Režiser jučerašnjeg prijenosa s Old Trafforda podosta se trudio ući u domenu kakvog filmskog kolege, sugerirajući kamerama da nastave vizualno dočarati dvije paralelne radnje koje se čitavo ljeto odigravaju u jednom od najvećih svjetskih klubova. Na samom uvodu u utakmicu kamere su prvo, jasno, pratile samog Ten Haga, koji je ponosno ukoračao na Teatar snova u svojoj prvoj službenoj utakmici koju vodi kao Unitedov menadžer. Kadar je, međutim, netom prije toga locirao Sir Alexa Fergusona kako se — sada u najnovijoj, savjetodavnoj’ ulozi, makar je jasno da legendarni menadžer nikada nije prestao gurati savjete u klubu — razdragano penje u stadionsku ložu.

A odmah nakon dobrodošlice Ten Hagu okrenuo se trećoj glavnoj figuri i drugom paklenom poslu, onom koji je za Unitedova menadžera podjednako skup i paklen kao i zadatak izgradnje konačno smislenog sustava igre, ali i koherentne sportske politike.

Baš kako je onomad United pozvao Ronalda kao idealnog spasitelja u svoj toksični svijet, tako je sada United, izgleda, ostao i jedina suvisla opcija za njega

Cristiano Ronaldo snimljen je na klupi za rezerve, izmjenjujući grimase kao kakav nabrijani student na prijemnom ispitu za glumačku akademiju.

Kada se prošlog ljeta senzacionalno vratio na Old Trafford, 12 godina nakon odlaska, činilo se da su i on i United, dobili ono što traže. On je dobio izazov po mjeri, nakon što je s Real Madridom odradio sve što je mogao — momčadski te, za njega i još važnije, individualno — ali i više nego okrhnuo svoj odnos s Florentinom Pérezom. United je klub koji ga je lansirao u besmrtnost, velikan koji ga je učinio velikim, a pozicija u kojoj se u međuvremenu klub našao otkako ga je napustio Cristianov stari mentor Sir Alex samo je dodatno optimizirala taj izazov.

United je i dalje prevelik klub po svim standardima osim po rezultatskom; ako je Lionel Messi svojim prelaskom u Paris Saint-Germain ubio dio čarolije, Ronaldo se odlučio ipak za nešto što je, barem u njegovim očima, ispalo veći izazov. Ovaj put možda nije bio vođen pukim rivalstvom, ali u tom povratku u Manchester ipak ima onaj mali dašak Joséa Mourinha, koji je tako vješto maskirao svoj pad s najvećeg trona kroz svoj odnos s Pepom Guardiolom i njegovim odabirima, tvrdeći uporno da Katalonac bira po liniji manjeg otpora preuzimajući isključivo napotentnije superklubove.

U tom potezu nije bilo ničega romantičnog, iako se radi o povratku starog znanca. Uostalom, Ronaldo je na Old Traffordu dobio ugovor vrijedan preko pola milijuna eura tjedno tek kada je bilo izvjesno da je uspostavio kontakt baš s Manchester Cityjem, što je iz naknadne perspektive viđeno tek kao blef. Iz Ronaldove je perspektive i taj potencijalni Cityjev navodni interes bio važan i velik, jer mu je nudio izazov donošenja Lige prvaka treneru s kojim je toliko godina i sam gajio rivalski odnos. Glad za uspjesima koji onda donose novu dozu poštovanja i divljenja ono je što pogoni Ronalda, a to bi bio zaista velik zalogaj, pogotovo nakon što slični podvig nije uspio ostvariti s Juventusom.

United je tog prošlog ljeta izbjegavao strukturu. Definiranje sebe kao superkluba, u čemu je u ime obitelji Glazer kao glavni inženjer stajao Ed Woodward, manifestiralo se u lošem pokušaju kopiranja projekta Galácticosa.

Potroši veliki novac na dovođenje Jadona Sancha kao zvijezde ponikle u Cityjevu pogonu, pridruži mu dokazanog pobjednika Raphaëla Varanea, a na sve to dodaj ponajboljeg nogometaša svih vremena i to sve pobacaj u momčad prepunu skupo plaćenih igrača natiskanih bez ideje i smisla, i stavi ih pod rukovodstvo klupske ikonice Olea Gunnara Solskjæra, koja je — baš kao i tijekom igračke karijere — u svlačionici više bila kao sitni, nasmijani dobri duh, nego kao ozbiljan gamechanger. Kao trener je također trebao više nadgledati da se te skupo i nerezonski plaćene zvijezde samo dobro slažu, i to je bio taj recept za koji su Glazeri dali ruku u vatru da je rješenje u potrazi za rezultatom.

Naravno, nije bilo.

Ronaldo je lanjsku sezonu zaista završio kao najbolji strijelac ekipe, postigavši ukupno 24 pogotka, od kojih su 18 bili prvenstveni. Međutim, to je na kraju bilo dovoljno za titulu najboljeg u sastavu koji je porušio niz neslavnih rezultatskih rekorda. United je lani ubilježio samo 16 ligaških pobjeda, sakupivši 58 bodova uz tek 57 postignutih golova, što je rezultiralo najnižim bodovnim skorom još od 1990., kao i sezonom s najmanjim brojem pobjeda u Premier ligi. Isto tako, 57 primljenih golova klub nije zabilježio još od davne 1979.; sve je to rezultiralo krahom u vidu izostanka plasmana u Ligu prvaka, a to je značilo i da je Ronaldo prvi put nakon 20 uzastopnih sezona — točnije, od 2002. kada je sa Sportingom igrao Kup UEFA — ostao bez sudjelovanja u najelitnijem klupskom natjecanju.

