Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Amerika: Buđenje naroda

Što se to događa na tribinama stadiona u MLS-u?

Rijetko što od srca nasmije ljude kroz transfer blama kao što to naprave snimke pokušaja prenošenja — ili, po mnogima, simulacije — europske navijačke kulture u Sjedinjenim Američkim Državama.

Snimke ‘fajta’ između navijača New York City FC-ja i njihovih gradskih rivala iz New York Red Bullsa poprimila je redikulozne konotacije, s grupicama nabrijanih tipova koji — da stvar bude još gora, koristeći lošiju varijantu cockneya nego Charlie Hunham u prvom dijelu (ne)slavne filmske franšize Green Street — bacaju plastične čaše jedni na druge dok izvikuju “who are ya”. Za dva kluba nastala 2015., odnosno 2006. kada je Red Bull otkupio franšizu MetroStars, takva pitanja odvode stvari u puno doslovniju egzistencijalističku domenu.

S jedne strane elitizam i podsmijeh, s druge gotovo dječja razina potrebe za dokazivanjem: odnos europske navijačke kulture prema onoj u SAD-u s takvim scenama djeluje čak donekle i opravdan. Međutim, imamo li zaista pravo gledati stvari toliko jednodimenzionalno?

Major League Soccer nastao je 1996. na valovima uspješno organiziranog Svjetskog nogometnog prvenstva u SAD-u dvije godine ranije. Međutim, taj napredniji oblik institucionalizacije nogometa u jednoj takvoj sportskoj kulturi koja ne funkcionira po jednakim organizacijskim — a što je ovdje još i važnije, kulturološkim — načelima kao u Europi uvijek je značio da će put do svog dijela kolača popularnosti biti dug i težak. Stjecanje nekakvog osjećaja pripadnosti klubu otežano je upravo zbog franšiznog modela koji u osnovici poznaje jedino diktat profita: ako franšiza ne generira stalan i stabilan interes lokalne zajednice, vlasnici jednostavno pakiraju kofere i šalju karavanu drugdje. Vremena za borbu s gubicima nitko nema.

“Mi kao ultrasi imamo dužnost prenositi glas naroda”

I dugo je vremena to tapkanje u mraku, ali i brendiranje klubova s isključivo jednim ciljem onemogućavalo jasno stvaranje bilo kakve autentične nogometne kulture. Samim tim je i navijačka bila preovisna o plagiranju onih europskih, naprosto zato jer nitko nije mogao posjedovati snažnu, istinsku emociju i vezu s klubom koji je u startu postavljen kao proizvod koji se treba etablirati kod lokalnih konzumenata. Još jedna snimka koja je bila viralna zbog svoje redikuloznosti je i ona u kojoj vođa navijača na utakmici Seattle Soundersa, u pokušaju ostavljanja dojma strasti koja graniči s ludilom, više djeluje kao frat boy koji doživljava živčani slom.

Taj poznati osjećaj gađenja i susramlja ponovno se pojavio ovih dana, kada je javno objavljeno da će Inter Miami, nova franšiza iza koje stoji David Beckham i koja tek treba odigrati svoju prvu službenu utakmicu, pratiti tri organizirane navijačke skupine: The Siege, Southern Legion i skupina nazvana Vice City 1896, što je jasna aluzija na megapopularni serijal video igara Grand Theft Auto. No, ako se privolite na malo podrobnije čitanje, možda naletite na zanimljiv citat koji je Marco Galarza, novopečeni vođa Southern Legiona, dao britanskom iNewsu.

“Nogometna kultura već dugo postoji u Miamiju”, rekao je. “Dijelom zbog latinoameričke populacije, ali i zbog nekadašnje ekipe, Miami Fusiona, koji je u MLS-u igrao do 2001. Dosta je navijača tada ostalo bez svog tima, ali nismo prestali pratiti nogomet.”

