U romanu Kvaka 22 Josepha Kellera glavni je lik John Yossarian, mladi američki kapetan vojnog zrakoplovstva koji usred Drugog svjetskog rata na sve načine pokušava izbjeći povratak na frontu. “Kvaka”, o kojoj je u naslovu riječ, odnosi se na izvrnutu, paradoksalnu situaciju u kojoj Yossarian i kolega mu ne mogu biti poslani kući ni uz hinjenje ludila. Onaj koji tvrdi da je lud, naime, mora podnijeti službeni zahtjev kako bi se izvukao iz pogibeljne situacije; problem je u tome što sam čin sastavljanja i podnošenja zahtjeva podrazumijeva da je pojedinac dovoljno priseban da obavlja vojne dužnosti. U jednom trenutku Yossarianu nadređeni, nakon niza suludih situacija, potvrde da će ga poslati kući s odlikovanjem, ali samo ako ih ne stavlja u neugodan položaj nego govori pozitivne stvari o njihovu vodstvu.
Marko Livaja svojim je oproštajem od reprezentacije aktivirao svojevrsnu Kvaku 22.
U najširim crtama, ona bi se u njegovom slučaju mogla svesti na okolnosti u kojima je svakako na gubitku. Kad je dobivao poziv kao najbolji igrač lige dvije godine u kontinuitetu, ali istovremeno i kao simbol ogromne i ‘odmetničke’ navijačke populacije, Livaji se vječno tražila dlaka u jajetu i secirao svaki njegov potez do granice apsurda. A onda, nakon što je vječno pragmatični Zlatko Dalić odlučio da je lakše zaštititi Hrvatsku od Livaje njegovim ‘nenogometnim’ nepozivanjem, Marko je upao u krizu forme koja se očituje u još za njega neviđenih pet ligaških utakmica bez gola ili asistencije.
Slijedom toga samo se dodatno aktivirala bulumenta ‘objektivnih’ komentatora, koji su pohitali prezentirati stav da takva forma nije zavrijedila novi poziv Hajdukovoj ikoni. A onda, kad je Livaja objavio da “nakon dugog razmišljanja” potpisuje svoj odlazak iz reprezentacije, ta je ista populacija pohitala prozvati ga nezahvalnikom koji je sada ostavio Dalića i ekipu “na cjedilu” uslijed ozljede nekoliko drugih napadačkih opcija.
Livaja je odradio taj posao za Obitelj, ‘dezertiravši’ iz takve bezizlazne situacije i nekih malih unutrašnjih bitaka koje nisu njegove
Dakle, kad ga se poziva kao najboljeg igrača, on “remeti mir” svojom pojavom; kad, pak, zatraži ispisnicu iz takvog okruženja — onog u kojem ga sustav izlaže napadima i onda ga ‘štiti’ stavljanjem u fokus — onda je odjednom nasušno potreban. A Marko Yossarian dobije otpust s ordenom iz Katara; tihi, ali pod uvjetom da o tom sustavu priča u pozitivnom tonu.
Na stranu Dalićeve šture, kurtoazne riječi: više od toga je u Livajinu slučaju Livaje govorio onda kad je napadaču nepozivanjem indirektno poručio da zaista on jest problem, i to najviše zato jer postoji kao najbolji igrač domaće lige. U tom bi kontekstu Livajina oproštajna poruka isto tako djelovala tek kao pristojna objava da nema onog ključnog dijela u kojem poručuje kako bi “želio da fokus i pozitiva budu usmjereni prema igračima”, za koje se “nada se da će u miru i bez tenzija dočekati sljedeće bitne utakmice”.
Upravo izostanak kolektivne reakcije, pa makar kroz minimum zdravog razuma čime bi se netko na poziciji morao javno očitovati oko činjenice da se reprezentativac mora povući iz konkurencije kako bi ekipa — ili, po novom, Obitelj — igrala bez tenzija, govori o tužnom apsurdu.
