Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hajdukov pradjed

Život i djelo Johna Maddena, legendarnog trenera praške Slavije

Zadnja izmjena: 15. lipnja 2019. Ilustracija Vladimir Šagadin/Telesport

Ljetni povjetarac struji kroz guste krošnje stabala na najvećem praškom groblju, što donekle olakšava moju potragu. Odvratno je vruć ljetni dan, pogotovo kada trebate prehodati poštenu kilometražu u potrazi za jednim specifičnim grobom između njih 65.000 koliko ih otprilike ima na olšanskom posljednjem počivalištu. Na mobitelu mi stoji skenirana slika starog plana groblja s ucrtanim uputama; osjećam se kao Indiana Jones u potrazi za kakvim skrivenim blagom.

A onda, ukazanje. Taman negdje u sjeni omanjeg stabalca, preko zida od počivališta Franza Kafke, nazire se čuvena Slavijina zvijezda, kričava kao da je jučer naslikana na tom ni po čemu drugom upečatljivom nadgrobnom spomeniku. Čini se na prvu kao da sam među rijetkima koji je stigao pozdraviti rođendanskog slavljenika; na grobu je jedna svježa svijeća sa Slavijinim logotipom, mali, već pomalo osušeni buketić i jedan Celticov šal koji izgleda kao da je već neko vrijeme tu. Iznad Slavijine zvijezde, koja simbolizira “snagu uma i podizanje duha” stoji ime zbog kojeg sam tu.

Johny Madden, trainer SK Slavia.

Kako to obično biva, najveći umovi su uglavnom tako skromno ukopani negdje u prikrajcima, s počivalištima koja se bore protiv zaborava. Ali John William Madden, kako čovjeku glasi puno ime, i dalje živi u mitovima i legendama ne samo lokalnog, praškog stanovništva, već i europskog nogometa. Njegova životna priča mistična je koliko i zanimljiva, pa je ta potraga za njegovim grobom došla kao pronalazak njena izvora čiji su koncentrični krugovi svojedobno dosegnuli i naše nogometne obale.

John je osobno doveo  Slaviju u Split već 1913., a svih 14 čeških trenera-igrača koji su  odgajali prve generacije splitskih ‘tića’ igralo je pod njim

Postoji niz teorija kako je taj mrki Škot davne 1905. dospio na obale Vltave, daleko od svog rodnog Dumbartona, ali niti jedna nije baš potvrđena kao službena. Sigurni smo da je Madden bio značajna figura u ranoj Celticovoj povijesti, kad je kao talentirani napadač pristupio klubu i bio rezerva na prvoj ikad odigranoj utakmici škotskog velikana, protiv Rangersa u svibnju 1888.

Kao igrač je, kažu, bio poznat kao zabavljač, uvijek spreman na atraktivne poteze i demonstraciju svog gromovitog udarca iz daljine, koji je bio također i poprilično skup. Škotski nogomet je na papiru bio amaterski, ali igrače se vrbovalo iznosima kakvi su se u glasgowskim brodogradilištima mogli samo sanjati: Maddena su zbog toga navijači znali zadirkivati da mu udarac “vrijedi dvije funte”, jer ga je klub navodno dobro plaćao kako ne bi otišao južno od granice u Englesku. S vremenom je to i napravio, ali tek kao veteran, kada se pridružio Tottenham Hotspuru; prije toga je za Celtic zabio 49 golova u 118 nastupa i s njim osvojio prva tri naslova prvaka.

Strogi autoritet i mistična aura

Ali njegova ćud nije bila baš blaga, pa se spominje i da je Škotsku napustio ogorčen i posvađan sa svima. Prema jednoj priči u Bohemiji je završio kao dio Celticove turneje po Srednjoj Europi 1904., na kojoj je snage odmjerio i s praškom Slavijom. U Pragu se zaljubio u 17 godina mlađu Františku, koja ga je onda nagovorila da ostane. Iako je Františka zaista bila njegova žena i iako je Celtic te godine zaista gostovao u Pragu, ne postoje pisani podaci o tome da je John bio dio te turneje pa je izglednije da je u Slaviju stigao — pogreškom.

