Mišići na licu su joj se grčili, bilo je jasno da se trudi ostati pribrana, da se trudi ne pustiti da je ponesu emocije. Da čini sve da ne zaplače. Ali bilo je to nemoguće. Nemoguće za nju, nemoguće za većinu ljudi u toj konferencijskoj dvorani, nemoguće za puno onih koji su je gledali na svojim manjim i većim ekranima. I nije to nikakvo čudo. Jer nije to bio samo još jedan oproštaj, još jedan kraj velike karijere. Bio je to početak kraja jedne od najvažnijih era u povijesti sporta.
“Znate što je cool?”, upitala je 37-godišnja Marta Vieira da Silva dok su joj se suze slijevale niz obraz, nakon što je Brazil ispao sa Svjetskog prvenstva. “Kad sam ja počinjala igrati nogomet, nisam imala idola. Nisam imala ženu za idola. Vi novinari niste ni prikazivali ženski nogomet. Kako sam mogla i vidjeti druge igračice? Kako sam uopće mogla i zamisliti da bih mogla igrati za reprezentaciju i postati važna?”.
Zastala je, razvukla osmijeh preko lica i nastavila: “Danas nas ljudi zaustavljaju na ulici. Zaustavljaju me roditelji i kažu, ej, moja kćerka te obožava. Želi biti poput tebe. Danas smo važne — ne samo nogometašice nego sve sportašice, važne smo. A to se ne bi dogodilo da smo odustale na prvoj prepreci”.
A reći da je za ženski nogomet Martine generacije bilo prepreka bilo bi u najmanju ruku preblago.
Upravo igrama na terenu i svojim nogometnim sposobnostima Marta izrasla u ikonu generacije i ženu na koju se ugledala čitava jedna generacija djevojčica
Uzmite upravo Brazil, jednu od nogometno najvažnijih zemalja u povijesti čovječanstva, ali i najveću južnoameričku zemlju, petu po veličini i sedmu po broju stanovnika na svijetu. Kad je Pelé preletio pola zemaljske kugle kako bi zadivio svijet i iz Švedske u Brazil donio prvu titulu prvaka svijeta, u Brazilu je nogomet — nogomet u Brazilu! — ženama bio zabranjen. Iako tradicija djevojaka koje su igrale ozbiljan nogomet seže sve do ranog 20. stoljeća, kad je bilo najmanje 10 organiziranih klubova, Ministarstvo obrazovanja i zdravlja je 1941. — kako bi se, kako su objasnili, “zaštitilo žensko tijelo” — zabranilo nogomet ženama. Na stadion nisu mogle ni kao gledateljice, a kako su se odupirale silnim zabranama koje su se nastavile desetljećima koja su uslijedila, vojna diktatura je ženama 1965. zabranila bilo kakvo bavljenje sportom.
Nije Brazil tog vremena bio nikakva iznimka. Engleski FA je 1921. — godinu dana nakon što je preko 50.000 ljudi gledalo dvoboj dviju ženskih ekipa na Goodisonu — zabranio ženama da igraju nogomet, a isto su kasnije odlučili i u Belgiji, Španjolskoj, Norveškoj, dok su zabrane u Zapadnoj Njemačkoj i Sovjetskom Savezu stigle 1950-ih, odnosno 1970-ih. Čak je i predsjednik danskog nogometnog saveza, čija je neslužbena selekcija 1971. bila svjetski prvak, neposredno nakon tog natjecanja javno poručio kako ta zemlja nikada neće zaozbiljno uzimati žene u nogometu.
I pored borbe žena za jednakost u nogometu, jasno je da su desetljeća zabrane ostavila brutalne posljedice na samu igru. Kada su 1980-ih pokrenute prve ozbiljno organizirane ekipe, reprezentacije i natjecanja, nogomet za žene je bio opet na početku. Treneri i igračice krenuli su od nule, sudarajući se s čvrstim zidom predrasuda, stereotipa i zatvorenosti okoline. Na prvom Svjetskom prvenstvu, odigranom 1991., sudjelovalo je 12 reprezentacija, u čitavom kvalifikacijskom procesu bilo je njih 48. Bila je to pionirska generacija, koja je pokušavala naučiti sebe o igri, ali i naučiti druge da ih poštuju i daju im mogućnost da sudjeluju.