Nogomet je u Sjedinjene Američke Države ušao u drugoj polovici 19. stoljeća kroz valove doseljenika iz Velike Britanije, Njemačke i Italije, koji će, između ostalog, još 1862. u Bostonu osnovati i svoj prvi nogometni klub, i to u periodu kada ni u Europi pravila igre još nisu bila jasno definirana. Od tog dana pa sve do moderne ere, nogomet i nogometna kultura bili su prisutni. Problem širenja i razvoja te iste kulture s vremenom je ponajviše ležao upravo u načinu na koji se nogomet zapravo razvijao.

Samo godinu dana nakon što se Montreal Impact pridružio MLS-u, njegovi su ultrasi podignuli poruku koja je podjednako aktualna za europsko i za američko nogometno tržište. U fokusu su bile tri zastave na kojima su nacrtali grbove SV Austrije Salzburg, SSV Markranstädta i New York/New Jersey MetroStarsa. Naravno, u pitanju su klubovi koje je korporacija Red Bull preuzela zajedno s njihovom poviješću i pretvorila ih u poligon za promoviranje svog brenda kroz ulaganje u nogomet. To je bilo dodatno razjašnjeno i transparentom s porukom “Nemojmo zaboraviti, Red Bull ubija”.

Zvuči smiješno da se navijači jedne franšize toliko sablažnjavaju time što je multimilijunaš otkupio neku franšizu, ali iza svega stoji širi pokret koji prisiljava MLS da preispita svoj fundamentalni stav oko ligaškog modela.

Ultrasi iz Montreala, kao i niz drugih navijačkih grupa u SAD-u, podignuli su i poruke podrške Columbus Crewu, jednoj od najstarijih nogometnih franšiza u MLS-u, osnovanoj 1994. NJen je vlasnik Anthony Precourt odlučio da zbog stagnirajućeg broja gledatelja franšizu želi prebaciti iz Ohija u Teksas, točnije u Austin. MLS kao organizacija ne da je deklarativno podržavao tu ustaljenu praksu, već je bio spreman uskočiti i sa logističkom potporom, naviknut na to prirodno stanje stvari pod krinkom “održavanja tržišne kompetitivnosti” franšiza. No, taj put stvari nisu išle po planu.

MLS je načelno podržavao razvijanje nekog oblika autentične navijačke kulture, pozdravljajući novotarije koje bi se u konačnici mogle i fino upakirati. Dinamičnije matchday iskustvo je u tom komercijalnom svijetu samo još jedna stvar koja se može bolje prodati: ako liga ima kontrolu nad nečim što je iz povijesne perspektive nastalo kao medij borbe protiv establišmenta i bilo kojeg oblika institucionalne kontrole — što ultrasi sasvim sigurno jesu — onda je to samo još jedna nova i uzbudljiva stvar na njenom meniju. MLS je određivao kvote za zastave, bubnjeve, transparente: onaj frat boy na mikrofonu u Seattleu je upravo mutant potrebe za dokazivanjem i te umjetne ‘kulture’ ispale iz budalaština poput MLS-ova programa s hashtagom #RivalryWeek.

Ali borba za Columbus bila je prvi organizirani odmetnički čin američkih ultrasa, čin u kojem su se počele odvajati grupe koje nisu željele podleći ligaškom korporativnom konformizmu. Iz pokreta Save the Crew izrastao je bunt koji funkcionira kao zasebna jedinica, odvojen od plastičnog toka misli podređenog isključivo viđenju stadionskog iskustva kao onog u službi konzumerizma i generiranja profita. Kampanja je bila u potpunosti uspješna: Precourt zaista jest osnovao novu franšizu u Austinu nazvanu Austin FC, ali istovremeno nije insistirao na gašenju Columbusa. Umjesto toga, pod pritiskom nacionalne kampanje koja je ujedinila navijačke skupine, Precourt je Columbus predao u ruke obitelji Haslam, koja je ujedno i vlasnik lokalne NFL franšize Cleveland Browns. Usput je naveo “povijesne prepreke” koje su postale i tržišne.

Izraz “povijesne” s preprekama možda u tom okruženju ne stavlja naglasak na dugovječnost nego na nešto prijelomno. Columbus je spašen organiziranom navijačkom pobunom oslonjenom na vrijednosti borbe za očuvanje duše nogometa. U tom su se smislu navijači u SAD-u prvi put ponašali autentično i slobodno, svjesni da ne moraju biti dio borgovskog načina razmišljanja po diktatu onih koji nogomet i navijače vide ekskluzivno kao novu tržišnu nišu.

