Sudac Felix Brych odmah je po isteku 90. minute sinoćnjeg četvrtfinalnog dvoboja Engleske i Ukrajine stavio zviždaljku u usta i otpravio Engleze u njihovo prvo europsko polufinale nakon 25 godina. Englezi se tako vraćaju kući, doslovno i figurativno; njihovi će navijači, jasno, tu frazu gledati drugačije, ali za početak se vraćaju kući na Wembley, s kojeg su u dosadašnjem tijeku turnira izbivali tek ovu jednu utakmicu.
Izbornik Gareth Southgate jako se dobro sjeća jedne večeri još tamo 1996., kada je Wembley izgledao dosta drugačije nego što izgleda sada. Upravo je za taj turnir nastala pjesma Three Lions, čiji čuveni refren “It’s coming home” mnogi krivo interpretiraju. Onih 30 godina boli iz pjesme za englesku je javnost rebalo je završiti ondje i tada, na starom Wembleyju. A onda je loptu uzeo Southgate, tada desni bek Aston Ville, te pucao ravno u Andreasa Köpkea. Bol je za naciju izgrađenu na imperijalističkom nasljeđu i sintagmi Rule, Britannia! koja je navikla na svoj bogomdani status samo nastavljena, ali za Southgatea je tek započela. To je prokletstvo sudbonosnih trenutaka, onih koji staju u jedan šut.
Nakon ispadanja protiv Njemačke i Southgateova penala pred vratima Wembleyja čekao je poznati komentator Andy Townsend, koji je komentirao i to povijesno polufinale, gledajući iz kabine kako mu prijatelj promašuje presudni jedanaesterac, znajući dobro što slijedi. Nije imao dopuštenje za ulazak u svlačionicu, ali je svejedno pokupio Alison Bird, tada još nevjenčanu Southgateovu suprugu, i zajedno s njom otišao dolje po njega. Došao je pred svlačionicu i smišljao kakav će mu generički proljev od utješnih riječi proškrgutati, kada se iz nekog nasumičnog kuta stadiona pojavio Liam Gallagher, frontmen grupe Oasis, i u svom stilu prišao Garethu sa svojim zapažanjem.
“Nemoj se jebeno brinuti oko toga”, ispalio je Liam. “Ti si barem imao muda ići i pucati taj penal, ovi ostali smradovi nisu ni znali kako bi to napravili”.
Sada ima čitavu momčad iza sebe, karakterniju nego ikad: onu koja se neće osvrtati s bijesom, već će demonima prkosno pogledati u lice
Liam je tada nestao iza ugla, a njegove riječi, izrečene samo par mjeseci nakon što je izašao hit singl Don’t Look Back in Anger, pomogle su današnjem izborniku da se samo nekako dotegli do autobusa i natrag do reprezentativnog kampa. No, priča za njega tu nije završila; rulja se okomila na njega kao na rijetko koga dotad, i Gareth je samo imao sreće što u to doba nisu postojale društvene mreže. Postojala su pisma, a njih je dobivao na tone, velikim dijelom ona u kojima su izrečene kojekakve psovke i prijetnje njemu i obitelji. O tome koliko je bilo uobičajeno istresati frustracije na njemu govori, između ostalog, i pjesma popularnog punk benda The Business koja je bila praktično otvoreni poziv na linč:
“Gareth Southgate je stao na točku / Nije mogao vjerovati koju je šansu dobio / Mogao je biti heroj s jednim šutom iz malog prsta / Ali ga je pička poslala u golmana / Southgate ide kući, oh ne, propustio je svoj bus”
Southgatea se sve to, naravno, duboko dojmilo primilo. Miran i povučen, bio je idealna meta za razularenu gomilu i priznaje da se do do danas nije otarasio osjećaja da ljudi prezrivo strijeljaju pogledima gdje god da se pojavi. Taj osjećaj mu se vratio kada se prvo ipak odlučio na trenerski posao, samo da bi 2009. ispratio Middlesbrough pri ispadanju u Championship, a priznao je naknadno i da je zbog svih tih akumuliranih osjećaja inicijalno odbijao preuzeti seniorsku reprezentaciju nakon farse na Euru 2016. Liam mu je 20 godina ranije na Wembleyju figurativno poručio — don’t look back in anger, ali Southgate se punih 20 godina upravo osvrtao na taj bijes, nespreman da se s njim suoči u strahu od novog posrtaja.
I onda je taj strah na najbolji način kanalizirao kroz ovu selekciju.
Među najboljim pojedincima ove momčadi na Euru svakako su Jordan Pickford i Raheem Sterling. Prvi je sinoć izjednačio rekord velikog Gordona Banksa iz mitske 1966. kao prvi engleski golman koji je zadržao svoju mrežu netaknutom sedam utakmica u nizu, uključujući i pet na ovom turniru. Drugi je dosad zabio tri gola i imao jednu asistenciju. Obojica, kao i njihov izbornik, znaju da je put od vrha do dna u nogometu, pogotovo engleskom, kratak koliko i jedan potez na terenu.