Desetak godina kasnije stvari se nisu drastično promijenile, barem ne kada su u pitanju uvjeti, ali jest interes žena za nogometom. Međutim, djevojke su većinom igrale u ekipama s dječacima — ondje gdje bi im dozvolili, naravno, ili gdje bi se morale pretvarati da su dječaci — bez ideje da postoji mjesto gdje se mogu mjeriti sa sebi ravnima. Ženski nogomet je hitno trebao pažnju, a muškarci koji su ga vodili lutali su i tapkali u mraku, radeći stvari još lošijima. Mijenjali su pravila, skraćivali utakmice, a čuvena je i odvratna priča o ‘uljepšavanju’ ženskog nogometa eksponiranjem ženskog tijela, koja je i krenula iz Brazila, a trebala je privući isključivo mušku publiku.
Naravno, ništa od toga nije davalo rezultat jer je ženskom nogometu trebao — nogomet. Vrhunski nogomet. A njega je donijela Marta.
I ona je kao djevojčica stalno igrala s dječacima, prije nego što ju je kao 14-godišnjakinju trenerica Helena Pacheco dovela u Vasco da Gamu, a uskoro i u reprezentaciju. Ondje su starije igračice bile očarane; nedavno je jedna od najboljih svjetskih igračica tog vremena Sisleide do Amor Lima — Sissi, kako ju je zapamtio svijet nogometa — prepričala kako je bilo jasno od prvog treninga da je Marta specijalna.
“Uzela bi loptu i doslovno čekala suparnice da ih dribla. Uživala je u tome, činjenici da je za klasu bolja od svih ostalih. Ono što je Pelé bio za nogomet u Brazilu 1950-ih, to je Marta bila za ženski nogomet 2000-ih”.
Glas o čarobnicama širi se brzo, pa je uskoro priča o ženskoj verziji Peléa kružila svijetom. Ženskom nogometu trebao je netko tko će pažnju privući svojim umijećem s loptom, a Marta je bila upravo to. U međuvremenu je u Americi zvjezdani status stekla i Mia Hamm, u Njemačkoj je pažnju privlačila sjajna Birgit Prinz, u Kini je Sun Wen stekla status legende, u Japanu će nešto kasnije to biti Homare Sawa. No, predvodnica generacije bila je upravo sjajna Marta — pet puta zaredom osvojila je nagradu za najbolju igračicu na svijetu (između 2006. i 2010.), onda kasnije dodala još jednu.
Možda je ključni bio njen odlazak u Europu 2004., kad se pridružila švedskom klubu Umeå IK. Bilo je to vrijeme u kojemu je ženski nogomet na Starom kontinentu počeo dobivati mnogo više pažnje, a najbolja igračica na svijetu brzo je opravdala sav hype koji se stvarao oko nje. Već je u prvoj sezoni predvodila je svoju ekipu do titule euorpskih prvakinja; do kraja karijere igrala je još tri finala. Osvojila je i devet titula prvakinja u Švedskoj i SAD-u, kao i Copu Libertadores, a Brazil predvodila do tri titule kontinentalnih prvakinja; igrala je i u finalu Svjetskog prvenstva, kao i u dva olimpijska finala.
Marta je bila personifikacija brazilskog nogometa, i to u vrijeme Ronalda, Ronaldinha i Rivalda; žena s nevjerojatnim osjećajem za loptu, perfektnim prvim dodirom, sjajnim pregledom igre, tehnički savršena. Dribler, asistent, strijelac, sve što je trebalo. Najbolja na svijetu.
Ali mnogo je važnije bilo to što je upravo igrama na terenu i svojim nogometnim sposobnostima Marta izrasla u ikonu generacije i ženu na koju se ugledala čitava jedna generacija djevojčica. Njena popularnost natjerala je prije svega brazilske nogometne čelnike da reprezentaciju shvate mnogo ozbiljnije, ali je — barem je takav moj osobni dojam — isti taj utjecaj Marta imala i na skandinavske zemlje, Europu i svijet generalno. Ljudi su kroz nju vidjeli da žene itekako znaju i mogu igrati odličan nogomet i da zaslužuju drugačije i bolje.
Danas kad je Svjetsko nogometno prvenstvo za žene mainstream vijest gotovo svuda i kad nogometašice imaju ogromnu popularnost i milijunski auditorij, njihova borba za jednakost nikako nije gotova. Međutim, jedna se era jest završila ovog ljeta u Australiji i na Novom Zelandu. Era ikone koja je bila predvodnik promjena i koja je stvorila preduvjete za blistavu budućnost ženskog nogometa, za našu djecu. Ikone koja je to postala isključivo zahvaljujući svom talentu i svojoj nogometnoj sposobnosti.
Završena je era Marte Vieira da Silve; najbolje i najvažnije nogometašice u povijesti igre.
