Nakon što se dim bengalki razišao, a Dinamo i Hajduk bratoubilački uzeli svatko po bod, nema sumnje u to da su hajdukovci na kraju sretniji s takvim ulovom. “S obzirom na viđeno moram biti zadovoljan”, podijelio je svoj dojam Mislav Karoglan. “Dvije pobjede i neriješeno protiv Dinama nam daje prednost u međusobnom omjeru”, dodao je, uz poseban naglasak na ono što slijedi tijekom pauze. “Svi imamo želje”, kratko je rekao. “U nekim kategorijama smo u donjem domu, i vidjet ćemo kakve će biti opcije na tržištu”.
Dva dana ranije, u petak, u dvorani splitskog Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje održana je i redovna skupština udruge Naš Hajduk na kojoj se tradicionalno rekapituliraju troškovi, ali i iznose planovi i očekivanja u predstojećoj godini. Jasno, tema je i sama momčad, pogotovo nakon što je Hajduk poslije 19 godina ulovio prvo mjesto na polusezoni. Sam je derbi pokazao koliko Hajduk lako upadne u kadrovske probleme čim ekipa ostane bez jednog ili dvojice, a kamoli više pojedinaca; potreba za pojačanjima ionako vječno nezasitne publike tim je dobila i konkretni argument.
No, jedna je rečenica u inače suhoparnim izvještajima sa takvih događaja slavodobitno ugurana u naslove.
“Rekao bih da je 2022. godinu obilježilo osvajanje Kupa, vidljiv je bio napredak u omladinskom pogonu i rezultati u marketingu”, komentirao je za katedrom predsjednik Našeg Hajduka Dino Marković. “Uz to, drugo mjesto u prvenstvu je iskorak u odnosu na neka druga vremena.” A onda je zagrijao tipkovnice izjavom koja je prenešena podosta i izvan konteksta. “S obzirom na izvjestan Hajdukov gubitak planiramo imati svoj osvrt, budno motrimo financijsko stanje”, naglasio je Marković. “Naš Hajduk je i nastao jer je klub bio devastiran, politički i financijski. Prvo mjesto nam ne znači ništa ako to vodi klub u stečaj”.
Prosječni navijač ne čeka revizorsko izvješće i bilance; on čeka predstavljanje Ivana Perišića, Ante Rebića, Marija Pašalića
I eto, moglo se zapaliti još 400 bengalki na maksimirskom jugu, ali opet bi ta izjava podignula podjednako dima u očima onih koji jedva čekaju relativizirati hajdučke ambicije i ‘svrhu’. Potpomognuti takvim medijskim rezoniranjem, taj dio kuloara — a s njim i nemali dio ove usputne navijačke armije — istaknuo je kako bi takav ‘službeni’ stav značio i da je javno iskomunicirano kako Hajduk ne treba loviti prvo mjesto. Tu se preklopio i stav jednog domaćeg komentatora i trenera, koji je maltene postao viralna šegačina nakon njegova punchline pitanja/zaključka o tome “koji su Hajduku benefiti” ako do kraja sezone ostane na vrhu.
Igrom slučaja, na Facebook feedu mi je prekjučer iskočila još jedna, sad već pradavna izjava koju je Srđan Andrić kao Hajdukov kapetan dao u prosincu 2010. Bila je to rekapitulacija polusezone u kojoj je Hajduk završio svoje grupno natjecanje u Europa ligi porazom od Anderlechta u posljednjem kolu, dok je u prvenstvu lovio Dinamo na prvom mjestu. “Ovo je naša realnost”, sažeo je to tada u defetističkom tonu Andrić, s čim su se razočarano slagali Hajdukovi navijači, pogotovo kad je Goran Vučević kao tada trener naglasio da je “teško reći koji su potezi nužni kako bi popravili stanje u klubu”. Naravno, svi skupa ne znajući da Hajduku takva rezultatska situacija neće biti dostižna još barem 13 godina.
‘Analiza’ koju je Vučević tada također spominjao vrlo je brzo pokazala da je klub kao organizam ne samo obolio od karcinoma, već su metastaze dobrano napredovale.
Samo sezonu ranije, nakon što se državnim dekretom Hajduk izvukao iz stečaja — da bi ga po političkom ključu ta ista država predala na upravljanje Željku Kerumu i njegovim jatacima iz konobe — Hajduk je ponovno krenuo putevima pijanih milijunaša. Naravno, odgovornosti za troškove nije bilo; klupske skupštine, izvještaji i marketinški odjeli bile su tek misaone imenice, a raju su Kerum, Mrki Pelivan, Joško Svaguša i družina uveseljavali milijunima eura ostavljenima na ime odštete za braću Sharbini, ali i, primjerice, Ivana Rodića iz Šibenika i Krešu Ljubičića iz Eintrachta. Bilo je bitno biti prvi; i dok se održavala ta iluzija nitko nije ni zazivao izvještaje, skupštine i nadzor. Slavilo se dolaske, o odlascima se tek lamentiralo, a letvice su preko noći podizane. I to je bilo sve što je interesiralo puk.
Godinu dana kasnije nastupila je prava realnost propast. Na nju su jedni mjesecima unaprijed već vrišteći ukazivali, dok su im drugi govorili da nije na navijačima da uopće traže i seciraju konkretna izvješća i brojke. Bilo je jasno i bez njih da je Hajduk kao bolesnik kojeg hitno treba slati na pretrage kako bi se barem utvrdilo stanje i pokušala propisati terapija. I ti isti ljudi su po onom već mitskom prolomu oblaka u listopadu 2012., kad se Hajduk već spojio na aparate i bilo je izvjesno da će ih politika s njih skinuti, kao sad već oformljeni članovi Našeg Hajduka klub i spasili.
