Na posudbi

Kako sam prestao voljeti nogomet

…i kako sam mu se vratio

Reći ću vam nešto osobno. Nešto što nisam mislio da ću ikada izgovoriti naglas, da ću ikada napisati na papir. Napisat ću rečenicu koja mi nekad davno nije imala nikakvog smisla, zbog koje sam dugo prezirao sebe i zbog koje ću za mnoge ispasti totalna budala.

Prestao sam voljeti nogomet.

Uvjeravao sam sebe da je to samo prolazna kriza; da sam umoran, da mi treba nekoliko dana odmora. Nije funkcioniralo, pa sam priču pretvorio u potrebu za nekoliko tjedana, a onda i nekoliko mjeseci odmora. Ali ništa od toga nije bilo istina; ništa osim činjenice da sam potpuno prestao uživati u nogometu. Sjedio bih na tribinama, u press dvoranama, razgovarao s prijateljima i kolegama, radovao se golovima i tugovao zbog promašaja, ali sve je bilo nekako prazno i hladno. Izvještačeno.

Vrhunac je došao s proljećem 2016. Posao se gomilao, obiteljske obaveze također, imao sam sve manje vremena za gledanje nogometa iz užitka, sve se svodilo na moranje. U međuvremenu je i Velež ispao iz Premijer lige, a što točno taj udarac predstavlja za navijača i kako točno on boli ne mogu vam i ne želim opisati i iskreno se nadam — ako niste navijač nekog od naših rivala, naravno — da taj osjećaj nikada nećete ni osjetiti. Reprezentacija Bosne i Hercegovine još je jednom sebi pucala u nogu, izbacila je sama sebe s Europskog prvenstva kojemu sam se jako radovao, pa sam u Francusku otišao odraditi posao.

Dva tjedna putovanja po toj prelijepoj zemlji pretvorila su se u noćnu moru. Žalio sam se na sve i svašta. Nedostajala mi je obitelj, supruga i tek rođena kćer i želio sam kući. Hrana mi je bila odvratna, to njihovo skupo vino bljutavo, svako pivo sve ružnije. Žalio sam se na krevete, na prljave sobe, na naporne i dosadne kolege, na umišljene Francuze, na njihove prljave i prazne ulice, pa na gužve na njima, na štrajkove, na aerodrome, vlakove, avione, na vrijeme, na vrućinu i na kišu, na samoću i na dosadne prijatelje…Na prvu takvo veliko natjecanje koje izgleda kao velika fešta i trebalo bi da je čast i privilegija biti plaćenim da budete dio svega toga.

Najbolja priča otvaranja sezone ustvari je i najljudskija od svih

Međutim, iznutra je slika drugačija, potpuno drugačija. I promijeni te potpuno. Jer iznutra svijet nogometa ostavlja potpuno drugačiji osjećaj od onoga kojeg nudi televizija — osjećaj zatvorenosti. Iz prve ruke se uvjerite koliko je sve samo predstava, i to ne samo zbog fantertejmenta kojeg je osmislio neki maštoviti birokrat u Nyonu ili Zurichu.

Uvjerite se da vas okružuju kolege koji naprosto ne znaju jer ne žele znati — nekoliko poznatih hrvatskih novinara u mixed zoni u Bordeauxu već je pisalo tekstove o idućoj utakmici sa Slovačkom jer nisu htjeli pročitati kako se određuju parovi osmine finala — igrači kojima je manje-više svejedno, treneri kojima je važnije što je i tko kada rekao nego to da pobjeđuju, birokrati koji izmišljaju razloge zašto su svi drugi krivi, svima njima pričaju u frazama i ponavljaju iste gluposti…

Čitav svijet koji je ograđen visokim, ogromnim i debelim zidom na čijem vrhu je oštra bodljikava žica. Svijet koji je potpuno nesvjestan da tamo negdje preko postoje obični ljudi koji su tu samo zato što vole nogomet i uživaju u njemu.

Onda je iznenada preminuo moj otac.

Bez najave, bez pripreme. Bez pozdrava. Prerano. Čitav se život sveo na 10 sekundi, na telefonski poziv, na jednu prostu rečenicu, na tri riječi. Preko noći se pretvorio u hladno zakopavanje fizičkog i nasilno pretvaranje u sjećanje; vrijeme između je ukradeno.

Trebao je, po svakoj logici, tu biti i apsolutni kraj mojoj ljubavi prema nogometu. Jer moj otac je bio i posljednja emotivna povezanost s tim sportom; razlog zbog kojeg bih i dalje s nekakvim osjećajima pričao o utakmicama, klubovima, rezultatima. I kad ga više nije bilo, nije bilo nikakvog smisla ni logike da opet zavolim igru koju sam dotad već počeo mrziti i iz koje sam, na ovaj ili onaj način, trebao pobjeći.

Onda su na njegovoj sahrani pročitali moj zapis o njegovoj ljubavi prema sportu, nogometu i Veležu. Na prvoj idućoj Veležovoj utakmici održana je i minuta šutnje; navijači i igrači su šutjeli jednu minutu odavši počast ne toliko mom ocu, kojeg najveći broj njih vjerojatno nije ni poznavao, koliko njegovoj ljubavi prema klubu i nogometu uopće. Ljudi su dolazili i pričali o tome što su i kako radili, gdje su i kako bili, a sve iz ljubavi prema jednoj boji, dresu, jednog lopti i jednoj igri.

