogodi?
Da se razumijemo, i da opet ponovimo, VAR sam po sebi nije loša ideja, ne tvrde to ni Švedi. Štoviše, nema apsolutno nikakve sumnje da VAR tehnologija zemljama kao što je Bosna i Hercegovina itekako treba, da je moraju imati. No, njegova realizacija ovisi o jako puno faktora, i zato je prije svega naivno, a onda i glupo očekivati da će sam po sebi promijeniti generalnu sliku. Naravno, neće se događati dvometarski ofsajdi i golovi rukom, ali poanta je u tome da je za ono što se trenutno događa kriv ljudski faktor, onaj koji će opet biti odlučujući i jednom kad ti isti ljudi budu gledali u tamo neki ekran.
VAR je u BiH prvi put najavljen tamo negdje u rujnu 2019., dok su još o njemu trebali odlučivati tadašnji predsjednik Elvedin Begić i sudački guru Salem Prolić. Nekoliko mjeseci kasnije najave je preuzeo Vico Zeljković, a projekt je još od 2020. vodio Elmir Pilav. Naravno, osim pompoznih najava — doslovno svake sezone! — ništa se nije dogodilo. Time je, između ostalog, stvorena i svojevrsna fama, ili mit, ili nazovite to kako hoćete.
Priča da suđenje možda ne funkcionira baš najbolje — samo od sebe, jel’ — ali zato što nema uvjeta za to. Jednom kada dođe VAR bit će, sigurno će biti.
I ne samo da se ignorira ljudski faktor kod velikih odluka, nego i objektivno mnogo veći problemi koje suđenje u BiH ima. Zanemarite guranje ovog ili onog; pričali smo već o neproporcionalnim listama koje su najveće na svijetu, promoviranju sudaca sa kontroverznim backgroundom, nelogičnom delegiranju ili činjenici da gotovo nitko ne gubi mjesto na listi.
Ili, kad već stavljamo BiH u kontekst Švedske, uzmimo najobičniji kriterij za dosuđivanje prekršaja. Recimo, u posljednja tri kola za koja postoje statistički podaci, bosansko-hercegovački su suci dosudili 18 prekršaja više, iako je u ta tri kola u BiH odigrano ukupno šest utakmica manje nego u Švedskoj. U tom periodu, od 18 utakmica u WWin ligi BiH njih tri su završile s ispod 30 prekršaja; niti jedna s ispod 20, dvije s preko 40. Od 24 utakmice Allsvenskana u istom periodu, 20 je imalo ispod 30 prekršaja, a šest njih ispod 20. Pokušajte i zamisliti to na primjeru aktivne igre za 90 minuta. Naravno da se Bosanci i Hercegovci ne tuku više od Šveđana, nego suci, nazovimo to tako, preferiraju mekši nogomet, alibi odluke, ili u nekim slučajevima čudne kriterije.
Poanta je, naravno, u tome da u Švedskoj ne odbijaju VAR iz nekakve obijesti ili kako bi bili posebni. Oni prije svega misle na klubove, na nogomet i njegovu zanimljivost navijačima, kako bih ih privukli na stadione što više, i svoj proizvod učinili interesantnijim i boljim.
S druge strane, u BiH VAR potpuno pogrešno predstavljaju kao univerzalno rješenje za sve što je trenutno loše, stvarajući tako lažnu sliku koja se, jednom kad stvari ne krenu savršenim tijekom kao što nigdje nisu, pretvori u samo još jedan problem u nizu.
