Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Liga zvana Premijer

Što se ove sezone može vidjeti u elitnom nogometnom rangu BIH?

Fudbalski klub Sarajevo (bit će) novi prvak Bosne i Hercegovine.

Jest, jedan od prvih savjeta kojeg će vam na početku karijere udijeliti starije kolege novinari — ili, u nekom nadrealnom alternativnom univerzumu, sveučilišni profesor koji se stvarno bavio sportskim novinarstvom — taj je da ne srljate i ne donosite zaključke prerano. Usto, kažu i da je lopta okrugla, da je u nogometu sve moguće i da danas svi igraju. I sve vam se može vratiti kao bumerang, pa ćete možda postati i predmet ismijavanja, mada ćete u nogometnom okruženju to svakako prije ili kasnije biti. I sve to stoji, ali ipak vam je ponekad — i samo ponekad — za zaključak dovoljno da vjerujete svojim očima i onome što u tom trenutku vidite.

A mi koji smo ove sezone iz ovog ili onog razloga gledali Premijer ligu Bosne i Hercegovine znamo i da smo gledali Sarajevo koje igra daleko najbolji i najzreliji nogomet i koje već sada izgleda kao momčad koja zaslužuje titulu prvaka.

Prošli vikend trebao je za ovu momčad biti i jedan od najtežih ispita ove sezone. Gostovanje na širokobriješkoj Pecari za ovaj je klub uvijek sportsko, ali od listopada 2009. kada je prije utakmice ubijen njegov navijač Vedran Puljić, i ogromno emocionalno iskušenje. Pritisak navijača, koji je za Sarajevo ionako uvijek veliki, pred putovanje na Pecaru je logično i veći, a nerijetko je momčad lako pucala pod njim. U posljednjih 10 ligaških gostovanja na Pecari osvojila je tek jedan bod i zabila tek šest golova.

U ligi dominiraju klubovi kojima je dovoljno da se organizacijski barem malo izdignu iz memle i blata u koje ih se uporno gura

Međutim, Sarajevo je ovaj put takvu priliku iskoristilo da još jednom lupi šakom od stol i pokaže tko je gazda ove sezone. Savršenih 25 minuta drugog poluvremena bilo je dovoljno da doslovno pregazi Široki i s uvjerljivih 3-0 još jednom potvrdi prvo mjesto na premijerligaškoj ljestvici. Bila je to peta uzastopna pobjeda u prvenstvu; Sarajevo je od 22 utakmice izgubilo tek dvije, od kojih je jedan poraz bio onaj na samom startu prvenstva u Bijeljini.

Zabili su momci u bordo dresovima 51 gol, što je čak 20 komada više od prve sljedeće najefikasnije momčadi u ligi, Zrinjskog, a samo je ultradefenzivna Sloboda primila jedan gol manje. Gol razlika im je, dakle, bolja nego u tri pratitelja na ljestvici — kombinirano. Najbolji su domaćini sa samo dva ispuštena boda, najbolja su i gostujuća momčad u prvenstvu. Najvažnije od svega, Sarajevo je na velikih +11 bodova u odnosu na prvog pratitelja Zrinjskog i na brutalnih +20 u odnosu na Željezničar i Široki, pa je subota na Pecari ustvari samo bila potvrda apsolutne dominacije koja je Gocu Sedloskog, trenera Širokog, čitavih 11 kola prije kraja prvenstva natjerala na zaključak s početka teksta.

Fudbalski klub Sarajevo novi je prvak Bosne i Hercegovine.

Utakmica na Pecari bila je za Sarajevo povijesna jer je bila i prva pod novim većinskim vlasnikom kluba. Vincent Tan je samo nekoliko dana ranije i službeno potvrdio da je 60 posto upravljačkih prava u Skupštini kluba preuzeo vijetnamski biznismen Nguyen Hoai Nam, odnosno njegov Vietnam Football Development and Investment Fund. U Sarajevu su potvrdili da je Nam “tu” još od prošle godine i da je pratio kompletni rad kluba. U međuvremenu je potvrđeno i to da 30 posto upravljačkih prava ostaje kod Tana, dok je 10 posto — što je nova informacija — u vlasništvu domaćih investitora.

