Znate onaj osjećaj kada djetetu koje je već krenulo u školu i koje je već prilično svjesno svoje okoline i dalje pokušavate objasniti da Djed Mraz ipak postoji? I sami ste svjesni da zvučite potpuno neuvjerljivo i da je vaše dijete dovoljno pametno da zaključi da pričate gluposti koje nemaju baš nikakvog smisla — kakvi leteći sobovi, kakve sad sanjke, kakav dimnjak, pa mi to ni nemamo, i zašto mu je rukopis tako sličan tvome, i kako uspije pojesti kolač u baš svakoj kući, kako to da igračke imaju barkod ako ih prave vilenjaci — i u jednom trenutku shvatite da se petljate u vlastitim riječima. I spasi vas samo to što je i dijete svjesno da mu je život malo ljepši ako vi vjerujete da ono vjeruje u Djeda Mraza.
Otprilike takav je osjećaj pričati i pisati o nogometu u Bosni i Hercegovini, odnosno u ovom slučaju njenoj nogometnoj reprezentaciji.
Potpuno ste svjesni da sve što slušate i vidite oko sebe nema baš nikakvog smisla ni logike, ali i dalje pokušavate to postaviti u nekakav ozbiljan kontekst i stvoriti privid da razumijete što se događa i da ste u stanju to prepričati. I vrtite se u začaranom krugu, jedan krug za drugim, jedan za drugim, sve dok u jednom trenutku ne shvatite da je davno postalo besmisleno. I da je nemoguće za ispričati.
Dakle, Nova godina je u Bosni i Hercegovini započela promjenom izbornika nogometne reprezentacije. Petnaest članova Izvršnog odbora nacionalnog nogometnog saveza prvi put se u 2023. okupilo u srijedu u podne, a već pola sata kasnije donijeli su zaključak da nakon dvije godine posla Ivajlo Petev ne zaslužuje produžetak suradnje, ali i da je zato njegovo mjesto zaslužio Faruk Hadžibegić, 65-godišnji u tom trenutku nezaposleni trener koji je u svojoj karijeri već jednom vodio BiH, ali i radio u još 13 klubova i u jednoj reprezentaciji, onoj crnogorskoj, u periodu od srpnja 2019. do prosinca 2020.
I dalje su na ploči samo pijuni, a oni koji guraju figure ne znaju pravila igre i samo se dobro zabavljaju
To vas, logično, dovodi do nekoliko jednostavnih pitanja od kojih bi prvo trebalo biti i najlakše: zašto je Petev dobio otkaz?
On je BiH preuzeo u isto ovo vrijeme prije dvije godine, i to na insistiranje današnjeg direktora reprezentacije Zvjezdana Misimovića te predsjednika Saveza Vice Zeljkovića, koji niti u jednom trenutku nisu imali konkretan odgovor na pitanje zašto baš Petev. No, čvrsto su branili svoj izbor koji nije imao baš nikakvu podršku u javnosti, a nastavili su to raditi kroz čitavu godinu, pa i onda kada je Petev u svojih prvih 15 utakmica upisao tri pobjede. Čitava se zemlja pitala što to Bugarina drži na klupi, a Zeljković i njegovi prvi suradnici papagajski su ponavljali priču o strpljenju, povjerenju, dugoročnom razvoju mladih igrača i rezultatu koji tek treba doći. Još su govorili o koheziji između igrača, i to svih, i iskusnijih i novopridošlih, i samog izbornika, i djelovali kao da brane neobranjivo. Što je u tom trenutku bilo potpuno nelogično.
Ali onda je Petev u šest utakmica Lige nacija izgubio tek zadnju i rezultatski nevažnu, osigurao prvo mjesto na ljestvici skupine, mjesto u drugom šeširu na izvlačenju kvalifikacija i mjesto u A diviziji ovog natjecanja; ukratko, napravio je nekakav opipljiv rezultat. Na taj savršeni odnos s igračima došle su i pune tribine i iako je i dalje bio osporavan, činilo se da je Petev napravio sve ono što su njegovi poslodavci željeli i da su mu još dvije godine ugovora zagarantirane, ali i da su oni možda bili u pravu.
Onda su mu dali otkaz.
Dobro, nisu mu produžili ugovor, ali razumijete poantu. Ne trebam vas pitati, jasno da vidite problem s logikom. Koji postaje samo veći kad čujete službeno objašnjenje Zeljkovića i Misimovića, koji su ustvrdili kako je zaključeno da “ekipi treba novo lice, nova energija”. Što točno znači nova energija nitko nije ni pokušao objasniti, kao ni činjenicu da su doslovno preko noći promijenili mišljenje o Petevu, za kojeg su na početku govorili da mu treba suditi prema rezultatima i za kojeg su jučer javno zaključili da je napravio dobar rezultat. Da, vrijedi sve ovo pročitati još jednom, ali ne, nije do vas, to je zaista tako: sudimo mu po rezultatima, a onda kad napravi rezultat, presudimo mu otkazom. Ili, opet njihovim riječima, konstatiranim istekom ugovora.
