Oduvijek mi je jedan od najvećih misterija globalne medijske nogometne scene i njene publike, a posljedično i ove naše, bio pretjerana opčinjenost vrijednostima igrača i momčadi. Pogotovo to do izražaja dolazi u vrelim ljetnim danima, dok se nogometni liliputanci kroz kvalifikacije za kvalifikacije bore za mrvice koje za sobom ostavljaju ozbiljni klubovi čijim igračima još gore tabani na vrelom pijesku. Znate već o čemu pričam, o onim objašnjenjima da su, eto siroti, štajaznam, možda Armenci, Kazahstanci ili, zašto ne, Moldavci koji “vrijede” pišljivih 13 milijuna izbacili neke favorizirane, koji su to bili jer vrijede 113 milijuna nečega — zarad dramatičnosti može se ta cifra konvertirati u manje vrijedne domaće valute koje imaju više brojki i samim tim zvuče bezobraznije.
A ta bi opčinjenost zapravo mogla biti posljedica dviju stvari. Prva je činjenica da su u posljednjih desetak godina najobičnije vijesti o potencijalnim prelascima igrača iz jednog u drugi klub dobile potpuno bizarni hype i pretvorile se u biznis za sebe. Naravno, velike priče o transferima nisu nikakva novost, postoje koliko postoji i sam nogomet, i one same po sebi mogu i ponekad jesu zanimljive, ali su u eri news televizija, društvenih mreža i klikabilnih portala dobile potpuno drugu dimenziju koja im je zapravo oduzela smisao.
Televizijske kuće imaju cjelodnevne programe koji silom prilika uključuju i ekskluzivna javljanja u posljednji trenutak zaključene spektakularne posudbe Mallorcina rezervnog golmana u Norwich ili transfer neuspješnog Udineseova ili Getafeova napadača u neki Ferencváros ili Galatasaray. Novinari idu tako daleko da vlastite riječi ili tvitove najavljuju kao bombe (Boom! Stvarno?), što je opet često vođeno ekstremnom i potpuno iracionalnom zainteresiranošću same publike — viđao sam tvitove poznatih autora u kojima govore o smrti člana obitelji ili bombaškom napadu, a ispod kojih su navijači uz RIP pitali da potvrdi nečiji transfer.
Prije par dana lijepo je to objasnio Maurizio Sarri, kojemu je dojadilo da odgovara na silna pitanja o transferima. Da ga parafraziram, rekao je kako je priča o prelascima igrača dosadna, jako dosadna, i da se o njima toliko piše da su ljudi počeli vjerovati da je to nekome stvarno zanimljivo, iako je jednostavno — gledamo igrače, želimo nekog igrača, pregovaramo s njim, uspijemo ili ne uspijemo ga dovesti.
U europskim top ligama između 62 posto i 70 posto igrača zapravo ne vrijedi doslovno ništa. Zamislite koliko ih je tek u HNL-u
Druga važna stvar je to što volimo da gledamo u tuđi džep. Obožavamo gledati u tuđe novčanike, prebrojavati novac i zavidjeti ili ismijavati i tako je oduvijek. Nekoć davno se pričalo o zlatnim Doxama i Fiatima 1300, trosobnim stanovima u novogradnji i poslovnim prostorima, fiktivnim poslovima za suprugu u pošti ili općini, milijunima pa milijardama starih ili novih dinara; danas se priča o privatnim zrakoplovima i jahtama, poslovnim centrima i milijunima eura ili funti.
I naravno da su se parametri donekle promijenili, i da je čitava predstava postala i veća i spektakularnija, ali to je opet logična posljedica pojave interneta i veće dostupnosti informacija, odnosno mogućnosti njihova falsificiranja i mitologiziranja. Ali suština je oduvijek bila ista, a to je da silno želimo izmjeriti čiji je veći, novčanik ili bankovni račun.
