Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Premijer ludnica

Poslovično nadrealno prvenstvo u BiH ne razočarava ni ove sezone

Pobjedom zahuktalog banjalučkog Borca nad nejakom Slobodom iz Tuzle spuštena je zavjesa i na posljednji aktivni tjedan bosanskog-hercegovačkog nogometnog prvenstva u ovoj godini. Tjedan u koji je, praktično, stalo skoro sve što trebate znati o još jednoj ludoj sezoni u vašem susjedstvu.

Započeo je — naravno, kako bi drugačije? — otkazom treneru.

FK Sarajevo je dan ranije na svom Koševu upisalo tek treći poraz sezone koji ga je s prvog spustio na drugo mjesto, i to zahvaljujući gol razlici. Međutim, bio je to za Sarajevo i drugi poraz u sezoni od gradskog rivala i direktnog konkurenta za titulu Željezničara, pa su u ovom klubu to vidjeli kao sjajan povod da još jednom podvuku crtu i treneru Husrefu Musemiću uruče otkaz. Nazvati Musemića vojnikom kluba bilo bi ismijavanje situacije, s obzirom na to da je čovjeku to bio, vjerovali ili ne, već peti put u karijeri da je sjedio na klupi FK Sarajeva. I naravno, peti otkaz.

Guranje trenera pod autobus ili brisanje poda s njim nakon jednog ili dvaju poraza nije, naravno, nikakva iznimka kada je u pitanju bosansko-hercegovački nogomet. Sarajevo je do prošle nedjelje bilo jedan od samo triju klubova koji ove sezone nisu promjenili šefa stručnog stožera. Među takvima su sad ostali samo Željezničar i Borac, dok su svi ostali barem jednom pritiskali ono dugme kojim se ispod trenera izmakne fotelja. Barem jednom — nekoliko je klubova koji su mijenjali po dvaput, Marijan Bloudek u Slobodi nije stigao voditi ni jednu jedinu službenu utakmicu, dok je zenički Čelik, opet zaključno s prošlim tjednom, na klupi u 19 utakmica imao čak petoricu trenera, među kojima je i Marko Babić koji je do otkaza izdržao pet utakmica u rujnu.

Napisao bih vam i koliko je ukupno trenera prošlo kroz tih 10 klubova, ali nema baš smisla, jer volio bih da ova kolumna ostane aktualna barem nekoliko sati.

Ovo je liga u kojoj su svi toliko slabi da baš svatko može pobijediti svakoga i gdje je sve moguće kada suci to dopuste

Razlika s Musemićevim otkazom bila je ta da je stvorio svojevrsnu podjelu u javnosti. Sarajevo je za domaće uvjete veliki klub i ima veliku navijačku bazu koja se brzo podijelila na one koji podržavaju Musemića i osuđuju upravu, odnosno one koji vide realne razloge za ovakav radikalni potez. Dio navijača otišao je tako daleko da je organizirao prosvjede ispred kluba, glas su digli i treneri i sportski radnici — čak se i Zdravko Mamić, hajde da se malo zajebavamo, iznenadio — dok su neki među njima uspjeli izazvati i onaj osjećaj susramlja kada su zaključili da mu se zbog nanesene nepravde treba dati selektorska pozicija.

Ono, Bosna i Hercegovina.

Ono što je bio najjači arugment za njegovu smjenu bilo je nešto što je djelovalo kao očito neslaganje s igračima i svlačionicom, pa se očekivalo da će u posljednjem kolu na gostovanju kod posljednjeplasirane Zvijezde 09 jedina sigurna stvar biti pozitivni šok. Ali nije — užasno Sarajevo je kod kluba bez navijača čiji je vlasnik lokalni biznismen uspjelo ispustiti dva boda i prokockati prvo mjesto te ono što nazivamo titulom jesenjeg prvaka. Poziv upravi napolje i vaginama da igraju tako je obilježio sivi i tumorni tjedan za Sarajevo, potvrdivši da je ovo klub koji ustvari, osim što nema trenera, nema ni viziju ni ideju što mu je činiti dalje.

To je, naravno, izazvalo vrhunac euforije u plavom dijelu Sarajeva.

