Drugi dominantni dio navijačkog stylinga imao je pak također portret cara, ali onog koji je za crveno-bijeli dio Praga pojam nogometnog Imperatora. S majica i šalova, ali i novootvorenog velikog kuta na čuvenom edenskom Šetalištu slavnih, cijelu je tu užurbanu atmosferu nadgledao lik Josefa ‘Pepija’ Bicana, ponajboljeg golgetera u povijesti ne samo češkog, već i svjetskog nogometa koji bi ove jeseni slavio svoj 110. rođendan.

Pepi — odnosno, ‘Mali’ — i dalje predstavlja jednu od većih javnih, ali i dalje nedovoljno poznatih priča.

“Zabijanje golova je isto danas i prije 100 godina. Šansa je šansa; ja sam iz pet šansi zabio pet golova; kad sam ih imao sedam, znao bih zabiti i svih sedam”

Nije sporno da je njegova slava u Pragu i u Češkoj na očigledno zasluženoj razini. Uostalom, njegovo posljednje počivalište na groblju Vyšehrad mjesto je na kojem su pokopani neki od najvećih tamošnjih javnih zaslužnika i gdje njegova statua stoji u nizu s, primjerice, onom Antonína Dvořáka, Karela Čapeka i drugih velikih Čeha. No, globalno je njegova priča iskakala tek na mahove; prvi put kada se Pelé približavao brojci od 1.000 postignutih seniorskih golova, a onda parcijalno i kada su te brojke dostizali Lionel Messi i Cristiano Ronaldo.

Pepi je službeno u 27 godina aktivne karijere, od 1930. do 1957., ukrcao 805 golova u službenih utakmicama, što je brojka koju je i službeno potvrdio IFFHS, Međunarodno udruženje nogometnih povjesničara i statističara. Ali, zajedno s prijateljskim utakmicama, koje su u tom periodu često bile preteča europskih okršaja u raznim kupovima, Bican je zabio 958, i u tom je pogledu ispred njega u čitavoj povijesti samo Nijemac Erwin Helmchen, sa 987 golova. Prema neslužbenim izvorima je Pepi u životu ukrcao i preko 5.000 golova — što je zasigurno pretjerana brojka, iako je njegova biografija Pět tisíc gólů (Pet tisuća golova) nudi kao referentnu.

Bitno je za naglasiti da je taj službeni nevjerojatni golgeterski učinak, koji uključuje i rekordni broj utakmica u nizu u kojima je neki igrač postao strijelac (19), došao u fazi kad je nogomet već bio postavljen na noge i razvijan, između ostalih upravo zahvaljujući ljudima koji su razvijali Bicanovu karijeru.

Rođen je u bečkom Favoritenu, u periodu kada je Beč bio srce pokreta nogometne Dunavske škole, one koja je promijenila europski nogomet. Njegov je otac František bio također profilirani nogometaš bečke Herthe, a njegova je rana smrt došla baš na terenu, definiravši život čitave mlade obitelji češkog podrijetla. Stari je František bio regrutiran u austrougarsku vojsku za Prvi svjetski rat, iz kojeg se vratio neokrznut, ali jedan neugodan udarac u bubreg na utakmici po povratku razvio je infekciju koju nije htio sanirati, u strahu da više neće moći igrati i raditi. Infekcija je završila fatalno, a Hertha se, unatoč obećanju danom supruzi mu Ludmili, nakon razmjerno kratkog vremena prestala javljati.

Pepi i njeogv stariji brat, koji je nosio ime po ocu, razvili su fascinaciju nogometom, često zarađujući za užinu krpajući lopte od materijala koje bi pronašli po kući. Pepi je već tada bio ikona školskih terena po Beču, gdje je pohađao češku školu, ali ta karijera u usponu prekinuta je bratovom tragičnom smrću, odnosno samoubojstvom. Majka je bila toliko shrvana da je Josefa i mlađeg brata Vilíka poslala kod svojih u Češku.

