Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Zidaneov savršeni trenutak

Potez koji je obilježio godinu

Možda je djelovao kao čudan trenutak, ali je bio i savršen.

Godina koju smo sinoć ostavili iza sebe — usput, sretna Nova godina svim čitateljima Telesporta, kako se ono kaže, u moje, ali i ime kolektiva koji me žrtvovao da radim na Staru godinu — bila je točno na polovici. Pet dana ranije Kijev je bio domaćin finala Lige prvaka; utakmice u kojoj je Liverpool bio ravnopravan protivnik branitelju titule Real Madridu, pogotovo u prvih sat vremena. Dotad je Sergio Ramos iz stroja izbacio Mohameda Salaha, a (navodno) i Lorisa Kariusa (koji je već jednom stigao pogriješiti), da bi upravo u tom trenutku Gareth Bale zamijenio Isca. Dvije minute kasnije Velšanin je zabio majstoriju škaricama, koju je sedam minuta kasnije uz veliku Kariusovu pomoć pretvorio u konačnih 3-1 i treću uzastopnu titulu za Real Madrid.

Nekih 900 kilometara sjevernije, Moskva se uvelike spremala za spektakularno otvaranje Svjetskog prvenstva, za koje je oduvijek bilo jasno da će biti centralni nogometni događaj godine. Točno dva tjedna prije prvog početnog udarca još uvijek se više pričalo o Vladimiru Putinu, huliganima i strogoj organizaciji Mundijala, ali nogomet je polako dolazio na svoje. U svakoj od 32 zemlje polako su se okretali svojim očekivanjima i euforiji, pripreme i prijateljske utakmice već su bile u punom jeku, a klupski nogomet tada je — što se uostalom, poput nekog redovnog pomračenja sunca događa svake dvije godine — bio u sjeni onog reprezentativnog i spektakla koji su svi čekali.

Ljekarna u blizini stadiona Santiago Bernabeu je, kao i većina njih u Madridu, tog četvrtka i dalje najveći pazar ostvarivala, dakako, na tabletama za glavobolju. Kada je ušetao u konferencijsku dvoranu, Florentino Perez izgledao je kao da je redovna mušterija te ljekarne; skupo tamno odijelo nije moglo sakriti razočarenje, frustraciju i ljutnju koje je odavalo njegovo otegnuto i umorno lice. Zinedine Zidane je zato bio potpuno opušten — one sada moderne i jako ružne razderane traperice, čudna majica s visokom kragnom, plavi sako i veliki osmijeh preko lica. Planirano je da to bude konferencija za tisak na kojoj će trener zajedno s predsjednikom predstaviti planove za novu sezonu, ali Francuz je imao potpuno drugačiju pjesmu u svojoj glavi. Došao sam da vam kažem da odlazim. Ali ne kao prije, ovaj put zauvijek.

Dobro, možda ne baš tu, ali poanta je bila ista. Odlazim, ovo je kraj, nisam više trener Real Madrida.

“Možda djeluje kao čudan trenutak, ali je i savršen trenutak”, objasnio je Zizou šokiranim novinarima u mikrofon samo pet dana nakon što je Real Madrid doveo do treće uzastopne titule prvaka Europe i devetog trofeja u samo 878 dana koliko je vodio Real.

On je shvatio da je to savršen trenutak, jer je i jedini u kojemu on ima potpunu kontrolu. U kojem odlučuje ne samo o svojoj sudbini, nego i o ostavštini

Točno iza Nove godine 2016. Perez je još jednom precvikao uže na svojoj pozlaćenoj giljotini kućne izrade i zakoturao glavu Rafaela Beniteza, bacivši je razjarenoj masi. Istog dana je izašao pred novinare držeći pod ruku Zidanea i predstavio ga kao novog trenera. Zidanea koji je jedan od najvećih nogometaša ikada, čovjeka koji je s loptom mogao apsolutno sve i koji će za mnoge ostati najveći, ali i čovjeka koji do tog trenutka nije imao gotovo nikakvog trenerskog iskustva. I koji do koju godinu prije uopće nije želio biti trener. Koji je do tog trenutka bio prvo klupski savjetnik, pa sportski direktor, koji je bio i pomoćnik Carlu Ancelottiju, pa na kraju i neuspješni trener B momčadi.

