Prošle sezone se činilo da prvi pobjeđuje, ali ove su i Liverpool, i Tottenham (ali i Ajax) uzvratili udarac…

xxx

Jedna od najbolje upamćenih i najčešće citiranih izjava Margaret Thatcher je: „There is no such thing as society“.

Taj je citat dočekan na nož u mnogim sferama društva. Između ostalog i u engleskom nogometu, gdje najveći broj klubova ima korijene u lokalnom pubu ili crkvi i u ono su vrijeme – govorimo o 1980-ima – još uvijek bili posve srasli s lokalnom zajednicom. Thatcher i nogomet ionako se nikad nisu razumjeli; posebno je problematična i sramotna bila njena uloga u zataškavanju istine nakon tragedije na Hillsboroughu. Njen premijerski staž (1979.-1990.) poklopio se s vrhuncem dominacije Liverpool FC-a, koji je u tom 11-godišnjem periodu osvojio čak osam naslova prvaka, šest domaćih kupova i triput igrao u finalu europskog Kupa prvaka, osvojivši ga dvaput. Ono treće, izgubljeno finale bio je Heysel.

Na simboličkoj je razini Liverpool tih godina predstavljao neku vrstu ideološke opozicije idejama premijerke Thatcher. Jer tada u Liverpoolu crvena nije bila samo boja dresova.

Godine 1981., usred masovnih socijalnih i rasnih nemira, štrajkova i terorističkih napada, u legendu je prešao Bill Shankly. Čovjek koji je podigao Liverpool iz druge lige do vrha engleskog nogometa, utemeljio The Boot Room kao rasadnik ideja za svoje nasljednike i općenito postavio temelje dominacije, iznenada je preminuo sedam godina nakon završetka svoje 15-godišnje ere na Liverpoolovoj klupi. Njegov pepeo prosut je po travnjaku Anfielda na strani do Kopa, a klub je iduće godine dao podići čelična vrata stadiona nazvana Shankly Gates s natpisom „You’ll Never Walk Alone“.

Shankly je bio čovjek snažnih uvjerenja i snažnih izjava. Svi znaju onaj citat o nogometu kao pitanju „važnijem od života i smrti“, ali u samom Liverpoolu možda još više pamte sljedeći:

„Socijalizam u koji ja vjerujem zapravo nije politika“, rekao je Shankly. „To je način života. To je humanost. Vjerujem da se jedino kroz kolektivni trud može živjeti i biti istinski uspješan, da svi rade jedni za druge, svatko svakome pomaže i svi dobiju svoj dio nagrada na kraju dana. Možda to znači tražiti puno, ali to je način na koji vidim nogomet i način na koji vidim život.“

Nekome neupućenom ta izjava vjerojatno zvuči kao nešto što bi rekao nekakav nadobudni trudbenik koji se želio omiljeti vlastima u doba socijalističke Jugoslavije, ali treba reći da je ‘socijalizam’ u Britaniji nosio nešto drugačije konotacije i, sve do 1990-ih, predstavljao službenu ideološku poziciju Laburističke partije – ona je 1981. na svojoj skupštini održala minutu šutnje za Shanklyja, koji je živio i umro kao socijalist.

Političari, međutim, generalno čine ono što im je u danom trenutku oportuno kako bi zadržali vlast ili se vratili na nju. Kad su Laburisti s Tonyjem Blairom ponovno došli ‘na štih’, bilo je to kroz promjenu ideološke pozicije u takozvani ‘Treći put’, koji se distancirao od socijalizma uopće kao pojma i približio individualističkom shvaćanju društva – što se, dakako, reflektiralo na pojedinačne političke mjere koje su donosili. A nakon što su Laburisti na više od desetljeća zavladali zemljom, Konzervativci su se ideološki resetirali, što je uključivalo i distanciranje od tačerizma. I dok je Blair govorio o „social-ismu“ umjesto socijalizma, pokušavajući zagovarati što slobodnije tržište bez da otuđi tradicionalne glasače, torijevci su od onog praktično manifestnog mota Margaret Thatcher o „nepostojanju društva“ – koji je, doduše, bio izvučen iz konteksta – došli do koncepta nazvanog ‘Big Society‘.

Kad tako postavite stvari, onda se sva ta politika čini smiješnom i nimalo kredibilnom, zar ne? Nije stoga čudno da ljudi diljem Europe i svijeta ubrzano gube vjeru u političke institucije i establišment te da takozvani ‘protestni’ pokreti posvuda jačaju.