Prema priči škotskog povjesničara Billyja Kaya, Slavia je u klub očajnički željela dovesti Jackyja Robertsona, Maddenova sumještanina iz Dumbartona i ikonu Glasgow Rangersa. Ovaj je imao druge planove, ali nije želio razočarati entuzijastične Čehe, pa je nagovorio Maddena da prihvati poziv umjesto njega, a u svom je nagovaranju otišao toliko daleko da je poslao i Johnovu sliku u dresu Rangersa, koja je kasnije završila i na jednoj od Slavijinih razglednica. Kada je Madden na kraju i stigao do Praga, domaći nisu bili razočarani već su ga imenovali svojim prvim trenerom u klupskoj povijesti. Do njegova su imenovanja dio trenerskih dužnosti obnašali kapetani ekipe, pa je ovo bio značajan iskorak, poglavito jer je u pitanju bilo iskusno ime iz otočkih nogometnih krugova.

Naravno, kada je stigao u Prag u veljači 1905. Madden nije znao ni beknuti riječ češkog, ali to ga nije sputalo u namjeri da sprovede temeljitu reformu u novoj sredini.

Legenda kaže da je među prvim njegovim odlukama bila ona o zabrani obžderavanja i oblokavanja, što — ako ste ikada proveli makar kratko vrijeme u Pragu — praktički predstavlja zadiranje u temelj uvriježenog češkog hedonizma. To je na teži način saznao Valentin Loos, Slavijin nogometaš i hokejaš, koji je u poznatom pubu Procházka redovito prašio vrčeve Pilsnera uz komade praške šunke. Baš dok je krenuo usisati novi komad, s leđa mu je ruku uhvatio Madden i pod nos gurnuo komad sira. “Moj dragi Loos”, proškrgutao je trener kroz guste brčine, trudeći se da igrač shvati poantu na engleskom. “Ovako to treba ići: kobasice za trenere, sir za igrače”.

Iako ih je pomalo revoltiralo to što je Madden branio i pušenje dok sam nije vadio lulu iz usta , tvrdeći da “nogometaš koji propuši prestaje biti nogometaš”, Slavisti su ga ipak prihvaćali. Ne samo zbog njegova strogog autoriteta i te mistične aure, već zato što su njegove dotad neviđene metode davale ploda.

Arhitekt zlatne generacije

Škot je bio fasciniran kojekakvim elementima praškog života, tražeći načine da razne detalje iz gradske svakodnevnice, naizgled nespojive s nogometom, implementira u rad s momčadi. Posjećivao je kazalište kako bi proučavao pripreme za balet, a uveo je i gimnastičke treninge kako bi razvijao atletsku građu kod igrača. Liječio je istegnuća mišića izmjenom hladnih i toplih obloga i masti iz kućne radinosti, što je postalo poznato kao “škotski mlaz”, a o njegovim individualnim treninzima — koji su uključivali vezivanje poveza na jedno oko vratarima kako bi se navikli na suženo vidno polje, ili vježbe gađanja meta slabijim nogama — pričalo se diljem tadašnje Monarhije, zaluđene valom nogometnog razvoja pod okriljem čuvene Dunavske škole.

Slavia se pod Maddenovim vodstvom prometnula u nositelja standarda kvalitete u oštroj srednjoeuropskoj konkurenciji, a kada je u prijateljskim susretima prvo remizirala s njegovim Celticom, a onda i pobijedila taj “najbolji klub na svijetu i pridruženim planetima”, kako su ga nazivali mediji, priča je dosegnula nove visine. Madden je postavljen za izbornika češke selekcije za prestižni međunarodni turnir Međunarodnog saveza amaterskih reprezentacija 1911., na kojem je igrala s Francuzima i s olimpijskim pobjednicima, selekcijom Velike Britanije.

U analima češkog nogometa ostaje zapisan način na koji je Češka (Bohemija) senzacionalno u finalu nadmudrila Britance, odnosno Engleze. Prvo je Madden primjetio da su se suparnici prebacili iz tada uobičajenih 2-3-5 u napadačkih 2-1-7, na što je odgovorio varijantom formacije 3-4-3, spustivši dvojicu napadača kako bi stvarao višak u sredini. Plan je upalio i momčad je na kraju slavila s 2:1; po povratku u Prag dočekale su je tisuće oduševljenih navijača, a Madden je za nagradu dobio priliku voditi čehoslovačku reprezentaciju na Olimpijskim igrama u belgijskom Antwerpenu 1920., na kojima je u polufinalu punom kontroverznim sudačkim odlukama ispala od domaćina. Kažu da je to bila jedna od rijetkih prilika u kojima je čovjek mogao vidjeti Maddena u potpunosti prožetog bijesom.