HNS je Marku, što ono kaže Ilija Čvorović u Balkanskom Špijunu, bio spreman oprostiti što su ga tukli, sve po cijenu tradicionalnog guranja stvarnosti pod tepih.
Vrhunac je bio onaj mini proglas objavljen proteklog vikenda i kurtoazno priopćenje u kojem u savezu osuđuju činjenicu da su, ponovno u Rijeci, pojedinci podignuli razinu morbidnosti izrađivanjem naljepnica koje pozivaju na Livajinu smrt . Vjerojatno je svoj plik nabavio i onaj tip koji ga je neometano vrijeđao na treningu reprezentacije i tako započeo čitavu spiralu koja je dovela do ovog ishoda. I naravno da u ovom našem društvu onaj tko odgovori na nasilje kasnije ispadne žrtva, pa se tako HNS nije drznuo, primjerice, čak ni zatražiti da se takvog pojedinca barem udalji s utakmica reprezentacije. A Livaja je za svoje nesmotrene poteze počinjene izvan reprezentativnog kruga pritom morao odgovarati, očito jedini.
Glupo je lagati se da ta Livajina Kvaka 22 nije bila takva od samog početka. Dalić mu je uručio poziv kao MVP-ju grčke lige, u trenutku kad je ogroman dio domaće ‘stručne’ javnosti mislio da je on tek zločesti dečko s neostvarenom karijerom. Dolaskom u Hajduk njegova je aura postala povod za polarizaciju i personifikacija obiteljaškog mira frustriranih komentatora s društvenih mreža, uglavnom onih koji su — opet kurtoazno — zazivali “jači Hajduk” sve dok ga Livajin dolazak zaista i nije učinio jačim.
A i onda je bio, za izbornika prvog, tek “napadač Hajduka”, improvizacija u nedostatku boljih rješenja, unatoč golu ili asistenciji svakih 91 minutu u nacionalnom dresu. Uključujući i golove i asistencije u Ligi nacija i na Svjetskom prvenstvu, i to u nepunih osam utakmica koje je po minutaži ukupno proveo na terenu.
No, na kraju bi ionako sve što Livaja napravi svejedno bilo nedovoljno.
Tomislav Ivković, inače nacionalni autoritet po pitanju tempiranja povlačenja iz nacionalne selekcije, dao je, uz dozu cinizma, zapravo najprecizniji komentar na Livajino povlačenje, rekavši kako mu je izgledalo “kao da se oprašta Modrić”. Livajin dolazak i ostanak u Hajduku uveo je klub u novu, konkurentnu eru i tako ga, čak i bez vrhovnog rezultata, učinio besmrtnim u očima navijača, baš kao što je to Modrić napravio u kontekstu reprezentacije. Ta njegova simbolika kod hajdukovaca, koji su i sami već godinama dio Kvake 22 domaćeg nogometa, sad je zaokružen i na ovoj razini.
Da, sve ono što je napravio ili nije napravio u tom dresu ostaje nebitno ovakvim rastankom. Kao što se Hajduku tugaljivo zazivala “konkurentnost” dok je tavorio po petim i šestim mjestima na prvenstvenoj ljestvici, tako se sada ta ista konkurentnost panično spočitava na sve moguće načine. Baš kao što je Split redovito korišten tek kao kulisa za kurtoazne posjete i ‘gostovanja’ reprezentacije tek onda kada su se kritike spram sistema ‘previše’ pojačale. Zašto bi onda Livaja — odnosno, njegov slučaj od početka do kraja — bio nešto na što bi, Dalićevim rječnikom, “trebalo više trošiti energiju”? Ne troše se ni na puno važnije stvari od nekog pojedinca, već se uvijek samo čeka da bilo kakva neugoda nestane sama od sebe.
Livaja je odradio taj posao za Obitelj, ‘dezertiravši’ iz takve bezizlazne situacije i nekih malih unutrašnjih bitaka koje nisu njegove, povukavši se u sigurno i prijateljsko okruženje, baš kao što je na kraju za prijateljima u romanu dezertirao i kapetan John Yossarian.