Međutim, sve to ne znači da u današnjem društvu ne postoji temeljni ideološki sukob, samo što on ne slijedi tradicionalne linije podjele ‘lijevog’ i ‘desnog’. On se svodi na os od individualizma – koji svoju krajnju, radikalnu točku nalazi u spomenutom citatu Margaret Thatcher – do ‘komunitarijanizma’, što je, pojednostavljeno rečeno, socijalizam o kakvom je pričao Shankly.

Ideološki gledano, nogomet je model komunitarijanizma. Individualna kreativnost i sloboda dolaze kao posljedica timskog rada, one su moguće samo unutar sustava

I čini se da individualizam, barem zasad, odnosi pobjedu – kako u društvu općenito, tako i u nogometu, koji je u pravilu njegova preslika i u kojemu taj kontrast možemo pratiti u ogoljelom, katkad i karikiranom obliku.

Zapravo već živimo u Dobu individualca; pesimisti s druge strane spektra nazvat će ga Dobom usamljenosti. Čovjeka i njegovu evoluciju ponajprije je oblikovao kontakt s drugima, ali danas je sve manje zajedničkih iskustava koje nas oblikuju; razvojem tehnologije oslobođeni smo ovisnosti o tradicionalnim izvorima informacija i pružen nam je čitav spektar izbora što ćemo čitati, gledati, slušati, kupovati… U vrijeme kad društveni život zamjenjuju društvene mreže, na kojima je svima dopušteno nositi masku koju sami odaberu, skloni smo mozaik tih pojedinačnih lifestyle izbora poistovjećivati s osobnim identitetom i kao samoostvarenje doživljavati ono što je zapravo kompulzivni potrošački hedonizam koji nas na globaliziranom i internetom integriranom tržištu definira, etiketira – i targetira – kao individualce. Iskorijenjene iz zajednice, emancipirane, samosvojne i same.

Pesimisti će potegnuti niz razloga zašto je takvo ‘post-društveno’ stanje opasno. Neki će navesti argument iz rada The Quest for Community Roberta Nisbeta, koji tvrdi da baš emancipacija individualca i opadanje solidarnosti pojačavaju mračnu privlačnost modernog totalitarizma, uključujući kult ličnosti. Kako je u New York Timesu napisao Ross Douthat, „napredovanje individualizma tako je na kraju proizvelo svoju antitezu – konformizam, submisiju i kontrolu“. Mnogi će reći da Donald Trump nikada ne bi imao šanse biti izabran za američkog predsjednika u doba prije društvenih mreža i, siguran sam, imat će pravo.

Posljedicama naše rastuće ovisnosti o tehnologiji i onome što doživljavamo kao individualno samoostvarenje bavi se i briljantna TV serija Black Mirror, kao svojevrsna novomilenijska Zona sumraka koja istražuje distopijske scenarije bliske budućnosti. Ironija je u tome što Black Mirror u domove gledatelja dolazi putem Netflixa, koji je sam po sebi tehnološka inovacija s elementima društvene mreže.

Zašto vas pilam sa svime ovime i kakve to veze ima s nogometom?

Nogomet je izrazito timski sport i općenito fenomen koji je nužno promatrati u okvirima zajednice. Čak ni ne govorim sad o njegovu komunalnom aspektu niti identitetu koji prenosi na zajednicu. Govorim o samoj prirodi nogometa kao igre. Razmislite li malo o njoj, nogomet je zapravo naglašenije timski od ijedne druge popularne igre s loptom. U košarci je manji broj igrača, manji teren, puno veći broj postignutih poena i to već samo po sebi znači da je učinak pojedinca razmjerno važniji; u američkom footballu, „igri koja negira samu bit igre“, imate visoko specijalizirane igračke pozicije, pa i takozvane ‘special teams’, a postoji i opsesija quarterbackom – igračem čija je uloga na terenu da bude mozak čitave ekipe i svi drugi zapravo rade za njega, stvarajući mu optimalne uvjete.

U nogometu su stvari bitno drugačije postavljene. Igrači su univerzalniji i nijedan ne može sam napraviti puno toga, koliko god drugi radili za njega. Potreban je visok stupanj zajedništva, razumijevanja i zajedničkog rada da bi se stiglo do rezultata. Ideološki gledano, nogomet je model komunitarijanizma, suprotstavljen individualizmu. Individualna kreativnost i sloboda dolaze kao posljedica timskog rada, one su moguće samo unutar sustava – što je točno zapravo za svaku momčadsku igru, ali za nogomet osobito.

U knjizi What We Think When We Think About Football, filozof Simon Critchley se dotiče tog aspekta i piše kako je „ispravni politički oblik nogometa“ zapravo „socijalizam“.