I jedan i drugi su tijekom ove sezone — a, naravno, i puno puta prije toga — bili izloženi sličnoj vrsti linča kao i Southgate. Pickford je bio napadan ne samo zbog krize u formi nego i zbog prekršaja kojim je ozlijedio Virgila van Dijka, nakon čega je uslijedio val bijesnih uvreda, kao i prijetnje smrću koje su mu upućivali Liverpoolovi navjači. Southgate je, međutim, i dalje vjerovao da je Pickford idealna ‘jedinica’, pružajući mu povjerenje i onda kad su svi osim valjda njih dvojice bili uvjereni kako bi netko drugi trebao dobiti šansu. Pritom je izbornik svom vrataru pomagao da se psihološki nosi s tim silnim pritiskom.
Sterlinga se godinama proziva na račun sumanutih, pa i rasno i klasno uvjetovanih detalja. Najpoznatija je ona sramotna priča kada su ga britanski tabloidi nabili na križ jer je vlastitim zarađenim novcem kupio svojoj samohranoj majci kuću, ili jer si je, u spomen na oca kojeg su u rodnoj Jamajci ubili pucnjevima iz vatrenog oružja, dao istetovirati pištolj. Kao klinac je imao ponude iz Arsenalove i Chelseajeve akademije, ali baš je majka insistirala da napusti Neasden, kvart u kojeg su se doselili i ode na drugi kraj Londona kako bi se izvukao iz okruženja nasilnih bandi od kojih ga nije imao tko zaštiti.
“Ako netko želi pisati o zahodu moje mame u njenoj kući, sve što imam ispričati o tome je da smo prije 15 godina čistili zahode u Stonebridgeu”, zapisao je Sterling u svom tekstu za The Players’ Tribune. “I ako je itko zaslužio biti sretan, to je ona. Došla je u ovu zemlju bez ičega, školovala se tako što je paralelno čistila zahode i mijenjala plahte i sada je ravnateljica doma za starije i nemoćne. A njen sin igra za Englesku.”
Takvih poetičnih, ponosnih trenutaka u ovoj engleskoj momčadi ima puno — od heroja ulice Marcusa Rashforda, pa do još jednog ‘otkrića’ na Euru, Kalvina Phillipsa, koji je također prošao kroz pakao kao klinac, s ocem u zatvoru i majkom koja se mučila da bi prehranila njega i ostatak djece. A idioti koji nisu bili u takvim situacijama kritiziraju i ismijavaju te momke, one koji su se provukli kroz pakao bandi i sistemskog siromaštva uvelike uvjetovanog porijeklom i bojom kože, zbog simboličke geste klečanja kojom šalju poruku svijetu da su takav život i svijet neprihvatljivi.
Ovi momci su stali jedni iza drugih kao rijetko koji u dugoj povijesti engleskih ekipa. Oni ne kradu jedni drugima žene, ne preseravaju se pred svijetom i ne gledaju druge s visoka kao mnogi njihovi prethodnici. Oni ne kalkuliraju s pričom o sistemskom rasizmu, o pravima seksualnih i ostalih manjina; oni otvoreno pričaju s navijačima o važnosti mentalnog zdravlja i hrane gladnu djecu po školama. I to je momčad koju je oko sebe okupio baš Southgate, koji zna kako je to stati ispred nerazboritih i neartikuliranih ljudi i krenuti naprijed. On će sada ponosno stati uz svoju ekipu, a kad kaže kako je “vidio puno reprezentacija koje ispadaju jer nemaju duh ovih dečkiju”, onda to nije samo otrcana fraza.
“Gareth Southgate posjeduje veliku razinu emocionalne inteligencije, i to je presudno za vođenje reprezentacije”, rekao je Mark Gannon, šef udruge UK Coaching. “On savršeno zna da se ne može izgraditi uspješna momčadska kultura bez da se prvo razvije zajednički osjećaj vrijednosti, smisla, kao i svijesti o zajedničkom setu vrijednosti. Southgate je postigao to uvelike zahvaljujući činjenici da sam služi kao primjer.”
Sada će se Southgate ponovno vratiti na Wembley na još jedno polufinale Eura i suočiti s vlastitim, ali i demonima čitave nacije. Nogometni hram je sada drugačiji nego što je bio one večeri kada je on ispao “pička”, a drugačija je i ova engleska reprezentacija. Sada ima čitavu momčad iza sebe, karakterniju nego ikad: onu koja se neće osvrtati s bijesom, već će demonima prkosno pogledati u lice.
