“Ako ne postaneš novi prvak ti, Torcida će žaliti, oprostit ćemo ti…”, odzvanjala je već lagano usnulim ženevskim ulicama pjesma Hajdukovih navijača nakon izgubljenog finala.
Da stvar bude još bolja, dok je nekakav siroti Jacques ili Stephane pokušavao kroz prozor apelirati na družinu da ipak prilagodi decibele, iza ugla su izašli baš Hajdukovi juniori na putu za spavanje nakon što su šetnjom malo razbistrili još uvijek vruće glave. Ipak, jasno je da su se zaustavili pozdraviti s ljudima koji im opraštaju nešto što se ionako ne treba opraštati, pošto je ovaj niz i uz finalni poraz zaista čudesni podvig tih klinaca. Zajedničku pjesmu, njihove zahvale navijačima i fotografiranje za uspomenu prekinula je policija koja je očito došla vidjeti kakav se to metež dešava po ulici, pa su navijači zapravo odgovarali na pitanja začudo tolerantne policije, dok su se hajdukovci mirno povukli u svoje odaje. Za jedne je noć završila, za druge je tek počela.
Odmaj po dolasku u Ženevu shvatiš da to, kako je onomad stari Tom Waits izrekao, nije baš “grad za čovjeka”. Neosporno je lijep, ali jako je malo mjesta na kojima dobijete iluziju da u njemu osoba s prosječnom hrvatskom plaćom uopće ima šanse preživljavati. Doduše, preživljavanje je očito problematično i za dio lokalaca; podno svih tih blještavih neonskih reklama za redom luksuzne brendove i njihove dućane, na savršeno čistim ulicama nemalo je i beskućnika koje poslovni ljudi u prolazu uglavnom potpuno ignoriraju. Pâquisa, živahni dio grada u kojem se nalazi i ‘crvena četvrt’, natruha je drugog lica Ženeve u kojem će vas ekipa žicati koji franak, a prostitutke slati puse pred vratima uglavnom etničkih birtijica u nadi da će pokupiti koju mušteriju.
Od prošlog četvrtka do utorka to je drugo lice Ženeve imalo i dodatnu dimenziju koju su na njene ulice donijele tisuće Hajdukovih navijača.
Hajduk je u Ženevi bio predstavnik svih onih ‘autsajdera’ koje je komercijalna evolucija ostavila za sobom. To što je sebe učinio vidljivim svijetu Hajdukov je trijumf
Bilo je tu penzionera i obitelji s djecom, kao i mlaadih ultraša koji nisu mogli propustiti priliku da potegnu u jedan od najskupljih gradova u Europi da bi ispratili Hajduk u europskom finalu. Torcida nije službeno pohodila Final Four UEFA-ine Lige mladih, kao što nije ‘službeno’ išla ni na prethodno gostovanje kod Borussije Dortmund; stav je skupine da se organizirana gostovanja i udarni transparenti nose isključivo na Hajdukove službene seniorske utakmice. Ali naravno da su najžešći navijači svejedno bili ondje.
Pivo se ispijalo u kafiću znakovitog imena Casa Benfica, a društvo Hajdukovim tifosima pravili su im i prijatelji iz lisabonskih No Name Boysa i Saint-Étienneovih Magic Fansa, i jedni i drugi pristigli u značajnom broju. Neki od hajdukovaca su usto potegnuli do nedalekog Lyona kako bi ispratili gostovanje Igora Tudora i njegova Marseillea, dok su drugi za fakultativni izlet odabrali dom svojih suboraca i Lyonovih smrtnih neprijatelja, gdje je Saint-Étienne dočekivao Metz.
Gledate li ovu priču iz rivalske perspektive, onda vam je vjerojatno već proteklog vikenda počela ići i na živce. Jasno, jedan od većih razloga ovolikog hypea oko juniora među navijačima nedostatak je ozbiljnih europskih gostovanja seniorske ekipe. To je bolna točka hajdučkog populaciji, koja se sad pokazala spremnom u tisućama pohoditi i juniorske utakmice, obarajući rekorde gledanosti. Ali isto je tako točno da su juniori navijačima pokazali Hajduk kakav žele vidjeti — momčad je to koja ne mantra o “poniznosti” i “patnji” već samouvjereno izlazi na teren i onda kad na papiru nije favorit.
I zato je ova priča također bitna u nekom općenitijem smislu.
Zato su raspjevane ženevske ulice i trgovi preplavljeni Hajdukovim navijačima koji se u moru tih elitnih dućana bore pronaći običan market s pivom koje ne košta nužno desetak franaka slika nogometa koji smo imali i izgubili.
UEFA je svoj zamak uspostavila u Nyonu, u predgrađu jednog takvog bogataškog grada u kojem nema puno mjesta za priče o Pepeljugama. Lice suvremenog nogometa nalik je Ženevi, a tisuće grlatih, šarenih, pa i rabijatnih navijača podsjetnik na to otkud nogomet dolazi; tu već možemo pričati i o sukobu kultura, odnosno ‘starog’ i ‘novog’.
‘Milost’ koju je Aleksandar Čeferin iskazao Hajduku prebacivanjem utakmice iz nyonskog trening kampa na pravi stadion nije puno više od hinjenja da je UEFA-i stalo do navijača. A koliko joj je zapravo stalo vidjelo se i po organizaciji: po ljudima koji su se gužvali pred brojačima, preskačući jedni druge pred ulazom u scenama sličnim onima kakve smo lani vidjeli na finalu seniorske Lige prvaka u Parizu.
Koliko joj stalo vidjeli smo i po birokratskoj histeriji i prijetnji kaznama zbog nekoliko dimnih bombi i bengalki, kao i po premještanju čitave navijačke populacije u zadnji čas na južnu tribinu, na kojoj je lakše kontrolirati ljude u slučaju pokušaja upada na teren, a i koja se rjeđe vidi u živom prijenosu.
UEFA ne trpi takve devijacije i s podozrenjem prati čak i one pozitivne strane masovnog i bučnog navijačkog kolorita koji je ovo izdanje Final Foura učinio pamtljivim. Bilo je znatiželjnih pogleda i upita, ali u osnovi je UEFA poput onih uštogljenih bankara sa ženevskih ulica, čiju rutinu razbija četa barbara. Zaobilazeći ih u širom luku, u njihovim se pogledima nazirao izraz gađenja, kao što se i glavešinama iz lože gade scene ljudi na ogradi s bakljama u rukama. Najradije bi se pravili da takvi ne postoje, kao što ‘odijela’ na ženevskim ulicama na putu do svojih bentleyja ‘ne vide’ sirotinju, ali prisiljeni su još uvijek — iako sve rjeđe i rjeđe — i s takvima dijeliti svoj nogomet.
Zajedno sa svojom vojskom s ulica, Hajduk je u Ženevi bio predstavnik svih onih ‘autsajdera’ koje je komercijalna evolucija ostavila za sobom, pokušavajući ih svesti na razinu atavizma. To što je sebe učinio vidljivim svijetu — pa makar na turniru koji prije svega služi kao showcase za agente koji mešetare klincima i njihovim karijerama — Hajdukov je trijumf.