Rizik je za Zidanea bio ogroman jer su njegova reputacija, status klupskog i narodnog heroja, ali i trenerska budućnost najednom stavljeni na vagu koja je vrlo lako mogla otići u pogrešnom smjeru. U Realu se lako završava na giljotini, nema veze što o vama misli povijest. Zato je za Pereza Zidane bio je savršen izbor — čovjek kojega vole navijači, kojeg poštuju igrači i novinari i s kojim nikako, pa čak i ako bude katastrofalan, on osobno ne može pogriješiti. Jer Zizou je, ako ništa, bio savršen alibi.

Međutim, stvari su se otvorile savršeno za njega. Zidane je na svom debiju momčad vodio do sigurnih 5-0 protiv Deportiva, a onda je uzeo i svoj debitantski El Clasico — i to na Camp Nou, prekinuvši Barceloninu seriju od 39 utakmica bez poraza. Nije uspio u prvom pokušaju osvojiti La Ligu, ali je zato na Bernabeu donio titulu europskog prvaka, svladavši u finalu gradskog rivala Atletico Madrid. Prvenstvo je osvojio iduće sezone uz samo tri ligaška poraza. Onda je u Cardiffu njegov Real svladao Juventus i postao prvi klub koji je obranio europsku titulu otkako se ovo natjecanje igra u formatu Lige prvaka.

U međuvremenu je osvojio i španjolski Superkup, dva europska Superkupa, dvaput bio klupski prvak svijeta, a pokupio je i 13 individualnih trenerskih nagrada. Kijevski trijumf nad Liverpoolom — koji je došao nakon one ključne zamjene Isca za Balea — bio je njegov deveti trofej s Real Madridom u tek 149 utakmica koje je s klupe vodio ovaj klub. Jedan trofej na svakih 16 utakmica.

Kako je sve ovo napravio?

Pitanje je to kojim se u tih manje od tri godine valjda bavio svaki manje ili više ozbiljan nogometni novinar na kugli Zemaljskoj. Njegova uloga u ovom trijumfalnom Real Madridu od prvog trenutka je dovođena u pitanje. Bio je netko koga se maksimalno poštovalo, netko tko je ono što je imao na raspolaganju — a to je nerijetko bilo i najbolje na svijetu — znao savršeno iskoristiti. Znao je kontrolirati svlačionicu, znao je naprosto održavati mir, a to je na Bernabeu nekada najteže. Ali njegovo taktičko znanje, sami izgled njegove momčadi, način na koji je Real Madrid prolazio kroz sve, način na koji je pobjeđivao, sve je to od prvog do zadnjeg dana stvaralo sumnju. I ne samo izvan kluba, nego i unutar njega, i Zidane je bio potpuno svjestan toga.

Međutim, kako je sve napravio pitanje je i koje za čitavu ovu priču nije važno. Zidane je Realu donio devet trofeja, a onda kada je shvatio da stvari ne mogu biti bolje od toga, jednostavno je stavio točku. Napravio je nešto što današnji treneri u pravilu ne rade — shvatio je da je s Realom napravio maksimum. I da će sve nakon toga biti silovanje vlastite filozofije i shvaćanja nogometa kao igre.

Moderni treneri su ti koji uvijek hoće još, koji su uvjereni da mogu napraviti više od onoga što jesu, da mogu graditi dinastije, da mogu stvarati povijest. Na početku samo hrane svoj ego, a kad stvari krenu loše, onda se pokušavaju čupati potpuno nesvjesni da u živom blatu takvi pokreti znače dodatno potonuće i konačno davljenje. Neki od njih na klupi sjede i čekajući otkaz i bogatu otpremninu, ali Zizou nikada nije bio takav.

On je shvatio da je to savršen trenutak, jer je i jedini trenutak u kojemu on ima potpunu kontrolu. U kojem je on taj koji odlučuje ne samo o svojoj trenutnoj sudbini, ne samo o svom angažmanu u klubu, nego i svojoj ostavštini i svom mjestu među legendama. Shvatio je da je došao do momenta kada stvari u klubu mogu biti samo gore i da će, prije ili kasnije, ona sumnja u njega dobiti i potvrdu u praksi s kojom bi bio zapamćen drugačije. Odlazak je bio jedini način da ga pamtimo kao trenera koji je osvojio devet trofeja i koji je Realu donio tri europske titule. I to odlazak u savršenom momentu; dok se pričalo o njegovom velikom uspjehu i čekao još veći uspjeh nekog drugog.

Zidane možda nije vrhunski trener, možda nije ni taktički mag ni nogometni revolucionar, ali je za razliku od mnogih pokazao da je mudar i pametan čovjek koji zna povući savršen potez u savršeno vrijeme. Koji zna kako postati pobjednik. I, što je mnogo važnije, kako ostati pobjednik.