Međutim glavni fokus mu je uvijek bila i ostala Slavia, koja je u punih 25 godina s njim na klupi redala pobjede i trofeje. Odgojio je prvu zlatnu klupsku generaciju, s kojom je osvojio titulu prvaka 1913., a onda i prvo službeno prvenstvo Čehoslovačke 1925., kojem je dodao i titule osvojene 1929. i 1930. Te iste godine je morao, s navršenih 65 godina, odstupiti s funkcije jer mu je moždani udar koji je pretrpio utjecao na govor i na kretanje.

Od nogometa i Slavije ga nisu mogli odvojiti, pa čak ni kad mu je 1934. — netom nakon Svjetskog prvenstva u Italiji, na kojem su čak osmorica njegovih igrača činila okvir udarne postave Čehoslovačke koja je na kraju završila na drugom mjestu iza domaćina — sin jedinac Harry počinio samoubojstvo, bacivši se pod vlak zbog nesretne ljubavi.

Utjecaj i do Splita

John je i dalje iz kolica svakodnevno pratio Slavijine treninge, mrmljajući nezadovoljno kad bi primjetio bilo kakve pogreške u radu. Nisu mu pritom zamjerali želju da i dalje bude uključen u klupsku svakodnevnicu, dapače; Dědek, kako su ga prozvali zbog te čangrizave pojave, možda nije više mogao biti formalno trener, ali se njemu uvelike pripisuje sedam Slavijinih naslova prvaka i jedna titula osvajača Mitropa kupa osvojenih 1930-ih, pošto su u pitanju igrači koji su velikom većinom stasali pod njim i koji su nastavili igrati njegovu varijantu brze pas-igre.

Oni su sami osigurali da njegove metode i nasljeđe nastave živjeti i dalje, i to ne samo kroz Slaviju.

Kada je te 1930. Madden objavio da mora formalno prepustiti poziciju nakon što je osvojio titulu bez izgubljenog boda, za nasljednika je postavio svog bivšeg igrača Josefa Sloupa-Štaplíka. Njegov stariji brat i suigrač u Slaviji, Rudolf, još je 1920. kao igrač-trener stigao u Hajduk, a daleko od toga da je on bio jedini koji je iz prve ruke usvajao Maddenova znanja i utkao ih u povijest splitskog kluba.

John je osobno doveo  Slaviju u Split već u srpnju 1913., a svih 14 čeških trenera-igrača koji su odgajali prve generacije splitskih ‘tića’ igralo je pod njim: njih 11 u Slaviji, a preostala trojica — Oldřich Just, Václav Pinc i Karel Senecký — potpala su pod Maddenov enormni utjecaj kao igrači drugih praških klubova u vrijeme njegova djelovanja, ali i kao članovi reprezentativnih selekcija koje je vodio. Ne čudi stoga ni što je Luka Kaliterna, čiji je brat Fabjan i dovlačio iz Praga ove svoje prijatelje iz studentskih dana, također bio poznat kao pomalo mrk, ali nevjerojatno progresivan trener. Jasno se u njegovim idejama daju razabrati Maddenove nogometne vrijednosti, koje su sa Slavijom tih davnih dana doputovale sve do Splita i formirale neku svoju novu, specifičnu priču.

Ako je Kaliterna bio njen začetnik, otac, onda bismo Maddena mogli prozvati pradjedom.

Sam Dědek je doživio duboku starost uz svoju Slaviju, od koje ga je tek smrt 1948. mogla odvojiti. Njegova uspomena ne živi samo u tom kutku olšanskog groblja, na kojem je pokopan uz sve počasti, već i na samom Slavijinu modernom stadionu Eden, čija zapadna tribina danas nosi njegovo ime. Zanimljivo, iako je u Pragu živio gotovo punih 50 godina i iako je prozvan “ocem čehoslovačkog nogometa”, češki jezik nikad nije zapravo svladao; prema pričama, fluentno je koristio tek psovke, makar i njih rijetko. S vremenom je, doduše, zaboravljao i engleski, pošto je živio u vremenu u kojem je izvan Otoka teže mogao doći u svakodnevni kontakt sa sunarodnjacima, a čini se da nije to ni pretjerano želio. Na kraju je govorio mješavinom engleskog i češkog — jezikom praškog nogometa.

Ne propusti top članke