Iz današnje perspektive lako je zaboraviti kakva je točno bila percepcija Marka Livaje tog siječnja i koliko je malo ljudi bilo svjesno značaja njegovog povratka. Naravno, danas će svatko kazati da je točno znao kakva je to igračka klasa, ali tada je realnost ipak bila jako drugačija. Mnogi su ga se sjećali samo kao talenta koji je bio i nemirna glava od trenutka kad je naprasno otišao iz Hajdukove akademije, ispraćen nepodopštinama poput ljubljenja Dinamova grba; tu pubertetsku provokaciju evocirale su salve zvižduka kad se na Poljud one 2012. vratio kao igrač milanskog Intera u pretkolu Europa lige.

Međutim, malo tko je mario za njegovu karijeru između tih ukazanja u Splitu: bio je ocijenjen kao izgubljen, nediscipliniran i nekontroliran, a kao takav nije zavrijedio veliku pažnju. Bio je enfant terrible i te se stigme nije uspijevao otarasiti ni onda kad je zaista pronašao svoje mjesto u Ateni, gdje je predvodio AEK do titule prvaka nakon duge 24 godine čekanja. Trik-pitanje na koje će pasti svi oni koji se, od dolaska u Hajduk i svega što je napravio u klubu, zaklinju da su ga pratili po toj Grčkoj — a tu je i dosta kolega u pitanju — je eto, pozicija koju je igrao. Jer Livaja je te šampionske sezone bio ponajbolji igrač grčke lige primarno kao krilo, a ne kao špica.

Hajdukov problem nije Livajina navodna indolentnost ili neprofesionalizam, već to što se ne pronalazi načina kako da momčad više ne bude one man show

Ali, ča je pusta Atena kontra Splitu gradu. Gradu u kojem najveće face za par dana budu štrace, i u kojem će vam svatko, od tipa sa zidića pa do tete u dućanu znati kazati sve što ne valja s vama, bez obzira na to čime se bavili. Pa eto tako i jedan Livajin promašeni jedanaesterac, nakon 72 gola i 33 asistencije u 129 (!) utakmica od tog siječnja 2021., sada od njega u očima raznoraznih komentatora služi kao dokaz da je i dalje to nepopravljivi mangup koji je došao u Hajduk kako bi se eto, postavio iznad kluba i radio što mu se sprdne pod svojim suncem, ondje gdje mu nitko ništa ne smije reći. Oni znaju kako se pucaju penali, iako su se isto tako oduševljavali kad ih je Livaja trpao nakon zaleta s poskokom, sve dok mu jednom Ivan Banić nije ušao u glavu obranom jednog takvog jedanaesterca.

Oni koji su te do jučer potezali za rukav kako bi im odao lokaciju omiljenog Livajina kvartovskog kafića i koje iz nekih drugih, njihovih kafića ne možeš ni batinom istjerati, sad znaju da Livaja tamo puši “kutije dnevno”, da “aktivno odbija trenirati” i da “samo slijepcu” Marko nije debeo. Slijepa je onda očito i statistika, koja samo o utakmici protiv Lokomotive kaže da je Livaja, osim postignutog eurogola i još jedne savršene situacije koju je samom sebi složio, a koju je Nikola Čavlina sjajno obranio, imao pet osvojenih duela od devet u koliko ih se našao — s tim da su samo dva dosuđena prekršaja nad njim nastavak prakse otvorene ‘sezone lova’ na njega u domaćoj ligi — kao i jedno ključno dodavanje.

Ta ista statistika kaže samo za ovu polusezonu da je, iako načetog gležnja, u sedam utakmica koliko je odigrao zabio četiri gola i dodao na to dvije asistencije, i da je ta bilanca mogla biti i veća da nije bilo nekih, hm, poništenih golova po gostovanjima. Kaže i to da je Livaja i dalje na vrhu liste ligaških strijelaca s 10 golova, što je praktički četvrtina svih Hajdukovih golova ove sezone, da ima 12 kreiranih velikih prilika — četiri više od prvog asistenta lige Tonija Fruka — i da odašilje u prosjeku preko jedno i pol ključno dodavanje na utakmici te ima gotovo jedan i pol udarac unutar okvira gola po utakmici. I opet, te bi brojke bile sigurno još i veće da se ne pušta, blago rečeno, ‘malo jača’ igra nad njim.