Morali biste živjeti na nekom drugom planetu da dosad niste čuli kako te vrijednosti — ovdje bi morali stajati navodnici, ali onda bi ih ova kolumna bila prepuna — određuje Transfermarkt, njemački internetski portal koji je osnovan još 2000. U teoriji su to euri ili funte ili američki dolari, a u praksi samo brojevi koji ne bi trebali značiti puno. Ali im je, s vremenom, umjetno stvoreno okruženje dalo na značaju. Transfermarkt je postao fokalna točka ne samo u novinskim i televizijskim redakcijama, nego i samim klubovima, među agentima i igračima, stvarajući možda i nesvjesno potpuno pogrešnu percepciju o nečijoj vrijednosti, ovaj put bez navodnika. Transfermarkt odlučuje koliko je tko vrijedan, igrač ili čitava momčad, i automatski stvara temelj za narativ s početka ove priče.
No, kako zapravo funkcionira Transfermarkt? Što je taj Transfermarkt?
Čini se kao jednostavno pitanje koje bi moralo imati jednostavan odgovor, ali nije tako. Ono što je oduvijek bilo jasno je da je to prije svega platforma koja se s vremenom prometnula u jednu od najvažnijih i najopsežnijih nogometnih baza podataka na svijetu.
Nju je na svijet donio Matthias Seidel, koji je 2000. preselio iz Bremena u Hamburg kako bi pronašao posao u marketingu. Međutim, ondje je saznao da lokalni hamburški, ali i nacionalni mediji gotovo ignoriraju njegov voljeni Werder, pa je za svoju dušu napravio primitivnu internetsku stranicu na kojoj je za sebe pokušavao pratiti učinak i potencijalnu vrijednost igrača koji bi mogli biti Werderove transferne mete. Međutim, uskoro su mu se počeli javljati ljudi sa savjetima što bi trebalo promijeniti i što je pogrešno u njegovim podacima, te su počeli stvarati sličnu bazu za ostatak Bundeslige.
Više od 20 godina poslije Transfermarkt funkcionira na gotovo istom principu. Ono što je na početku bila skupina međusobnih stranaca koja je stvorila malenu zajednicu te diskutirala i pratila osnovne podatke za njemačku, kasnije i talijansku, švicarsku i austrijsku ligu, pretvorila se u ogroman online community koji čini više od 80 zaposlenih i stotine volontera u 22 različite zemlje koji su stvorili nevjerojatnu i izuzetno korisnu bazu podataka i detalja o više od 800.000 nogometaša u većini klupskih i reprezentativnih natjecanja na planetu. Na sajtu možete pronaći podatke o odigranim utakmicama, bazičnoj momčadskoj i individualnoj statistici, trenerima i njihovim pomoćnicima, sucima, za neke klubove možete saznati i tko im se brine o opremi ili terenu; toliko je vrijedan i detaljan Transfermarkt.
No, iako je ova stranica za većinu nas koji smo na ovaj ili onaj način povezani s nogometom jako vrijedna i korisna, najpoznatija je i dalje po onome što je na njoj zapravo najmanje važno — vrijednosti momčadi i igrača. Veliko je povjerenje koje je Transfermarkt s vremenom stvorio među nogometnim pukom — uključujući i profesionalce, prije svega medijske — kada su u pitanju njegove procjene vrijednosti igrača.
Stvar je poprilično prosta; ukupno četiri puta godišnje ondje se revidiraju vrijednosti individualaca, odnosno njihovih eventualnih transfera, prema kojima se onda formira vrijednost neke momčadi — bilo da je to hrvatski prvak ili posljednjeplasirana momčad indonezijske lige. S vremenom je za mnoge ta njihova vrijednost — opet kažem, trebali bismo koristiti navodnike — postala toliko stvarna da su je koristili kao cijenu, odnosno fiksni iznos koji označava vrijednost igrača ili momčadi i s kojim se drugi mogu mjeriti i vagati. To je Transfermarkt pretvorilo u neslužbenog, ali konačnog nogometnog procjenitelja.
Transfermarktove je procjene u svojim dokumentima koristila čak i UEFA, te nekoliko velikih europskih klubova, a bivši Barcelonin predsjednik Josep Maria Bartomeu je nakon prodaje Arthura Mela u Juventus za nevjerojatnih i nerealnih 72 milijuna eura ustvrdio je kako to “i njegova vrijednost na Transfermarktu”. Podaci s ove stranice korišteni su i na suđenjima, a izvjesni Cristiano Ronaldo onomad ih je, ljut zbog premale vrijednosti koju su mu zakačili pored imena, rezignirano blokirao Transfermarkt na Instagramu. I nije bio jedini koji je burno reagirao; iz uredništva poručuju kako ih nakon svakog novog revidiranja vrijednosti često kontaktiraju predstavnici klubova, sami igrači ili njihovi agenti.