O budućnosti Sarajeva pod vijetnamskim vlasnicima rano je govoriti. No, ako bi im nešto trebalo biti dobar primjer kako se u BiH klub izdvaja od ostalih, onda je to ova sezona.

Doduše, činjenica je i da u ovoj zemlji i ne treba previše da bi se izdvojio iz mase — u Bosni i Hercegovini već 20-ak godina ozbiljan nogomet egzistira tek u tragovima, a klubovi su ustvari ono što pravno i jesu: amaterska udruženja građana koja počesto uzurpiraju lokalni lole, šerifi i siledžije koji zajedno čine još jedno neprofitno udruženje građana prepuno nogometnih analfabeta, Nogometni savez BiH.

Zato se ove sezone ključnom pokazala jednostavna odluka da, nakon krize koja je došla poslije brutalnog poraza u Europa ligi kada je na Koševu Atalanta slavila s nevjerojatnih 8-0, klub i dalje vjeruje u Husrefa Musemića kao šefa struke. Musemić je brzo momčad izvukao iz crne rupe u koju je upala i od tada je izgubio jednu utakmicu. Međutim, više od pukog rezultata, klub je pokazao da barem ima nekakav cilj i ideju, odnosno plan kako provesti taj cilj u djelo i Musemićev ostanak na klupi to je samo potvrdio.

Ovaj iskusni trener — kojemu je ovo PETI put da kao šef struke vodi Sarajevo — ustvari je tek jedan od dvojice koji je završio prošlu sezonu i započeo novu sa svojim klubom, a da je još uvijek na klupi. Drugi je Mladen Žižović, koji je u solidnom Radniku iz Bijeljine kojim upravlja srbijanski selektor Mladen Krstajić. Žižović je ustvari u ovom trenutku i najdugovječniji trener u bosanskohercegovačkoj Premijer ligi. On je na klupi Radnika od 10. svibnja 2017. godine. Svi ostali mijenjali su trenera, a dobar komad njih učinio je to i nekoliko puta u sezoni. Štoviše, u drugom dijelu sezone odigrana su tek tri kola a već je pet (od 12 klubova) promijenilo trenera. Pet od 12.

Često sam pisao o besmislenosti trenerskih promjena u BiH, pa su i ti tekstovi postali jednako besmisleni, ali mislim da jedan podatak vrijedi istaknuti. Stanko Mršić — kojeg su mediji predstavili kao jedinog Hrvata koji je pobijedio i Zlatka Dalića i Ågea Hareidea (?!) te Luku Modrića, Ivicu Olića, Danijela Subašića i Antu Rebića — u utorak popodne je predstavljen kao novi trener GOŠK-a iz Gabele, treći ove sezone nakon što su posao ondje izgubili Feđa Dudić i Mato Neretljak. On je tako postao ukupno 44. trener koji je vodio neki od premijerligaša u godinu, 10 mjeseci i tri dana koliko je prošlo od kada je Žižović, sada najdugovječniji trener, preuzeo Radnik.

Znači, 44 trenera za manje od dvije godine. Osmorica njih radili su u tom periodu u dva ili tri navrata, a ne preuzme li netko od njih ovog tjedna Krupu na Vrbasu, dobiti ćemo i 45. trenera u Premijer ligi za manje od dvije godine.