Ali Josef nije odustao od nogometa; kad se vratio u Beč i počeo raditi za lokalnu parketarnicu Schustek, iako mu je bilo tek 14 godina, zaigrao bi i za nogometnu selekciju firme. Iako je redovito morao igrati bos, zabijao je kao na traci, pa je pokajnički po njega stigla prvo Hertha, a onda i Rapid, tada jedna od najjačih momčadi na kontinentu. Bio je to period uoči prvog Svjetskog prvenstva u Urugvaju; na njemu Austrija nije sudjelovala, ali je projekt Wunderteama, jedne od najjačih reprezentacija ikad, već bio u velikom zamahu.

Na seniorskom debiju za Rapid zaigrao je protiv Austrije u bečkom derbiju. Na drugoj je strani zaigrao i njegov idol, koji je inače također krenuo u Herthi. Bio je to Matthias Sindelar, nositelj Wunderteama i preteča lažne devetke, ali ni s njim na terenu Austria nije mogla ništa pored čudesnog klinca. Bican je na toj utakmici, koji je Rapid dobio s 5:3, zabio čak četiri gola, i to s, kasnije će se ispostaviti, slomljenim zapešćem.

“Kada je utakmica završila, svi su me pohitali grliti i ljubiti”, sjetio se Bican tog dana u svojoj biografiji. “Nisam ni primijetio da mi je ruka bila toliko otečena da su mi morali kidati rukav na dresu da je izvučem. Uopće nisam skužio, jer je radost bila veća od boli”.

Poznata je priča da je Hugo Meisl, jedan od velikih trenera Dunavske škole, morao mijenjati mišljenje oko Sindelara baš zbog njegova nekonvencionalnog stila igre. Takav je otprilike bio i Bican; ako je Sindelar bio onaj koji se spuštao i razigravao u stilu lažne devetke, Bican je bio nešto poput današnjeg uvučenog krila — igrač koji svoju profilaciju nije, kako je tada dominantni stil nalagao, doživio fenomenalnim driblingom ili topovskim udarcem iz daljine. Bican je bio brzanac s nepogrešivim osjećajem za dubinu i tajming, igrač koji bi se redovito ubacivao u prostor, a onda dovršavao posao fenomenalnom završnicom.

I zbog toga je sa jedva 20 godina postao i sam član Wunderteama, debitiravši upravo 1931. na susretu protiv Škotske na kojem je Meisl vratio Sindelara u sastav. S Wunderteamom je Bican zaigrao i na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1934., na kojem je stigao do polufinala; zabio je i gol, u produžetku utakmice protiv Francuske.

No, Bicanova priča i priča o pripadanju. Njegovo sudjelovanje u Wunderteamu ipak je bilo više stvar prestiža nego iskrenog osjećaja. Njegov status takvog golgetera, sa 78 golova u 62 susreta za Rapid, kao i nastupi u takvoj reprezentaciji, prometnuli su ga u jednu od prvih istinskih nogometnih individualnih zvijezda. No, onih par mjeseci u češkom selu bili su mu po vlastitom priznanju jedna od najljepših uspomena u životu i zapravo je uvijek sanjao vratiti se u rodni kraj svojih roditelja.

To su nanjušili iz praške Slavije, tada također oblikovane pod ogromnim utjecajem jednog od sljedbenika Dunavske škole, Johnnyjem Maddenom, čija je progresivna ideja pretvorila klub u silu, s utjecajem sve do Splita. Bican je bio spreman čak ne igrati devet mjeseci zbog Rapidove suspenzije samo kako bi se prebacio u Prag.

