Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Transfer Deadline Day: nogometni praznik zamišljen kao magnet za budale

Oprostite, ali što je to ovdje toliko zanimljivo?

Mnogo je iritantnih i frustrirajućih stvari izrodio moderni nogomet u posljednjih nekoliko godina, ali malo toga je glupo i besmisleno kao ono što mediji – čak i kod nas – danas nazivaju Transfer Deadline Day.

Nije to, doduše, ništa pretjerano novo. Prijelazni rok, odnosno njegov status u medijima, sam po sebi je već godinama uvreda za inteligenciju iole ozbiljnijih nogometnih zaljubljenika. Mjesecima mediji – ali često i klubovi, kao i sami igrači, odnosno njihovi agenti – ne prestaju fabricirati priče o interesu, sigurnim prelascima i milijunima. Čini se da je publika koja traži takve poludebilne poluistine i najbrojnija. Tu pitanje „zašto“ ne smije biti postavljeno, jer tako daleko nitko ne želi otići. Neću ni ja, barem ne danas.

Posljednji dan prijelaznog roka vrhunac je tog unikatnog i zastrašujućeg odnosa medija i navijača.

U utorak gotovo da nije bilo mainstream medija kod nas i u inozemstvu koji nije uživo pratio Deadline Day. Živa javljanja, live blogovi, opširni i detaljni komentari i analize, hashtagovi na Twitteru, Facebook ankete, što sve ne. I pored činjenice da su se u Engleskoj igrale utakmice prvenstva, tamošnji su mediji doslovce 24 sata direktnog pokrivanja posvetili transferima, a auditorij je bio milijunski, sve do gotovo pa svečanog odbrojavanja u ponoć.

Kada smo danas podvukli crtu, to izgleda doslovno ovako: financijski najvrjedniji transfer bio je prelazak Manola Gabbiadinija iz Napolija u Southampton za 14 milijuna funti. Hull je od Intera posudio Andreu Ranocchiju, a  u Crystal Palace je, također na posudbu, došao Mamadou Sakho. Burnley je srušio klupski rekord, plativši Norwichu Robbieja Bradyja 13 milijuna. Najzvučniji odlazak iz Premier lige je onaj Odiona Ighala koji je iz Watforda otišao u Kinu. Najve ći potrošač na Deadline Day bila je Aston Villa sa rekordnih 40 milijuna funti.

Oprostite, ali što je to ovdje toliko zanimljivo?

Reporteri – prije svih oni SkySportsa, ali i ostalih medija – izmjenjivali su se u cjelodnevnim javljanjima s 20 engleskih stadiona i trening centara, samo se natječući tko će na inovativniji i stilski ljepši način zaključiti da se ne događa gotovo ništa. Osim, jasno, ponekog morona koji vidi priliku da uskoči u kadar i radi gluposti.

Simbol svega umjetnog i korporativnog

Što nas dovodi do vjerojatno najbizarnijeg dijela ove priče. Naime, ako za premisu uzmemo to da se svi oni koji prate posljednji dan prijelaznog roka – a to su desetine milijuna ljudi – nadaju kako će upravo njihov klub napraviti neki veliki posao, dolazimo do paradoksa po kojemu se navijači u isto vrijeme nadaju da im klub vode totalne budale.

Jer zašto bi odrasla osoba, ako nije totalna budala, odgovorna za multimilijunske investicije čekala posljednji trenutak da bi završila opet multimilijunski posao? I zašto bi to, pobogu, netko radio kada ima čitavu polusezonu za planiranje, skautiranje, a onda mjesec dana otvorenog tržišta u kojemu može napraviti ponudu, pregovarati o uvjetima i na kraju krajeva završiti posao?

Jasno, neke se stvari razvuku do posljednjeg časa, mnogo je faktora koji utiču na to, događa se da se i veliki poslovi dovuku do posljednjeg dana, ali ozbiljni klubovi ozbiljne transfere završavaju daleko prije toga. Uostalom, zar za to najbolji pokazatelj nisu imena klubova koji su svoje poslove završavali posljednjeg dana siječnja?

Pazite, ovdje govorimo o ozbiljnim klubovima i ozbiljnim trenerima, ne cirkusantima poput Harryja Redknappa. Zimske kupovine generalno su u velikoj većini slučajeva ništa drugo nego panična reakcija na loše rezultate, odnosno pritisak navijača da se novac potroši na igrače, koji će – kako se naivno vjeruje – automatski poboljšati momčadske performanse. Rijetko su to dobro planirane i potrebne kupovine; rade ih treneri i klubovi koji u najboljem slučaju žele ugasiti požar, a u najgorem nemaju pojma što točno žele.

Siječanjski Transfer Deadline Day spoj je Crnog petka i Dana zaljubljenih; ustvari je savršen simbol svega umjetnog i korporativnog u današnjem nogometu i svemu što ga okružuje. Nogometa u kojem je forma mnogo važnija od sadržaja i suštine. Nogometa u kojemu je najvažnije u koliko je blještavi i sjajni papir umotano znate već što.

Praznik je to koji je zamišljen da bude magnet za budale.

Ne propusti top članke