Jedini pravi konkurent Sarajevu ove sezone ustvari je mogao biti Zrinjski. Tri uzastopne titule ovaj su klub prometnule u jedan od najboljih i najorganiziranijih u zemlji. Međutim, ondje su prošlog ljeta Blaža Sliškovića, koji je mislio da će pronaći inostrani angažman, zamijenili potpuno izgubljenim i nepripremljenim Antom Mišom. Uskoro su vratili Baku, držali korak za Sarajevom, ali prodaja nekih od ključnih igrača zimus nije nadoknađena i to je bilo sasvim dovoljno da Sarajevo pobjegne. Ipak, Zrinjski i dalje spada među dobro organizirane i ustrojene klubove s jasnim planom, pa je od njega za očekivati da mu ovo bude samo kratko posrtanje.

Još su dva kluba koja spadaju među takve. Široki Brijeg je, doduše, posustao nakon što je neslužbeni gazda kluba, (umirovljeni) general HVO-a Zlatan Mijo Jelić morao na prinudni odmor u Hrvatsku. On je onamo utekao prije tri godine kada je protiv njega podignuta optužnica za ratne zločine i od tada je klub ni na nebu ni na zemlji. Zadnjeg dana veljače aktualna je uprava Skupštini kluba podnijela ostavku te tako ponovno pokrenula glasine o razmjeni bjegunca za bjegunca, odnosno ulasku Zdravka Mamića u klub s Pecare. Ta se priča vuče još od kada se Mamić okrenuo vjeri i preselio u Međugorje, a navodno je on bio taj koji je aktualnog trenera Sedloskog i privolio na dolazak u Široki Brijeg.

Nije teško pretpostaviti da među ozbiljne klubove treba ubrojiti i Željezničar i to jest tako, ali na Grbavici su zadnju godinu proveli u svojevrsnom građanskom ratu koji ih sportski teško unazadio. Ove zime se na kormilo ekipe — ali i kao najutjecajniji u čitavom klubu — vratio Amar Osim, ali praksa je pokazala da materijal s kojim bi trebao raditi nije ni približan ambicijama koje bi Željo trebao imati u domaćem nogometu, pa ćemo na njegov eventualni ozbiljniji utjecaj vjerojatno čekati do ljeta. Dotad momčadi slijedi borba za mjesto u Europi.

Otprilike tu se završava priča o ozbiljnim klubovima u BiH.

Čelik je prošle sezone ispao iz lige prvi put u novijoj povijesti, ali spasilo ga je to što su slabije organizirani bili u banjalučkom Borcu pa nisu dobili licencu za natjecanje. Zeničane su preuzeli turski investitori, ali ni sada nije jasno što, ni kako oni tamo hoće. Trener, Turčin Adnan Örnek, klub je napustio (ili je dobio otkaz, ovisno o verziji koju čujete) nakon prvog kola nastavka prvenstva. Pardon, nakon pobjede u prvom kolu nastavka. Dovoljno ozbiljno?

Tuzlanska Sloboda još je jedan klub s tradicijom i 20 godina nesposobnog vodstva. Na Tušanj su prošlo ljeto doveli trenera koji je odustao prije nego što je sezona počela jer su ga boljela leđa, onda ga je zamijenio čovjek koji je odmah rekao da ne želi biti trener, da bi na kraju uboli s bosanskim Šveđaninom Zlatanom Nalićem. On je od, blago rečeno, slabe ekipe izvukao maksimum, ali problemi su onda nastali izvan terena. Navijači su u sukobu s čelnim ljudima kluba, a jutros (srijeda) je osvanuo i — citiram — apel igrača u kojemu oni sami tvrde da je njima i treneru ugrožena sigurnost.

Tradicionalno veliko ime i u bh uvjetima veliku navijačku bazu imaju i Borac i Velež, ali oni su posljednjih godina toliko dobro vođeni da su i jedni i drugi u nižem rangu natjecanja. Doduše, Borac je prvi u Republici Srpskoj, gdje se za titulu bori sa Slogom iz Gornjeg Crnjeleva. Velež, koji je u fokus zanimanja javnosti došao ovog vikenda izdanjem suca na gostovanju u Goraždu koje e podsjetilo na skečeve Bennyja Hilla, prvi je Prvoj ligi Federacije, njemu je glavni pratitelj sarajevski Olimpik.