U zemlji koja je praktički patentirala takav način gledanja na svijet, to je ogromna stvar.

I na takvim su primjerima, čak i pod prijetnjom sankcija koje su i izvršavane, navijačke skupine u SAD-u počele gledati širu sliku. Počeli su shvaćati, od Los Angelesa do Miamija, da je nogomet nešto što može ujediniti ljude u zemlji u kojoj je nejednakost postala normalizirana, i u kojoj se nejednakost produbljuje svakim danom. Kad Galarza priča o nogometnoj kulturi u Miamiju koja je dio latinoameričke kulture, priča i o sredstvu identiteta.

Pa se tako u Los Angelesu, na tribinama stadiona Banc of California na kojem igra Los Angeles FC, franšiza osnovana 2014., nalazi stajanje s ultrasima koji se ujedinjeno nazivaju 3252, što je zapravo službeni kapacitet tog stajanja. Na njemu pirotehnika i zastave nisu rijetkost, iako je to strogo izopćeno iz MLS-ova pravilnika; on u pojedinim situacijama i dopušta pirotehniku, ali samo ako je ona strogo kontrolirana i reducirana na prijavljene dimne bombe u za to predviđenom dijelu stadiona.

Ekipa iz 3252 sebe vidi kao one koji navijačku kulturu razvijaju kroz koncept otpora u epicentru zla. Oni žele kroz svoj aktivizam biti katalizator nekih širih društvenih promjena. Njihov kop okupiraju ljudi međusobno različiti po profilu i spolu, s osobitom podrškom manjinskim društvenim skupinama koje su ovih dana pod posebnim udarom. Tako ih se može vidjeti i sa majicama na kojima stoji parola Los Angeles Against ICE. ICE je US Immigration and Customs Enforcement, koji predvodi udara Donalda Trumpa na manjinske zajednice kroz agresivne i često upitno legalne metode zadržavanja i deportacija, što itekako utječe na lokalnu zajednicu. Onu koja osjećaj pripadnosti i sigurnosti upravo izgrađuje na tribinama stadiona.

“To je poruka za naše ljude, naprosto jer je nogomet narodni sport”, rekao je Mauricio Fazio, jedan od vođa grupe 3252, Jamesu Montagueu u njegovoj sjajnoj novoj knjizi o globalnom fenomenu ultrasa, kontroverzno nazvanoj 1312: Among the Ultras. “Mi kao ultrasi imamo dužnost prenositi glas naroda baš iz tog razloga što je nogomet takav sport.”

Slične inicijative se izgrađuju i na tribinama stadiona u Atlanti, kao i u Portlandu, Seattleu, Detroitu i drugim gradovima koji su sada krenuli u borbu za nogomet, ali i za bolje društvo u vremenu kada je i jedno i drugo pod udarom. Te vrijednosti su zapravo prešle i u Europu, sa sve agresivnijom komercijalizacijom i normalizacijom stanja u kojem bogati postaju sve bogatiji, brišući povijest i tradiciju vrećama novca.

Borba za demokratičnost u nogometnom okruženju SAD-a na prvu djeluje beznadno, ali opća društvena klima u SAD-u i inače je pogurala ljude prema snažnijem organiziranju, a poligon za to su pronašli u nogometu. Popularizacija MLS-a i rekordni gledanosti koji iz godine u godinu padaju, a koji sada dolaze do približne brojke od 10 milijuna ljudi godišnje, šire te poruke do sve većeg broja ljudi.

To organiziranje ‘odmetnutih’ navijačkih skupina će i dalje imati svoje usiljene momente koji će nama u Europi biti smiješni i sramotni naprosto zato jer neki od njih po svaku cijenu žele steći najveći mogući legitimitet u očima uzora, ali iza svega se krije pokret koji bi, ako ojača, mogao pomoći borbi za demokraciju u nogometu i društvu i to na globalnoj razini.

Onoj borbi koju i mi, izgleda, tiho gubimo.