Na Oakfield Roadu u Liverpoolu, što je odmah do velebnog Anfielda, nalazi se pub Sandon. Izgrađen 1870., Sandon je prvotno služio kao diskont pića za lokalnu pivovaru u vlasništvu izvjesnog Johna Houldinga, ali kako je vrijeme prolazilo postao je i bitno društveno okupljalište u kojem su održani i mnogobrojni sastanci od ključne važnosti za grad. Na jednom takvom, u siječnju 1892., Houlding je okupio 279 članova kluba oformljenog još tamo 1878. — danas ga znate kao Everton — kako bi razjasnili problem oko igrališta na kojem će klub igrati.
Problem se na kraju nije riješio kako je Houlding zamislio. Everton je prešao igrati na Mere Green Field, a Houlding i njegov prijatelj i kolega John Orrell, koji je iznajmio svoju zemlju za prvo igralište na Anfield Roadu, odlučili su kako će zadržati nogomet u tom dijelu grada tako što će osnovati ‘svoj’ Everton. Gradske vlasti, međutim, nisu odobrile registraciju još jednog nogometnog kluba istog imena, pa je na katu tog neuglednog bara u ožujku 1892. — jasno, uz pivo — dogovoreno kako će taj novi klub ponijeti ime grada.
U tom istom pubu, 116 godina kasnije okupilo se točno 350 ljudi kako bi ponovno pričali o ključnoj temi, nogometu. Bila je srijeda, ponovno siječanjska, kada je izvjesni Paul Rice započeo sastanak na kojem se formalizirao dugogodišnji san Liverpoolovih navijača: onaj o osnivanju vlastitog navijačkog sindikata.
“Ne mogu dočekati dan kada ću doći u pub i moja jedina zamjerka će biti na kvalitetu piva, ili o tome da Ryan Babel tog dana krene od prve minute”, sažeo je izvor frustracije jedan od sudionika sastanka John McKenna. “Umjesto toga mi razgovaramo o metodama otkupa, a trebali bismo pričati o lijevim bekovima”.
Za Spirit of Shankly je pomisao na korištenje Liverpoola u svrhu ekskluzivnog bogaćenja i otimanja nogometa iz ruku naroda čin apsolutne izdaje
Priča o metodama otkupa za šankom bila je posljedica katastrofalnog upravljanja klubom u vlasništvu dvojca američkih tajkuna, Toma Hicksa i Georgea Gilletta, inače bliskih tadašnjem predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država Georgeu W. Bushu. Hicks i Gillett su klub otkupili godinu dana ranije, s velikim obećanjima o ulaganjima i seobi na novi stadion. Umjesto toga, Liverpool je pod njima ogrezao u dugovanja i sukobe, prvenstveno s tadašnjim trenerom Rafaelom Benítezom i navijačima kojima se nije svidio smjer u kojem klub ide. Njih su, između ostalog i tih 350 ljudi u Sandonu, Hicks i Gillett preko svojih kanala nazivali “Crvenim Kmerima” i “sinovima štrajkaša”, što je u njihovim glavama trebala biti uvreda.
Za navijače, odgojene na idejama solidarnosti i pobune, bila je to samo dodatna motivacija.
Upravo zato se družina iz Sandona odlučila nazvati Spirit of Shankly — u čast Billa Shanklyja, klupske ikone i menadžera koji je volio pričati o lijevim bekovima, ali i o stvarima koje naizgled nisu imale nikakve veze s igrom kao takvom.
Bez obzira na tragikomično vođenje kluba, trebalo je imati muda iz puba poručiti milijarderima poput Hicksa i Gilletta da se gube s Anfielda i iz grada. Bila je to borba Davida i Golijata, kapitala i naroda, i to prva od mnogih koje će Spirit of Shankly ponijeti na svojim plećima, sve kako bi jednog dana u Sandonu pričali o klubu po svojoj mjeri. Hicksa i Gilletta je na kraju, istini za volju, s Anfielda i iz Liverpoola prvenstveno otjeralo gotovo 300 milijuna eura akumuliranog duga koji nisu mogli servisirati, ali glas tih ‘mali’’ ljudi iz Sandona postao je glas Kopa, po Shanklyjevoj mjeri.
“Najbolja stvar na svijetu je prirodni entuzijazam”, govorio je još davno Shankly. “Bez njega ste ništa”. Spirit of Shankly je primjer onoga o čemu je pričao.
Impozantna je lista akcija i promjena koje je taj neslužbeni navijački sindikat uve ood te 2008., tim više što se mnoge od njih ne tiču više samo Liverpoola kao kluba, već nogometa i nogometne kulture u cjelini.
Primjerice, nakon odlaska Hicksa i Gilletta navijači okupljeni u inicijativu pokrenuli su kampanju #FootballWithoutFansIsNothing, kojom su skretali pažnju na sumanutu cijenu ulaznica za gostujuće navijače u Engleskoj, kojima su gramzivi vlasnici klubova praktički uništavali navijačku kulturu u njenoj kolijevci. Organizirali su peticije i tražili legalne metode kako bi spriječili divljanje cijena i u tome su uspjeli; nakon serije prosvjeda, pa i otvorenih bojkota utakmica, od početka sezone 2016./17. cijene karata za gostujuće navijače u Premier ligi zamrznute su na najviše 30 funti.