Što će reći da i nogometni profesionalci dio svog djelovanja zasnivaju na vrijednosti s Transfermarkta. Iako će najveći dio njih tvrditi kako nikad odluke nisu donosili na osnovi tih brojki i u samim nogometnim krugovima priznaju da one često imaju svoju ulogu u pregovorima.
A to nas dovodi do dva pitanja: otkud Transfermarktu ti brojevi i koliko su precizni?
Postoji dio javnosti, što opet uključuje i dobar dio ljudi direktno uključenih u nogometne klubove, koji vjeruje kako iza Transfermarktovih procijenjenih vrijednosti stoji računalni algoritam. Ne bi to bilo ništa revolucionarno; danas je to standard u različitim poslovnim modelima, ali ne i onom Matthiasa Seidela. Njegova prvobitna ideja zadržala se i danas.
Različiti i poprilično brojni faktori se uzimaju u obzir, ali oni se procesiraju ‘manualno’, odnosno na kraju je čovjek odgovoran za konačnu ocjenu. Seidel i dalje sam ocjenjuje pojedine igrače, pogotovo u Bundesligi, ali nemoguće je da bi to radio za svih 800.000 igrača u bazi podataka, pa ključnu ulogu ima — zajednica. Transfermarkt je stvorio mrežu od 50-ak tisuća aktivnih članova koji svojim komentarima sudjeluju u konačnoj odluci o vrijednosti igrača. Usto svaka zemlja ili regija ima i svog ‘kuma’, odnosno (najčešće) volontera koji je zadužen da procijeni vrijednost igrača i klubova u svojoj zemlji.
Radi se najčešće o nogometnim, računalnim i(ili) matematičkim geekovima, koji tek višak svog slobodnog vremena troše kako bi procjenjivali vrijednosti nogometaša. Ili kako je izvjesni Martin Freundl, koji se bavi statistikom Bundeslige, kazao novinarima nizozemske stranice Follow the Money: “klubovi ni slučajno ne bi trebali ove procjene uzimati pretjerano ozbiljno. Nevjerojatno je da ljudi koji se bave milijunskim biznisom uopće uzimaju u obzir nešto što nastaje kao produkt zabave”.
U Transfermarktu nikad nisu ni očekivali da bi mogli imati utjecaj kakav imaju danas, upravo zato što njihov pristup nije znanstveni. Ono što oni ne govore, ali je logično, je i to da s druge strane može postojati i pritisak na odluke tih volontera, kao i potpuno normalni i ljudski nedostatak objektivnosti kada su pojedini klubovi u pitanju, što je ponekad očito čim zagrebete površinu.
U Follow the Money su i izračunali da se procijenjena vrijednost igrača u prosjeku za otprilike 60 posto razlikuje od stvarne cifre koja se koristila u transferu tog igrača. Više od polovice procijenjenih vrijednosti su manje od stvarnih, a tu nisu uračunati igrači kojima istječu ugovori i koji su završili karijeru. U europskim top ligama između 62 posto i 70 posto igrača zapravo ne vrijedi doslovno ništa, dok je u Nizozemskoj ta cifra na 81 posto. Zamislite koliko ih je tek u HNL-u — ili u Premijer ligi Bosne i Hercegovine, u kojoj već više od desetljeća nije napravljen nekakav višemilijunski transfer, a igrači doslovno mijenjaju klubove jer im je supruga dobila stalni i samim tim siguran posao.
I zato, ma koliko svi zajedno obožavali viriti u tuđi džep, na kraju dana je jasno da Transfermarkt nije ništa drugo nego savršena nogometna platforma i dobra zabava, ali i hobi koji u tom najpoznatijem i najkorištenijem segmentu ima malo veze s stvarnošću i na osnovu kojeg se ne može puno toga zaključiti.
A pogotovo ne to koji igrač ili koja momčad više vrijedi.