Je li, dakle, problem stvarno u Livaji?

Nije stvar u tome da se Livaju ne smije kritizirati, nego u tome da uz minimum razboritosti lako ustanovimo kako njegove brojke ne opadaju, iako niz faktora podrazumijeva da bi to sasvim očekivano i mogao biti slučaj.

Prošlu je sezonu završio s 21 golom i 15 asistencija u ukupno 42 odigrane utakmice, s tim da je na proljeće upao u niz u kojem je u 10 odigranih utakmica, od Slaven Belupa prije točno godinu dana pa do završnog kola zabio svega dvaput, Šibeniku i Lokomotivi, uz pet asistencija. Usto je i tada promašio jedanaesterac, onaj u domaćem porazu od Rijeke, kad je također zabio tek utješni gol iz drugog penala. Ali tada očekivanja i nervoza nisu bili toliki da se lov na vještice sruši na čovjeka kojeg u tri godine niti jedan drugi igrač ne može zasjeniti učinkom; u Hajduku definitivno, a i na razini lige je dvojbeno je li itko u tolikom kontinuitetu producirao takve brojeve.

Problem je zapravo baš taj što je Livaja i dalje uvelike Hajduk i što se Hajduk ne može snaći i adaptirati na jasno formiran i dokazan plan igre koji ne uključuje njega. U terminalnoj fazi trenerske epizode koju je Ivan Leko imao na Hajdukovoj klupi grč i neinventivnost očitovali su se u podatku da se Livaju držalo predaleko od lopte, izoliranog i na vjetrometini. U drugom porazu protiv Rijeke, onom koji je minule jeseni zapravo bio uvertira u Lekin otkaz, Livaja se s loptom sastao svega 15 puta.

Nakon što je Mislav Karoglan vraćen na klupu, jedna od prvih stvari na koju se fokusirao bila je kako dovesti igru više do Livaje. I iako je taj plan davao ploda, s vremenom sve više djeluje da je on tek vraćanje težišta na sasvim suprotnu stranu: Livaja je, novim zvijezdama u ekipi unatoč, i dalje jedini pravi oslonac i ključni faktor. On će trasirati put do uvjerljive pobjede u Gorici kao što će riješiti i derbi gostovanje na Maksimiru ili u Osijeku, kad je Karoglanov Hajduk odigrao vjerojatno i najbolje poluvrijeme u njegovu drugom mandatu.

Tada se nije ni primijetilo da je Karoglan Livaju nominalno udaljio od gola, ali u toj je adaptaciji koja je bila izrazito pohvalna uoči pauze njen krajnji stupanj razvoja sada ostao nedorečen, ako uzmemo u obzir to koliko se paralelno prilagođavalo momčad tim novim individualnim uputama za najboljeg igrača. A to nije krivnja igrača koji i dalje producira odlične brojke nego ukočenog razvoja igre koji je ustupio mjesto ziheraštvu.

Je li Livaja, da je stvarno iznad kluba, mogao javno divljati i na Leku i na Karoglana? Je li Livaja, da je iznad kluba, i dalje mogao glumiti da je enfant terrible kao što je to radio u Grčkoj, gdje je u 147 utakmica nakrcao 51 žuti karton i pet crvenih?

Hajdukov problem nije Livajina navodna indolentnost ili neprofesionalizam, već to što se ne pronalazi načina kako da momčad više ne bude one man show, tri godine nakon što je stigao u momčad koja nije mogla stati u istu rečenicu s ovom današnjom. Stigao je kao čovjek koji je jednoj također impulzivnoj, pa i autodestruktivnoj sredini kao što je AEK donio tako dugo željenu titulu. Razlika je bila u tome što je na pohodu do te titule bio jedan od najbitnijih, ali nikako ne i jedini.

Hajduk je prošao dug put od tog siječnja 2021., ali opet, čini se, nedovoljan da bi nadvladao histeriju koja se po tko zna koji put pretvara u prepreku teže premostivu i od rivala u borbi za titulu.