Sad, koliko se ja razumijem u te stvari – a to, priznajem, nije baš puno – Critchley nije osobito dobar filozof. Slovenska pop zvijezda Slavoj Žižek u par je navrata rutinski i iz čistog egotripa ili zlobe obrisao pod njegovim tezama. Nije, a o tome znam tek nešto više, ni osobito dobar pisac: stilski se ne može odlučiti između akademskog i popularnog, što samo po sebi nije nužno loše, ali u tom svom šaranju se ovlaš dotiče mnogih stvari, a da nijednu sasvim efektno ne definira. Na kraju, i to što nogomet na ovaj način dovodi u vezu sa socijalizmom nije nešto originalno; prije bi se moglo reći da je to samo ponavljanje onoga što je svojim riječima govorio Bill Shankly, za kojeg autor kaže da je njegov dječački heroj; Shankleyeva crno-bijela fotografija nalazi se već na trećoj stranici Critchleyeve knjige.

I Jürgen Klopp, na svoj način, održava ‘lijevu’ tradiciju Shanklyjeva Liverpoola. Nakon prodaje Philippea Coutinha u Barcelonu, Klopp je rekao da će njegov odlazak moći nadoknaditi, jer: „Ne igramo ‘hero football‘. Momčad nije jedan heroj i ostali koji mu pokušavaju pomalo pomoći“.

U novoj biografiji Bring the Noise Raphaelu Honigsteinu je, pak, eksplicitno rekao: „Ja sam na ljevici. Ako je meni dobro, želim da i drugima bude dobro. Ako postoji nešto što nikad u životu neću napraviti, onda je to glasanje za desnicu.“ Shankly bi bio ponosan, čak i ako dobar dio današnjih Liverpoolovih navijača nije pretjerano briga za politička uvjerenja njihova menadžera.

Na komunitarijanizam se u biti svodi i ideologija totalnog nogometa, koja je nadahnula i kasnije progresivne pristupe: da bi igrač mogao pokazati svoju punu kreativnost i univerzalnost, potreban mu je sustav koji će to omogućiti. Johan Cruyff i Louis van Gaal sporili su se samo oko rigidnosti tog sustava i stupnja do kojeg mu se igrač treba podrediti. Nadahnut njihovim idejama, Pep Guardiola će kasnije na Barceloninoj klupi reći: „Mi igramo ljevičarski nogomet“. A Pep je u Barci imao Lea Messija. Najbolji nogometaš u povijesti procvjetao je kao dio Guardiolina sustava.

U tom je smislu nogomet danas subverzivan – individualizam sve više prevladava u društvu jer takvi su interesi kapitala, ali priroda nogometa je komunitarijanistička; socijalistička, ako hoćete. Njegova suština je subverzivna.

Što ne znači da će je svi kao takvu prihvatiti.

Imate i druge današnje zvijezde, prije svih Cristiana Ronalda i Neymara. Ti hodajući gifovi, autogenerirajući Instagram postovi od igrača su – više nego Messi – nogometni manekeni agresivnog individualizma. Njihov međusobni susret u Ligi prvaka privukao je stoga ogromni interes i gomilu komentara nakon dvaju utakmica koje su – barem u mojim očima, a znam da u tome nisam usamljen – izgledale kao nogometna epizoda Black Mirrora: distopijska vizija bliske budućnosti u kojoj će elitni klubovi biti više fokusirani na marketing i prihode nego na sam nogomet kao timsku igru. U kojoj će vatromet individualnih vještina kao ideal zamijeniti kolektivni sklad, odnosno ideju da momčad treba biti više od pukog zbroja svojih pojedinačnih dijelova.

Hero football.

Znam, doduše, da ljudi različito doživljavaju nogomet i da danas imaju priliku izraziti svoj doživljaj na društvenim mrežama. Svatko je danas urednik, kažu. Znam da neki nogomet gledaju prvenstveno kroz spektakularne poteze, golove, trikove i sve ono od čega se može napraviti dobar gif za šeranje. Nekima je utakmica u kojoj takvih trenutaka ima napretek – a u srazovima Real Madrida i PSG-a doista ih je bilo – ideal dobrog nogometa, a ne negiranje njegove suštine. Pa ipak, iznenadio me broj negativnih komentara na kritički nastrojene osvrte koje smo objavili.

Čini se da individualizam, barem zasad, odnosi pobjedu. Malo je možda i uzaludno raspravljati o ideološkim sukobima u okruženju ultrakomercijalizirane Premier lige ili Lige prvaka, u kojima se izjava Margaret Thatcher s početka doima sasvim realnom. Ali dok god je trenera poput Kloppa i mnogih drugih živjet će i Shanklyjev duh kao viđenje nogometa u kojem nikad nećeš hodati sam.