Službeno je 24.650 ljudi prošlo kroz kapije najvećeg stadiona u Bosni i Hercegovini. Neslužbeno je na Koševu — koje već godinama nosi ime Asima Ferhatovića Haseta — bilo nekoliko tisuća gledatelja više. Sedam je to puta više očiju nego što je prije mjesec i pol dana promatralo svih šest utakmica posljednjeg kola Premijer lige Bosne i Hercegovine. Svih šest utakmica zajedno. Pet je to puta više od broja ljudi koje je u prosjeku gledalo Sarajevo u domaćim prvenstvenim utakmicama u sezoni u kojoj je Sarajevo osvojilo dvostruku krunu.

Preko puta imena i amblema Sarajeva na blještavom semaforu stajala je djetelina s četiri lista i ime jednog od najvećih, povijesno najvažnijih i među ljudima najpopularnijih europskih klubova. Jer Celtic, bez obzira na svoj današnji zaostatak u kvalitetu u odnosu na najbolje, to zaista jest. Europski prvak iz 1967. i to s igračima rođenim gotovo isključivo u Glasgowu, 50 puta škotski prvak, stalni sudionik Lige prvaka i klub kojeg obožava višemilijunska armija navijača, ali i koji iz više razloga jako vole neutralni nogometni zaljubljenici.

Na terenu Sarajevo je odigralo solidnu utakmicu, pogotovo za ovaj period godine. Trener Husref Musemić u prvoj natjecateljskoj utakmici sezone na raspolaganju nije imao nekoliko važnih igrača, ali su zato na terenu priliku dobila trojica debitanata, među kojima je bio i hrvatski internacionalac Mirko Oremuš. On je nakon sretnog kornera postigao i prvi gol i domaće navijače poslao u delirij — Sarajevo je nakon pola sata na terenu izgledalo potpuno ravnopravno, a na semaforu imalo neočekivanu prednost od jednog gola.

Bila je to, barem se tako čini sa strane, posljedica kombinacije solidne Musemićeve taktičke pripreme i Celticova iznenađenja suparnikom. Sarajevo se postavilo u svom standarnom sustavu 4-2-3-1, povuklo svih 11 igrača iza lopte i prepustilo je suparniku koji ustvari nije znao što bi s njom. Bio je to prvi dokaz da Celtic uopće nije tako kvalitetna momčad kakvom su je predstavili ovdašnji mediji — u europskim okvirima slabašan je to tim koji nema pretjerano veliku kreativnost i ideju kako probiti suparnika.

Utakmica je pretvorena u svečani moment, vrhunac sezone koja još nije ni počela

Zato su Škoti bjesomučno kružili i najjednostavnijim mogućim planom pokušavali raširiti linije domaće momčadi i otvoriti sredinu, što im sve do tog Oremuševog gola nikako nije polazilo za rukom. No, onda je Sarajevo zabilo gol i umjesto vjetra u leđa dobilo pritisak na prsa. Celtic je šest minuta kasnije sretno zabio, individualna kvaliteta je presudila, a plan domaćih se počeo raspadati i u nastavku se i raspao.

Međutim, Musemić, njegovi igrači, a i dobar dio njihovih navijača bio je zadovoljan i nakon što je na kraju škotski prvak teren napustio s velikih i za Ligu prvaka vjerojatno nedostižnih 3-1. Znate, Sarajevo se nije osramotilo — štoviše, ovo je značilo da su njegovi nogometaši pokazali karakter, da imaju kvalitetu, a jedan domaći medij išao je tako daleko da je njihovu igru — i, logično, njihov poraz — nazvao herojskim.

I opet logično, sve je to i sasvim normalno.

Sasvim normalno je da je atmosfera na ovoj utakmici bila svečarska; normalno je i da je Sarajevo pružilo dostojan otpor, a normalno je i da je izgubilo od realno boljeg suparnika. Normalno je i to da su grad i zemlja na trenutak bili u euforiji i uživali, normalno je da je atmosfera bila svečarska i da je ova utakmica shvaćena kao svojevrsni produžetak slavlja titule prvaka, nagrada za sve ono što su prošli prošle sezone. Normalno je, jer su u ovoj zemlji očekivanja odavno srazmjerna kvaliteti kojeg nogomet ima. Dakle, nikakva.

Liga prvaka za bosanskohercegovački je nogomet drugi i daleki svijet; velika scena koja nam dođe u slatki i kratki posjet. I to u vrelo ljeto — da vas podsjetim, danas je 10. srpnja i Liga prvaka je za bosanskohercegovačkog prvaka u praksi već gotova — kada su ozbiljni klubovi na početku priprema i aktivni tek na tržištu dresova i igrača. Predstava za koju iz Nyona ne šalju ni muziku ni fanfare jer nema vremena i u kojoj na velikoj sceni igraju sporedni glumci, dok se oni najveći odmaraju.

Vrlo vjerojatno ispadanje Sarajeva već na prvoj prepreci — pobjeda na Celtic Parku bilo bi čudo neviđeno i najveći rezultat u povijesti BIH nogometa — u čitavoj ovoj priči tako je sporedno. Sporedno je jer to za BIH klubove danas nije prepreka nego veliki zid u kojeg uporno udaraju i koji ih odvaja od ozbiljnog nogometa.

Prošle je godine u isti je zid udario mostarski Zrinjski i to protiv Spartaka iz Trnave. Godinu prije Mostarci su ispali od Maribora, a prije toga od Legije iz Varšave. Poljski prvak, tada Lech Poznan, izbacio je i Sarajevo, a Maribor je bio koban još jednom za Zrinjski, ali i za Željezničar, koji je ispao i od češke Viktorije i izraelskog Hapoela. Zrinjski je ispadao i od Slovana, a Borac iz Banja Luke od Maccabija iz Haife.

Možete li prebrojati? To je 10 sigurnih i 11. na putu; još od srpnja 2008., kada je danas drugoligaš Modriča Maxima izbacila Dinamo iz Tirane, prvak nije prošao prvog suparnika u pretkolu Lige prvaka.

Zato je sasvim logično da je Bosna i Hercegovina gladna utakmica poput ove koju smo gledali u utorak. I zato je sasvim logično da je ona pretvorena u svečani moment, vrhunac sezone koja još nije ni počela, prijateljsku utakmicu kojom se proslavlja prošlogodišnji uspjeh i započinje nova sezona. Sasvim je normalno i logično da je poraz od dva razlike ne samo podnošljiv i zadovoljavaljući, nego je herojski i pokazatelj je velikog karaktera prvaka Bosne i Hercegovine.

Jer tako naprosto i jest. Klupski nogomet u ovoj zemlji je danas amaterski sport koji organizacijski, ekonomski i najviše od svega kvalitetom desetljećima zaostaje za modernim kretanjima i u kojem ne postoji plan ni ideja ni sistem kojim bi se taj zaostatak pokušao smanjiti. Zato su ovakve utakmice velika proslava koja stvara iluziju sudjelovanja, ali kojom se na kraju samo potvrđuje vlastita zaostalost.

Zato je uvijek lijepo dok traje.