I svaka sljedeća utakmica koja je dolazila meni je značila više.

Ne zato što se nogomet promijenio, naravno. Nije. I neće nikada. Ovaj za kojeg znamo da je vrhunski i dalje je potpuno isti, sakriven duboko u svojim zidovima i slikom koju kroz male rupice s blještavim raznobojnim 4K filtrima baca na veliko kino platno ispred kojeg sjedi razdragana gomila sa svojim preskupo plaćenim kokicama i slatkim pićima od kojih im skače adrenalin. Međutim, promijenio se za mene. Ja sam naučio sjediti na tom zidu i gledati ga drugačijim očima. I ove nedjelje.

Znate, trebala je ovo ustvari biti jednostavna priča o još jednom potencijalnom čudu od djeteta. Siguran sam da ste, ako i samo površno pratite nogomet, čuli za Daniela Jamesa. I to tipična, već mnogo puta ispričana priča o dječaku kojemu se u samo 20-ak mjeseci život potpuno promijenio. Još na početku prošle sezone bio je tek jedan od perspektivnih nogometaša Swansea Cityja kojeg su u ovom velškom klubu planirali pretvoriti u Championship kalibar čeličenjem u nižim ligama. Posudba u Shrewsbury Town nije uspjela, ondje za dva mjeseca nije dobio ni minuti natjecateljskog nogometa, pa se vratio kući.

Sve je bilo spremno da ga tata Kevan ponovno sjedne u svoj auto i poveze u maleni Yeovil u Somersetu. Ondje ga je trebala čekati nova posudba, ali u klub je u međuvremenu stigao Graham Potter. On je u Swansea doveden da napravi čudo — klub je nakon ispadanja iz Premier lige došao u velike financijske probleme i morao je prodati svoje najbolje igrače. Potter je momčad gradio od nepoznatih domaćih mladića, a James nije bio ni među takvima — dotad je odigrao samo dvije utakmice za prvu momčad.

Onda je Potter odgodio posudbu za jedan, onda za još jedan mjesec i na kraju poslao poruku u Yeovil — Daniel James ne dolazi jer treba meni. U Swanseaju je uskoro postao jedan od ključnih igrača. Sirov i s problemima u završnici, i dalje je djelovao kao drugačiji svijet u odnosu na ostatak momčadi. Ovaj mladac bi djelovao po krilu, gurnuo bi loptu pored čuvara a onda ga pretrčao bez problema, pa je njegova brzina uskoro postala čuvena na Otoku.

Zato je u siječnju opet bio u Kevanovom autu koji ga je dovezlo na Elland Road. Marcelo Bielsa htio je pojačanje u borbi za povratak Leeds Uniteda u Premier ligu, a James je jedva čekao napustiti Labudove. Pala je i fotografija, sve je bilo spremno, ali moderni nogomet ima svoja pravila koja ovise isključivo o novcu. A o njemu nije bilo dogovora njegovih dvaju klubova, aktualnog i nesuđenog, pa je James još pola sezone odradio za Swansea.

Pokazalo se to kao odlična odluka s obzirom na to da se uskoro, opet preko tate Kevana koji je rođen u Walesu, našao na popisu izbornika Ryana Giggsa, a onda i u njegovim kopačkama. Kada se počelo pričati o interesu Manchester Uniteda, priča se zavezala za “novog Giggsa” na Old Traffordu, kojeg je onda Ole Gunnar Solskjær za 18 milijuna funti i službeno predstavio kao svoje prvo pojačanje u novoj sezoni i onome što bi trebalo biti rekonstrukcija Uniteda za budućnost.

Osam minuta nakon što ga je Ole Gunnar prvi put potapšao po ramenu i rekao mu da naprosto uživa u nogometu Daniel James postigao je svoj prvi gol na Old Traffordu.

Sve što trebate je pogledati njegovo lice.

Zatrčao se prema korner zastavici, ljudi oko njega prasnuli su u veselje, novi suigrači bodrili kao da je tu godinama. Onda je na trenutak ostao sam i podignuo ruke u zrak: ovaj gol bio je za njegovog oca. Kevan James preminuo je samo tri tjedna prije nego što je i službeno potvrđen transfer njegova sina u United i nije mogao gledati kako Daniel ispunjava njihove zajedničke snove. Sve su prošli zajedno, svaki trening, svaki uspon i pad. Nogomet ih je povezivao, i sad kad njegov otac više nije tu, nogomet ih povezuje i dalje.

Otvaranje Premier lige za većinu je jednako otvaranju nogometne sezone. Najave traju tjednima, analiziraju se i najsitniji detalji, a doslovno stotine milijuna s nestrpljenjem očekuju da se lopta zakotrlja. Pod blještava svjetla reflektora guraju se mladići i od njih prave zvijezde; drugi se guraju pod autobuse jer naprosto više nikome nisu potrebni. Ali zato i jest važno da je najbolja priča ovog otvaranja sezone ustvari i najljudskija od svih. Ona koja nas podsjeća da su nogometaši ljudi od krvi i mesa, da svaki od njih ima svoje životne probleme, svoje osjećaje i da su ustvari poput svih nas.

Da svi imamo neku svoju nogometnu priču koja je i životna i zbog koje vrijedi biti u igri i oko nje. I zbog koje vrijedi voljeti nogomet.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.