Polovica Premijer lige — Mladost Doboj Kakanj, Radnik Bijeljina, Tuzla City, Zvijezda 09 iz etno sela Stanišić, GOŠK Gabela i Krupa na Vrbasu — tako nema veliku navijačku bazu ni tradiciju, ali najčešće ima jednog i bogatog gazdu čija su ulaganja sasvim dovoljna da se klub neko vrijeme drži iznad površine i igra za njegov i ćejf malene skupine ljudi oko kluba.

Jasno, i oni rade u drugačijim uvjetima. Radnik je tako klub velikog potencijala u kojemu se radi dobro, ali je u isto vrijeme i klub koji je svoju navijačku bazu izgubio od mnogo većih i bogatijih klubova relativno obližnjeg Beograda. Mladost i GOŠK dolaze iz malenih sredina i funkcioniraju prije svega zahvaljujući improvizaciji i entuzijazmu ljudi okupljenih oko njih, i to već dovoljno vremena da ih se može proglasiti čudotvorcima. Tuzla City, Zvijezda 09 i Krupa igračke su njihovih bogatih vlasnika koji se vode prvenstveno biznisom i ulažu novac nadajući se da će se on — kao u slučaju Krupe — nekada vratiti.

Sasvim je onda logično da popularnost lige već desetljećima ne raste.

Konstantno se govori o napretku infrastrukture, ali zahvaljujući njoj BiH i dalje ima najdužu prvenstvenu pauzu u Europi; a i kada utakmice počnu, prečesto se igraju na katastrofalnim terenima. Na tribinama je malo ljudi, što je i sasvim logično ako pola lige uopće nema navijačku bazu. Dakako, brojači posjeta ne postoje; a i tamo gdje postoje, stide se koristiti ih. Delegati utakmica posjetu određuju onako odoka, pa je posjećenost utvrđena tom metodom nakon 22 kola na jedva 1.750 ljudi po utakmici.

Nogometni savez, kojemu je u posljednjih pet godina najveći uspjeh izgradnja višemilijunski vrijedne nove zgrade za administraciju, kao jedini prioritet ima A reprezentaciju. Zato u Premijer ligi vlada totalna anarhija — tako je, recimo, Široki kažnjen zatvaranjem tribine zbog ponašanja navijača, ali je onda za utakmicu protiv Sarajeva naprosto odlučio ne prodavati ulaznice gostima i svoje navijače smjestiti u gostujući sektor. Čak 44 posto dostupnih stolica ostalo je prazno, ali ni to nije bilo dovoljno da se primi skupina gostujućih navijača jer — koga briga za navijače?

Televizijskim pravima upravlja lokalni telekom koji državnoj televiziji prepušta potpuno negledljive i nezanimljive utakmice, a na plaćenim kanalima zadržava derbije i utakmice koje igraju najpopularniji klubovi. Popularnosti ne pomaže ni suđenje koje je naprosto loše.

Kvaliteta nogometa također je daleko od idealnog — najbolji igrači lige više ne idu ni u HNL, nekada najprivlačnijeg poslodavca, nego se isprobavaju po Aziji i europskim nižim ligama, odakle se najčešće vraćaju kući. Sirovi talent postoji, ali godine javašluka i katastrofalnog rada i organizacije, odnosno potpuni nemar i nezainteresiranost Nogometnog saveza da stvori barem natruhe nekakvog sustava čine taj talent neiskorištenim, jednako kao i potencijal natjecanja koji ipak postoji.

Zato u Bosni i Hercegovini dominiraju klubovi kojima je dovoljno da se organizacijski barem malo izdignu iz memle i blata u koje ih se uporno gura. Klubovi koji znaju pronaći način kako funkcionirati u složenom i poludjelom društvu kako bosanskohercegovačko jest.

A ove sezone to je, bez ikakve sumnje, FK Sarajevo.