Nakon pobjede u derbiju, u kojem je Amar Osim taktički razbio Musemića, Željezničar je preuzeo vrh, a onda još dobio i vjetar u leđa da završi godinu na njemu. Osim je klub koji je bio na koljenima opet stavio na svoje noge, preuzeo sve konce i napravio momčad koja je kandidat za titulu prvaka. U subotu mu je, par sati nakon kiksa Sarajeva, na noge dolazio povratnik u Premijer ligu Velež, čiji je ionako slabašni roster bio prorijeđen ozljedama i kartonima. Trebala je to biti lagana pobjeda za potvrdu jesenske ‘titule’, povod za slavlje, prodaju majica koje veličaju šampiona. Jer, uz sve, trebalo je samo dobiti Velež koji kod Želje u gostima nije slavio još od 1988.

Naravno, sve do prošle subote. Mostarci imaju mladog i pragmatičnog trenera Feđu Dudića koji je dobro snimio Željine mane i eksploatirao ih na najbolji moguči način. Defenzivni, ali dobro organizirani Velež slavio je s 2-0 i jesensku titulu s Grbavice poslao na odjednom opet veselo i razdragano Koševo.

Time je još jednom potvrdio i boljku koja ova liga ima — njeni najbolji klubovi ovise o nogometnim veteranima.

Semir Štilić vratio se u Željezničar nakon godina igranja u inozemstvu i svom matičnom klubu donio ogromnu prednost u odnosu na konkurenciju, naprosto zato jer je najbolji igrač u ligi. Međutim, činjenica je i da taj Željo previše ovisi o jednom takvom igraču. Protiv Veleža su se nadali da će ga nadomjestiti Mehmed Alispahić, još jedan povratnik iz inozemstva, ali nije išlo. I naravno, nije to samo Željin problem — u Sarajevu je najbolji igrač 34-godišnji Mersudin Ahmetović, najbolji strijelac lige je 31-godišnji Vojo Ubiparip, Borac vođu ima u Stojanu Vranješu (33), bijeljinski Radnik predvodi Velibor Đurić (37),…

Velež se ovim trijumfom učvrstio u sredini ljestvice koja mu je nakon prva tri kola i tri poraza — a nitko s takvom statistikom nikad nije ostao u ligi — djelovala kao drugi svijet. No, osim što je pomogao Sarajevu, pomogao je i Borcu. Još jedan nekadašnji osvajač jugoslavenskog kupa također je povratnik u Premijer ligu, ali sa solidnom političkom pozadinom i idejom što želi. Klupski predsjednik Vico Zeljković još je jedan od onih koji spadaju pod nazivnik “lokalni biznismen”, a pored želje da Borac gurne u vrh ima i onu da postane bitna čivija u Nogometnom savezu Bosne i Hercegovine, svjestan značaja takvog položaja za njega i njegov klub.

Borac je tako nakon 19 kola, baš kao i Željezničar, na jednom bodu zaostatka za Sarajevom, dok je četvrtoplasirana momčad Tuzla Cityja osvojila samo bod manje. Nju s klupe predvodi — činjenice izvan konteksta nekad zvuče ovako —  nekadašnji osvajač Lige prvaka s Real Madridom Elvir Baljić, ali najjači arugment te momčadi je, dakako, još jedan biznismen, samo ne lokalni. Azmir Husić svoje je bogastvo stekao u Americi, a onda se vratio u Tuzlu i tamošnji nogomet stavio na noge. Ili tako nekako. Bio je u Slobodi, koja se pod njegovim vodstvom i s Ćirom Blaževićem na klupi vratila u Premijer ligu, ali je onda napustio klub i ostavio ga da grca u dugovima. On je preuzeo niželigaša Slogu iz Siminog Hana, predgrađa Tuzle, promijenio joj ime, preselio je na Tušanj, dovukao solidne igrače i napravio još jednog nominalnog kandidata za titulu.

Djeluje pomalo neobično da u čitavo toj ludnici nema Zrinjskog. Četverostruki prvak u posljednjih šest sezona, dominantna sila domaćeg nogometa, ove je sezone zeznula stvar. Uprava je vjerovala u Harija Vukasa, čiji je defenzivni nogomet uz pomoć euforije i sreće donio trijumf nad Utrechtom u pretkolu Europa lige, ali to je potpuno zamaglilo realnu sliku o ovome treneru. Nakon otkaza ovaj put nije bilo Bake Sliškovića da spašava stvar — on je u Hong Kongu, pa je ekipa prepuštena u ruke Mladenu Žižoviću, bivšem igraču Zrinjskog koji je s Radnikom godinama neočekivano bio u vrhu lige.