Te iste godine su, na utakmici između Liverpoola i Sunderlanda, sa sobom povukli 10.000 navijača s tribina Anfielda u sklopu akcije #WalkOutOn77, pokrenute uslijed klupske odluke o podizanju cijena karata na vrtoglavih 77 funti. Vlasnici su odmah pokleknuli, uz napomenu kako im je “ogromna opozicija oko tog pitanja jasan znak da su bili u krivu”.
Isto tako je Spirit of Shankly bila prva navijačka udruga koja je uvela aktivno zalaganje za povratak stajanja na engleske stadione, što je posebno dojmljivo uzmemo li u obzir da je baš na stajanju stadiona Hillsborough 1989. živote izgubilo 96 Liverpoolovih navijača. No, jasno artikulirani stavovi oko važnosti samog koncepta za nogometnu kulturu u cjelini nadišli su subjektivnost i posebno prilagođena stajanja se polako vraćaju na stadione u Engleskoj. Još jedna stvar oko koje su se članovi aktivno angažirali i proširili svoj angažman diljem Velike Britanije bilo je i suosnivanje pokreta Fans Supporting Foodbanks, namijenjenog sakupljanju donacija najugroženijim skupinama u društvu.
Njihov doprinos u tom pogledu je bio posebno vidljiv tijekom lockdowna, kada su organizirali navijačke isporuke paketa s hranom obiteljima koje žive ispod granice siromaštva, paralelno tjerajući Premier ligu da ukida ideju o naplati pojedinačnih utakmica preko pay-per-view koncepta za nesuvislih 15 funti. Ekipa je umjesto toga pozvala navijače da radije uplate taj iznos u njihovu zakladu, čime su prikupili preko 100.000 funti u samo nekoliko dana. Premier liga je istovremeno, pogađate, popustila i povukla tu “poslovnu odluku”.
Svi ti potezi i akcije zapravo ne mogu bolje sažeti duh Billa Shanklyja, čovjeka koji je živio i umro kao nogometni ideolog i socijalist, promičući ideju da nogomet zaista potiče iz naroda i narodu pripada. Njegova izjava da se “jedino kroz kolektivni trud može živjeti i biti istinski uspješan”, te da je način na koji on vidi nogomet i život onaj u kojem “svi rade jedni za druge i svatko svakom pomaže” živi i dalje upravo kroz djelovanje te udruge. Spirit of Shankly vjeruje u zajednicu i njenu ulogu u razvoju nogometa. Nogomet je tu da bude dostupan svima, a solidarnost koja se gradi na tribinama je nešto što ljudi pretaču u svoje svakodnevnice.
Reći da je taj duh, “prirodni entuzijazam” kako ga je Shankly nazvao, danas potrebniji nego ikad djeluje kao isticanje nekakve opće fraze, slogana s kakvog jeftinog motivacijskog postera, ali to je nažalost realnost u kojoj živimo. Živimo u vremenu enormnih podijela, života u krajnosti, u kojem bogata manjina odmiče siromašnoj većini i pritom je uvjerava u to da je ona sama kriva za to. Zajednica kao koncept postaje demonizirana i sve se vraća na ideju koju je plasirala Margaret Thatcher sažetu u rečenicu kako “društvo ne postoji”.
Ta redukcija na gramzivi individualizam sada je doživjela svoj vrhunac ovim pokušajem oformljavanja Superlige. Svođenje nogometa te njegova ogromnog simboličkog kapitala i tradicije na nekakvu zatvorenu, ekskluzivnu grupaciju sve je ono što Liverpool povijesno ne predstavlja, i zbog toga nije uopće čudno što je Spirit of Shankly i ovdje na sebe preuzeo odgovornost za ispravljanje te nepravde.
Njihovim članovima nije prihvatljivo to što se Liverpoolov sadašnji vlasnik, američka grupacija Fenway Sports Group, tek nemušto ispričala za tu svoju odluku o ulasku u superligaški fijasko; za SOS je pomisao na korištenje Liverpoola u svrhu ekskluzivnog bogaćenja i otimanja nogometa iz ruku naroda čin apsolutne izdaje. Čin kojim su navijači uklonili svoje zastave s Kopa predstavlja i simboličko odmicanje od vlasnika i njegove vizije.
SOS i njegov podgrupe će ovog tjedna održati prvi radni sastanak s klupskim vodstvom, kako bi dogovorili mogućnost da navijači demokratski odaberu člana koji će ih predstavljati unutar Liverpoolove uprave. Istovremeno, navijači diljem Engleske su potegnuli pitanje javnog vlasništva, odnosno prava glasa u najbogatijim klubovima, a peticija koja zahtijeva uvođenje njemačkog pravila 50+1 kao zakonskog akta premašila je 100.000 potpisa i samim tim će postati dio rasprave u Parlamentu.
Ako mislite da je to tek pucanj u prazno i da mali čovjek ne može utjecati na gramzive milijardere i njihov sustav koji su pretvorili u opći, sjetite se samo Paula, Johna i ostalih 350 ljudi koji su se jednog dana okupili u pubu. Oni su ta zajednica koja najbolje zna da kroz svoj prirodni entuzijazam i Shanklyjev duh mogu promijeniti svijet.