Proces promjene državljanstva nije tekao jednostavno. Austrija je, naravno, u ožujku 1938. i službeno potpisala Anschluss, što je značilo da je Bican efektivno postao državljanin nacističke Njemačke. Pošto je već odradio selidbu u Prag, nije postojao rizik od prisilnog zadržavanja, ali to je značilo i da se cijeli proces vađenja čehoslovačkih papira ekstremno odužio. Najveći je problem bio taj što je to značilo i da neće stići biti registriran za Čehoslovačku na posljednjem predratnom prvenstvu, na kojem je reprezentacija u četvrtfinalu ispala od Brazila. Rat je potom Bicanu uskratio mogućnost igranja na najvećih svjetskim natjecanjima.

U Slavijinu je dresu, međutim, bio apsolutna zvijezda. S Pražanima je 1938. osvojio Mitropa kup, uzeo je i šest naslova prvaka. Slavijini rekordi, koji ne ulaze u gorenavedenu međunarodnu statistiku, navode kako je u 11 godina u njenom dresu zabio apsolutno nedostižnih 1.131 gol u 514 utakmica. Jasno, to je značilo i da je bio najbolji strijelac lige tijekom čitavog razdoblja igranja za praškog velikana, putem postavivši i niz rekorda koji do dana današnjeg nisu nadmašeni ni na globalnoj razini. I dalje mu je aktivan rekord od pet uzastopnih utakmica u kojima je zabijao hat trick, a rekord od 19 uzastopnih ligaških utakmica u kojima je zabio barem po jedan gol oborio je tek Lionel Messi 2013.

Zbog daljnjih egzistencijalnih pitanja u poznijim je godinama otišao u Vítkovice, iako se nakon toga još jednom vratio u Slaviju. Sve je to utjecalo i na njegov imidž kod komunističkih vlastodržaca, kojima se nije sviđao njegov zvjezdani status, tvrdeći nakon jedne utakmice 1954. da “ljudi poput njega postaju prepreka razvoju sporta kao rasadnika ideala međunarodnog proletarijata”. Pojedini igrači su ga iza leđa zvali “austrijskim gadom”, iako je, jasno, bio omiljen među navijačima.

Grozne povijesne okolnosti ostavile su ga bez značajnije međunarodne karijere, unatoč tom nastupu s Wunderteamom na Svjetskom prvenstvu. To ga je ostavilo i u tolikom nesrazmjeru što se tiče domaće popularnosti i one globalne, usprkos svim rekordima.

Njegova se priča ponovno potegnula tek kad se Pelé 1968. bližio svom tisućitom golu, pa su novinari bjesomučno krenuli u potragom za igračima s takvim rekordom, nakon čega su došli do Pepija. Upitan prvo zbog čega on sam nije pustio tu priču u javnost, odgovorio je da je to naprosto jer mu “nitko ne bi vjerovao da za sebe kaže kako je bolji strijelac od Peléa”. Drugo je pitanje bilo ono koje se ponavljalo u redovnim ciklusima čitav njegov život, do smrti 2001., o percepciji njegovog učinka i statusa zvijezde u današnjim okvirima, i koliko je nogometna povijest i njen napredak možebitno smanjio i ‘težinu’ tih rekorda. Pepi je odgovorio u svom stilu.

“Kad me mlađi novinari pitaju o golovima, uvijek moraju napomenuti da je ipak bilo lakše zabijati u moje vrijeme”, rekao je. “Ali, ja ih uvijek pitam: kako to? Upadaju li igrači danas u šanse? I kada mi, jasno, odgovore potvrdno, ja im kažem da je onda to isto: zabijanje golova je isto danas i prije 100 godina, i bit će uvijek isto. Šansa je šansa; ja sam iz pet šansi zabio pet golova; kad sam ih imao sedam, znao bih zabiti i svih sedam”.

Naravno, pitanje nije toliko jednostavno, ali za njega ionako nikada nije bilo dvojbe, kao ni za njegove Slaviste. Za njih je on najveći golgeter svih vremena, a slavni put i kult u njihovoj povijesti redovno je podebljavan i puno godina nakon njegove smrti.

Otiđite samo na Eden i uvjerite se u to i sami; jedna od prvih nogometnih superzvijezda ondje još uvijek živi.