A kad su to i napravili, tek je onda vojska ljudi razočarano digla ruke, zapravo nesvjesna uopće novonastale realnosti. Igranja prijateljskih utakmica u markerima, čupanja iz blokade, ali sve to uz daljnje gonjenje ambicija, koje su — kao kod bogataša naviknutog na luksuzkoji preko noći ostane bez svega — ostale jedina postojana stavka i lažna utjeha.
Ova je priča, barem u osnovnom obliku, poznata i ispričana, ali ono što je sad isplivalo kao nekakav čudni lajtmotiv upravo je ponešto izmijenjena verzija tog jednodimenzionalnog, ‘osnovnog’ paketa pratitelja kluba. Na sjednici Gradskog vijeća održanoj prošlog tjedna tema je neminovno bila i stanje u Hajduku, uoči tradicionalne prezentacije poslovanja na predstojećoj klupskoj Skupštini.
Ivan Matana, član klupske uprave zadužen za financijska pitanja, istaknuo je i kako je Hajduk ove godine ostvario 232 posto viši prihod nego prethodne godine, što je, preneseno u konkretni iznos, porast od 62 milijuna kuna, dok je posebno istaknuo da je prihod generiran prodajom službenih artikala vrijednom 38 milijuna kuna, odnosno preko pet milijuna eura. “Rugali su se s japankama i jogurtima, a sada vidite koji je rezultat toga”, naglasio je, ironije li, vijećnik Kerumove Hrvatske građanske stranke Igor Stanišić. Financijsko izvješće prošlo je sjednicu, prvi put valjda još od same pretvorbe, bez negativnih reakcija i komentara, ali svejedno navijači sada pušu i na hladno.
Ovih dana malo tko mari za stavku u tom istom izvješću koje transparentno govori o tome kako ovisi o revizorima hoće li se rekordni transfer Luke Vuškovića prikazivati u ovoj godini, a onda o tome ovisi i hoće li Hajduk službeno godinu završiti u gubitku ili neće. Sam gubitak nije alarmantna stvar u nekom načelno minimalnom iznosu za nogometni klub, ali fokus euforične javnosti usmjeren je, kao i nekoć, isključivo na jačanju ekipe u zimskom prijelaznom roku, i to očekujući imena kakva bi i ondašnji Hajduk — onaj pijanih bogataša i njihovog bunara tuđih (naših) novaca kojim su kupovali političku naklonost skupim pojačanjima — bacili u bankrot i puno ranije. Prosječni navijač ne čeka revizorsko izvješće i bilance; on čeka predstavljanje Ivana Perišića, Ante Rebića, Marija Pašalića.
Srećom, razlika u odnosu na okolnosti otprije 10-ak godina nije samo činjenica da je Hajduk danas transparentan i zdravo postavljen klub, već i da se nadzornički mehanizmi više ne pokušavaju sprovoditi tek uzaludnim urlanjem parola s tribina, već su oni integralni i institucionalni dio klupske sadašnjosti, ali i budućnosti.
I o tome je bila riječ u onom ‘upozorenju’ na skupštini Našeg Hajduka; o tome da je titula prvaka san svakog prisutnog skupštinara, baš kao i bilo kojeg Hajdukovog navijača, ali da je prošlo vrijeme u kojem Hajduk ima uvjete natjecati se s Dinamom u besramnom i nerezonskom trošenju milijuna samo da bismo jednu realnost živjeli u svibnju, a onda drugu, puno mračniju i opasniju, već do jeseni.
Hajduk će sada pomno vagati isplati li se uložiti milijun eura u dovođenje Mihaela Žapera, bez obzira na to što je i prije samog dolaska bilo jasno koliko bi važna karika on mogao biti. Dapače, pitanje njegova transfera — odnosno, financija koje ga prate — bilo je, prema izvještajima, poprilično užarena tema na sjednicama Nadzornog odbora.
U onoj Markovićevoj opasci također leži i odgovor na nespretno palamuđenje oko “benefita” titule. Ona za Hajduk ne bi značila samo poremećaj u odnosu moći i značajan udarac rivalskom monopolu na ipak najveći trofejni ulov. Hajduku bi titula u ovom trenutku omogućila upravo da dobije ogromni, ali opet i kontrolirani priljev novca, sumu koju će uistinu i zaraditi svojim trudom, od terena do hodnika, umjesto prženjem tuđih para.
Klub je ove sezone na “japankama i jogurtima” uknjižio tek malo manji iznos od onog koji je Dinamo uprihodio na svom dosadašnjem europskom putu u Konferencijskoj ligi; nije teško zamisliti koliko bi, s ovakvim brojkama mimo terena, klub zaradio u istoj situaciji, sve i da ne prokrči svoj put do bogatstava nove Lige prvaka. I koliko bi jednostavniji manevarski prostor u reinvestiranju tih sredstava imao u daljnjem podizanju renomea i održavanju razine rezultatskog uspjeha.
Dotad će najveći benefit puta koji je Hajduk odabrao biti činjenica da on nije lak i da ne postoji čarobni štapić kojim se toliko iščekivana pojačanja mogu dovesti prvim letom. To ne znači manjak ambicije, dapače; letvica očekivanja sad je postavljena na ultimativnu razinu prohtjeva po kojoj uprava mora izgraditi šampionsku ekipu s i dalje limitiranim fondom i povećalom čak i na njemu.
Ova se hajdučka era zakotrljala onda kad je zaluđenost bila diktat funkcioniranja kluba: njena će konačna pobjeda biti kad Hajduk titulom otvori novo poglavlje dugoročnog kontroliranja vlastite euforije.