Biti najbolji u takvoj konkurenciji i nije, dakle, neki podvig, pogotovo kada je konačni rezultat sasvim porazan. Čak je i sam Ronaldo s tih 18 golova u Premier ligi prvi put od 2009. pao ispod 20 u sezoni. United mu je dao sve, učinivši ga većim od momčadi tako što mu je dao potpunu slobodu u momčadi koja je ionako prečesto djelovala anarhično i bez ikakvog sustavnog plana. Bio je to i njegov cilj; da sam donese neki opipljiv rezultat ekipi oko koje vlada niz upitnika i kritika tako što će on kao individua biti jedini ‘suvisli’ plan, ali kada je to propalo, čak su i poslovično tvrdoglavi Glazeri odlučili barem pokušati s nečim drugim.

Ronaldo je svoj povratak izgradio na strogo individualističkog ideji kako je i u 38. godini spreman biti sustav sam po sebi, i čija će nezasitna strast za pobjeđivanjem i rušenjem rekorda biti dovoljna za ostvarivanje cilja koji je primarno njegov osobno.

United se okrenuo makar iluziji drugačijeg pristupa; na ovoljetnim pripremama, na kojima se praktički otuđeni Ronaldo pojavljivao naknadno i polovično, jedan od najčešće spominjanih detalja iz Ten Hagove riznice trenerskih metoda bila je ona situacija kad je svojedobno u Ajaxu nemilosrdno ‘oprao’ Nou Langa, kada je ovaj ignorirao njegove upute o napadanju dubine, urlajući usput kako je to “i njihova igra, a ne samo njegova”. Mnogi su to povezali s Ronaldovom situacijom i igrom koja je dugo bila samo njegova, ali nije više. I baš kako je Lang mjesec dana nakon tog ‘incidenta’ poslan dalje, tako mnogi vjeruju da ista sudbina čeka i Ronalda.

Ipak, baš kako je onomad United pozvao Ronalda kao idealnog spasitelja u svoj toksični svijet, tako je sada United, izgleda, ostao i jedina suvisla opcija za njega.

U tom neželjenom odnosu potrebe su i dalje uzajamne, makar u ovoj tranzicijskoj Ten Hagovoj fazi. Bilo koji drugi klub koji na svojim računima ima dovoljno novca za ponuditi Ronaldu, a koje je njegov agent Jorge Mendes obilazio poput emisara kako bi svom klijentu našao novi individualistički šut u venu — od Bayerna i Chelseaja, pa do Atlético Madrida — ima više ili manje ustrojen sustav ili barem ljude kojima je već predano puno povjerenje u njegovo održavanje.

Ronaldo je, baš kao i Mourinho na svom vrhuncu, svoj podosta toksični individualizam apsolutno opravdavao nevjerojatnim, nadljudskim brojkama i prelijevanjem tog pobjedničkog duha na momčad koju je predvodio. No, vrijeme gazi i najbolje, a nogomet dokazuje da je poimanje i toleriranje ekstremnog individualizma danas puno više definirano kroz marketing, a puno manje preko učinka na terenu. Ronaldu je 37 godina, a duopol njega i Messija na samom je zalasku; klinci će pronaći nove idole i samim time će se veliki dio od one gotovo milijarde ljudi koji prate Ronalda na društvenim mrežama, odliti na njihove račune. Koliko god oni bili veliki, vjerojatno i najveći svih vremena, toliko je suludo očekivati da se mogu još dugo natjecati s biologijom, bez obzira na ogromni fokus koji primarno Ronaldo stavlja na svoju fizičku spremu.

Naravno, to ne znači da je Ronaldo odjednom stara kanta koja nije zaslužila produžiti svoju fenomenalnu karijeru na elitnoj razini. Isto tako ne znači da će odjednom čudesno odlučiti pod Ten Hagom preuzeti taktičke zahtjeve i odgovornosti, od igranja presinga do povratne trke, pogotovo ne na pragu svog 38. rođendana. No, United ga i dalje donekle treba, kao što i on treba United; ovo je momčad koja je, kako je i sam Ten Hag rekao, i dalje na svom samom početku rekonstrukcije, s hrpetinom nasljeđenih igrača koji se ne uklapaju u njegov sustav i viziju. Ronaldo je istovremeno i dalje igrač koji jednim potezom može riješiti utakmicu.

Ogled s Brightonom pokazao je da je i sam Ten Hag, unatoč svim ljetnim svađama, posegnuo za njim u očajničkom traženju rezultata kada mu je prvotni plan otišao nizvodno, a cijela režija utakmice sugerirala je također Ronalda kao i dalje jednog od glavnih protagonista Unitedove sadašnjosti. Problem je u tome što će, dok god je tako, ta činjenica ujedno biti i dokaz da United nije izašao ni milimetra iz svoje toksične situacije.