Kao u onim vicevima, situacija je otprilike sljedeća: ušli u kafić Bruno Petković, Dario Šimić, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki i imenjak mu Jarni. I pričaju oni tako o Dinamovim europskim utakmicama i željama. I evo, naredaju se i Chelsea, i Manchester City, i Sevilla i Tottenham, kad na red dođe Milan. Odjednom graja postane tiša: ušute i Dario i Zvone. Pita Petko — pa šta je sad? “Bit ću ja na stadionu, moj Petko”, kaže Zvone. “Ali jebiga, ne znam baš za koga ću navijat”. Petko se štrecne, pogleda prema Dariju, a ovaj kaže stidljivo “ma da… Bruno, Dinamo je iskusna i opasna momčad. Ali ja ću navijat za Milan”.
Nije baš to u redu ali ajde, Zvone je nakalemio skoro triput više nastupa za Milan nego za Dinamo, ikona je… A i Dario je u Milanu odradio svoje, opet triput više nego u Dinamu, a i tu je neki poslić. A dobro, ajde, barem ti, Robi, nemaš dvojbe, znamo sve oko Zvezde ali… “Ali najbolje je, moj Petko, da ne zaigraju Zvezda i Dinamo”, presječe ga Robi. Sad se Bruno već uhvati za glavu, pa sve razumije ali ipak, Zvezda ili Dinamo… I odluči Jarni malo omekšati novonastalu napetu atmosferu, pa kaže “a dobro, Petko, bar meni ništa nije sporno, ja k’o hajdukovac koji je kasnije još najviše nastupa u karijeri imao za Real Betis…”
“Molim?”, kaže Petković zgrožen, mrtvački ozbiljne face. “E ti si, brate, klaun.”
I to sasvim solidno ocrtava priču oko friškog skandala koji je nekadašnji Vatreni izazvao izjavom da će u sudaru Betisa i Dinama navijati za Španjolce, koji su mu u Maksimiru uručili i pozivnicu kao počasnom klupskom gostu. Za trojicu od četvorice navedenih je Petković, razumljivo, prešućivao eventualne opaske kad su oni doslovno ove rečenice izgovarali u medijima, u kontekstu odnosa svoje dinamovštine i kluba u kojem su izgradili karijere. Igrom slučaja, klubova koji su se nedavno susretali s Dinamom u Europi. Jedan je, kao ikona navijačkog otpora, na kraju i dobio funkciju u klubu, s jednim se vječno koketira kao idealom klupskog predsjednika, a treći je (zaslužno) uvijek rado viđena osoba na zagrebačkoj špici. Dapače, Žuti je toliko omiljen da mu rijetko tko uopće zamjera da je isto tako bio i ostao ikona Crvene zvezde.
Jarnijev problem nije to što je ovdje progovorio naivno iskreno kao Betisova ikona i počasni član, nego što je to napravio kao hajdukovac
Međutim, Jarni je izbornik mlade reprezentativne selekcije. Isto tako, Jarni je neupitna ikona hrvatske nogometne reprezentacije i svojedobno ponajbolji bek u europskom nogometu, ali i čovjek koji svoju karijeru na terenu ipak nije pretočio u kvalitetu u trenerskom smislu.
Je li Petković branio čast kluba koji kao kapetan predvodi? Je, i nepotrebno je iskorištavati klubaštvo da mu se napakosti. Ne bi ni Marko Livaja, siguran sam, pred novinarima rekao kako je sasvim okej da je, primjerice, Igor Bišćan kao izbornik doveden u sličnu situaciju i da kaže kako će navijati za Liverpool u nekom hipotetskom ogledu s Hajdukom. Jarni se mogao i morao puno iskusnije izvući iz te situacije, pogotovo kao čovjek koji ipak obnaša izborničku funkciju; stvarno je neshvatljivo da je odlučio tako ležerno izopćiti tu činjenicu iz računice kad je davao svoj iskren odgovor na pitanje.
Uostalom, nikom zdravom nije sporno da Hrvatski nogometni savez Jarniju isključivo na temelju igračkih zasluga kontinurano dodjeljuje delikatne — i opetovano neuspješne — gaže kao što je izbornička funkcija u mladim reprezentativnim kategorijama. Ali valjda kao što zdravo za gotovo smatra svoju kompetenciju za te funkcije, tako zdravo za gotovo smatra i ono što bi morao ipak diplomatskije upakirati.
I sasvim je, dakle, OK da Petko iz perspektive Dinamova kapetana kaže kako mu je klaunska Jarnijeva izjava, koliko god ona čak i mirnodopski direktno bila postavljena. Problematično je tu samo to što je HNS reagirao po dekretu tri dana nakon što je Jarni svoju izjavu dao, i to tek nakon što je Petković na presici izrazio svoj oštri stav. Tek tada se, naime, HNS sjetio da bi Jarnijeva izjava ‘trebala’ biti ‘skandalozna’ i zahtijevati izvanredni otkaz.