Dakle, što se stvarno dogodilo? To će, naravno, ostati misterij, ali i još jedan povod za gomile spekulacija i kafanskih priča. Zeljković se, kao i svaki njegov prethodnik ali i svaki pravi nogometni radnik, obožava razbacivati riječima kao što su transparentnost i odgovornost, ali kad dođu konkretna pitanja, na njih odgovara optužbama, pričom o onima koji ne žele uspjeh — začudo, u BiH ne funkcionira džoker UDBA — ili ih naprosto, kako je jučer sam rekao, kulira. Kulira.
U međuvremenu, čaršija priča da je Petev odbio ići u Rusiju, da je stao u obranu igrača, ali i da je odbio poslušnost kad je u pitanju sufliranje raznih savjetnika na temu tko bi trebao igrati u početnih 11; sve ovo može ali i ne mora biti istina, ali je u najmanju ruku logičnije od priče o novim licima i novoj energiji.
Što nas dovodi do još jednog logičnog pitanja: što sad?
Sama noga u zadnjicu dosadašnjeg izbornika, osim potvrde stare teze da ljudima u Nogometnom savezu uopće nije stalo do napretka nogometa ili reprezentacije, ne znači ništa. Kako se na bugarskom kaže — tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju? Uostalom, nije BiH pod njegovim vodstvom bila spektakularno dobra, niti je on napravio nekakvu trenersku revoluciju, ali na samom kraju jest bilo očito da se dogodio nekakav pomak. Dvije godine je radio na nečemu što je na kraju dalo kakav-takav rezultat i na trenutak je djelovalo da BiH zaista ima nekakav određeni pravac, premda je bilo jasno da je na njemu i previše prepreka. I opet, nakon svega toga, bilo je sasvim logično da nastavi taj put, pa što bude. Ali, logika i nogomet u BiH ne idu zajedno, pa je ispalo da su u Savezu forsirali strpljenje kojem su onda sami dali nogom u dupe.
Treće jednostavno pitanje je onda: može li taj Hadžibegić napraviti nešto i zašto baš on?
No, opet smo ostali uskraćeni za jednostavan odgovor na jednostavno pitanje. Čini se, ipak ne zato što su Misimović i Zeljković kuleri kakvi misle da jesu, nego naprosto zato što ni sami ne znaju argumentirano objasniti što je to posebno što Hadžibegić ima, a Petev ili neko peti-deseti nema. Osim novog lica.
Što je, naravno, pokrenulo još jednu lavinu kafanskih priča i teorija, od onih da je Hadžibegić spreman na kompromise s naredbodavcima kad je momčad u pitanju, do onih da je njegovo imenovanje rezultat razmjene usluga i interesa različitih klanova unutar Izvršnog odbora. Što može, a ne mora biti istina, ali je u najmanju ruku logičnije od priče o novom licu i novoj energiji.
Ali to ne znači da Hadžibegić ne može napraviti dobar rezultat s ovom selekcijom. On je samo u najgorem trenutku bačen u vatru — ili je u nju uskočio, zavisi od kuta iz kojeg gledate — onako kako je to bilo i s njegovim prethodnikom i do njega je kako će se snaći. Ima ogromno iskustvo, poznaje momčad i generalno domaći nogomet i jako dobro zna što ga čeka.
BiH kvalifikacije otvara s najvećim rivalima za drugo mjesto u skupini, Islandom i Slovačkom, i od tih rezultata mnogo će ovisiti i smjer u kojem će ići Hadžibegićev mandat. Za razliku od prethodnika, on je dobio do-or-die ugovor u trajanju kvalifikacija s plasmanom u Njemačku kao jedinim isključivim ciljem, ali — ako je suditi po dosadašnjoj praksi — ne i jamstvom produžetka ugovora. Usto, on neće imati priliku momčad voditi niti jednom prije toga, i reprezentacija BiH će još jednom morati krenuti s nule, odnosno temelja kojeg je dvije godine postavljao Bugarin, ali to je opet priča o logici i njenom nepostojanju.
Tu se krug vraća na početak. Vraća se na ono izrečeno i napisano već puno puta. U ovom je trenutku nebitno je li izbornik Petev ili je izbornik Hadžibegić ili netko treći; njihov je rezultat isključivo plod spleta okolnosti, sreće i njihove snalažljivosti i prilagodljivosti situaciji, a nikako sustava koji bi omogućio da pokažu svoju kvalitetu i donesu BiH konkretan napredak. Netko se snalazi bolje, netko lošije, ali i dalje se ništa se ne mijenja; i dalje su na ploči samo pijuni, a oni koji guraju figure ne znaju pravila igre i samo se dobro zabavljaju. I da, već ste to čuli i pročitali, ali tako funkcionira začarani krug.
Onaj u kojem i dalje pokušavamo objasniti da Djed Mraz postoji, iako znamo da nema ni logike ni smisla. I da nam ni djeca ne vjeruju.