No, Radnik je klub bez briga i pritiska, s mnogo vremena i strpljenja, sve ono što Zrinjski nije i pitanje je koliko će u Mostaru imati strpljenja za Žižovićevo stvaranje sistema, iako svaka logika nalaže da bi trebali. Taj isti Radnik je, s druge strane, ostao na sistemu koji je godinama gradio Žižović (prvo kao najiskusnij igrač, onda kao asistent Slavku Petroviću i Nebojši Miloševiću, te na kraju kao šef struke) i u koji je samo uskočio novi trener Slobodan Starčević, ali čekamo nastavak sezone da vidimo je li on u stanju na isti način održavati rezultat i Radnik držati u vrhu.

U Širokom Brijegu mjesecima se zabavljaju pričom da će Mamić preuzeti uzde za koje se i ne znaju točno u koga su otkako je u zbijeg u suprotnom smjeru od Zdravkova morao Zlatan Mijo Jelić. To što je Goce Sedloski ušao i u novu sezonu kao trener trebala je prema kuloarima biti i potvrda toga, ali ustvari nije. Vjerojatno je ta priča šuplja i koliko izgleda da jest, a momčad je nakon dviju promjena na kraju preuzeo povratnik Toni Karačić te stabilizirao slabašni tim, izvukao najbolje iz njega i Široki Brijeg svrstao u red tvrdih oraha.

Borba za ostanak jednako je zanimljiva i ove sezone.

Široki i Velež jesu malo pobjegli pratiteljima, ali ne dovoljno za pretjeranu uspavanost. Na samom dnu je Zvijezda 09 iz etno-sela Stanišić nadomak Bijeljine — umjetnog mjesta, odnosno velikog hotelskog kompleksa kojI je izgradio vlasnik i osnivač kluba Boris Stanišić. Kako stadion u tom selu nije ispunjavao uvjete za najjače natjecanje, Stanišić je 2017. na licitaciji kupio stadion u 30-ak kilometara udaljenom Ugljeviku, na kojemu je Zvijezda 09 sada domaćin. Zvijezda je na tek osam bodova, ali s obzirom na to u kakvom su stanju Čelik i Sloboda, i dalje je sve moguće.

Čelik, koji ima turske investitore koji se ponašaju kao vlasnici, morao je propustiti utakmicu sa Željezničarom ranije u sezoni zbog suspenzije saveza, a izgubio je i tri boda zbog toga. Klub je, naime, dugovao bivšim igračima i svoje dugove nije plaćao; naravno, u međuvremenu novi dugovi rastu i klub je u organizacijskoj krizi. Sve promjene trenera nisu donijele ništa dobroga i nitko ne zna kakva zima sada čeka Čelik. Isto važi i za tuzlansku Slobodu, koja nikoga nije dobila već 11 utakmica zaredom i također se muči s financijama i dugovima, ali i jedni i drugi se nadaju da će dohvatiti Mladost iz Doboja kod Kaknja, jedan od rijetkih klubova koji zaista ima mladu momčad i pokušava se na taj način nositi s konkurencijom.

Ludnica u posljednjem kolu samo je potvrdila tezu koju ponavljamo odavno — Premijer liga ima potencijal biti jedna od najzanimljivijih u ovom dijelu Europe. Ne zbog vrhunske kvalitete — iako se mogu vidjeti i ovakve majstorije — nego upravo suprotno. Ovo je liga u kojoj su svi toliko slabi da baš svatko može pobijediti svakoga i gdje je sve moguće kada suci to dopuste. Sada slijedi najduža pauza u Europi, pauza koja traje skoro jednako dugo kao i sam proljetni dio prvenstva. I ništa vam ne možemo garantirati, osim da nas opet čeka ludnica.

xxx

Za one koji žele znati više: Sašu Ibrulja možete poslušati i u podcastu Opsajd koji govori o Premijer ligi