U svom su priopćenju iz Saveza naveli, između ostalog, da Jarnijev stav “šalje iznimno lošu poruku”, a posebno prema “igračima unutar reprezentacije, među kojima ima i nogometaša iz kluba protiv kojeg navija njihov vlastiti izbornik”. Interesantna odrješitost, jer ni Petković, a ni HNS nisu smatrali shodnim nazvati Vedrana Ćorluku klaunom, a ni tipom koji eto, navija protiv matičnog kluba nekih od nogometaša koje vodi kao član reprezentativnog stožera.
“Drago mi je što je Dinamo osvojio prvenstvo”, rekao je Čarli mrtav-hladan u intervjuu za Sportske novosti, ima tome već skoro i dvije godine, u trenutku kad je već bio dio stožera Zlatka Dalića. “Nije mi drago što nije uzeo i Kup. Volio bih uvijek da Dinamo podiže pehare. No, super je što se hrvatska liga diže. Ovakav Hajduk, kakav je sada, probudio je i u nama dinamovcima, kao što se vidjelo u Kranjčevićevoj, protiv Osijeka, u Šibeniku i na derbiju s Hajdukom na Maksimiru, novu energiju. Dinamo je imao jako veliku podršku u želji da se osvoji titula. Samo je navijače trebalo probuditi. Iako, mislim da bi to moralo biti u dinamovcima od prvog kola sljedećeg prvenstva. Ne bi ih trebao poticati neki drugi klub”, razvezao se Čarli, kao da je na kavi u svojoj Sloboštini.
Kad se tad potegnulo pitanje neumjesnosti takvih izjava, pogotovo začinjenih dodatkom da za Čarlija Livaja nije najbolji igrač lige u trenutku kad je to čak i službeno bio, onda se medijska sila upogonila podsjetiti da je Ćorluka ipak simpatičan zaslužnik i da ima pravo iskreno iskazivati svoja mišljenja. Čak i ako to otvoreno podrazumijeva da navija ne čak ni protiv hrvatskog kluba u Europi, nego tvrdi kako mu “nije drago” što jedan hrvatski klub nije uzeo dvostruku krunu ispred drugih hrvatskih klubova. U tom kontekstu ne treba ni zamišljati kakva bi reakcija bila da je Jarni, primjerice, rekao kako mu nije drago to što je Dinamo uopće došao u situaciju da igra knockout utakmicu europskog natjecanja jer to znači da je ‘oštetio’ Hajduk boljim plasmanom.
Sve se, dakle, jednostavno može prebaciti na misao kako je Jupiteru dopušteno ono što volu nije. Da je Petković bio blaži u svojoj retorici, ne bi sad bio prozivan za selektivno licemjerje, osokoljen podrškom sustava — institucionalnog, medijskog i političkog — koju uživa kao kapetan kluba za kojeg ti isti pojedinci ne navijaju, nego žive od njega. Primjerice, kad Božidar Šikić — nekoć i službeno ‘desna ruka’ Zdravka Mamića i bivši direktor Dinamove nogometne škole, a danas Lokomotivin direktor — kao član HNS-ova Izvršnog odbora smijeni Jarnija izjavom da “ako se ne uklapaš u obitelj, onda iz nje ispadaš i ideš svojim putem” praktički u maniri filmskih mafijaških bossova prenese pravi meritum iza odluke.
Jarni je postao teret čak i za HNS, nakon 17 godina koliko ga Savez od integracije kao ‘člana obitelji’ praktički i uzdržava tim darovanim mu funkcijama. Međutim, njegov problem nije to što je ovdje progovorio naivno iskreno kao Betisova ikona i počasni član, nego što je to napravio kao hajdukovac. To što usto obnaša funkciju u savezu zapravo je samo ‘opravdani’ razlog za otkaz.
Hajduk nije dio te obitelji, a budite sigurno da to sutra neće biti ni Dinamo ako ga navijači sada istrgnu iz ruku raznih šikića, vrbanovića, mamića i svih onih koji su kroz godine kreirali idealnu sliku te svoje Obitelji. I dok je Jarni iskihao svoju korist, Ćorluka i, eto, Danijel Subašić — koji je također dobio počasno mjesto u reprezentativnom stožeru nedugo nakon što je pjevao uvredljive pjesme na Dinamov račun — isto su tako ocijenjeni kao dovoljno bitni za nastavak obiteljske ‘loze’ da im se posuše uvrede na račun rivala. Ili eto, izjave koje su u Ćorlukinom slučaju i gore od Jarnijevih.
Petković je ovdje samo ispao kapetan koji je reagirao načelno kako bi bilo koji kapetan reagirao. Pravi je problem vječno prešućeni kontekst, po kojem je on branio interese Dinama kao kluba koji je još uvijek vođen onim obiteljskim interesima. Onima koji preziru ‘ulični’ Hajduk i ono što on danas predstavlja, pa će i ovako direktno i neuvijeno dati do znanja koliko su spremni ići čak i banalnim nastojanjima da svim silama opravdaju licemjerne standarde u paničnom pokušaju očuvanja svojih vrijednosti.
Jer, ova se Obitelj međusobno voli onoliko koliko svaki njen pojedinac donosi na stol; ona vam kroji moralne i licemjerne histerije oko toga tko je Hrvat, a tko hrvat i tko je Obitelj, a tko obitelj. Jedne su ikone tu onda samo klaunovi i nekorisna prošlost, a druge korisna sadašnjost ili budućnost.
