Bura je jučer u samo dva-tri sata ohladila Split, a jeftina doskočica će reći da je na travnjaku poljudskog travnjaka istu stvar Hajduku napravila Istra. Dva gola i spašeni remi nisu pretjerano popravili dojam što se Hajduka tiče; njegovi su igrači nakon utakmice ispraćeni salvom zvižduka, a rivalski navijači dobili još municije da se s isto tako prvoloptaškim humorom poigravaju splitskim temperaturnim padom, koji se već sad skoro pa poravnao sa zaostatkom koji Hajduk ima spram Dinama.
Osjećaj je to koji postaje gotovo pa instinktivna stvar za svakog Hajdukova navijača, poput boli u križima. Točno se zna kad se mijenja vrijeme i kad osjećaj da je kronična bol možda i nestala na kraju ispadne obična, samozavaravajuća laž. Ona je još tu i djeluje kao da će zauvijek biti tu, kao da joj nema lijeka, ma koliko god vam doktori govorili suprotno. U Hajdukovu je, pak, slučaju problem u tome što je, barem je tako djelovalo, u jednom trenutku konačno bio pronašao konzilij koji je hrabro prepisao drugačiju terapiju od svih onih prethodnih, uglavnom jednoličnih varijanti iste priče.
Prošla je bolna jesen, doduše, potrajala nešto dulje, jer u trenutku kad je Jens Gustafsson smijenjen već je počeo mjesec studeni; u Split je došao Valdas Dambrauskas, viđen kao ono dugoročno rješenje koje su njegov bliski suradnik Mindaugas Nikoličius i predsjednik Lukša Jakobušić zapravo tražili. Koliko god bilo bizarno da jedno deklarativno ‘dugoročno’ rješenje mijenjate drugim. No, to je Hajduk, i okolnosti su tada zaista prevagnule na stranu dojma da su Jakobušić i Nikoličius pogriješili s odabirom švedskog trenera.
Međutim, nepunih godinu dana kasnije ispada da su opet pogriješili.
Skrativši sebi manevarski prostor oko nove trenerske opcije, uprava možda bude morala prati stigmu populista sa sebe tako što riskira rat s navijačima
Valdas je otišao kao čovjek koji je vrlo dobro shvaćao specifično i teško podneblje u kojem se našao. Povezao je da ljudi ovdje žive floskule i fraze onoliko koliko ih istovremeno i preziru, pa je u svojim javnim istupima balansirao ta dva naizgled međusobno potpuno suprotna stava. Može se reći i da je to radio puno bolje ne samo od niza domaćih trenera, onih koji “poznaju mentalitet” dok im on paše, već i od čovjeka koji mu je sada potpisao otkaz — što je već, uzgred budi rečeno, treća formalna trenerska smjena u nepune dvije godine koliko je Jakobušić na čelu kluba.
Jakobušić je u suštini grozan govornik. Čovjek je kod javnih istupa čak i svojim najzagriženijim apologetima konfuzan, nepovezan i nedosljedan u mislima, ali je u nizu tih svojih litanija uspio prebaciti preko usana i rečenicu koja će gotovo sigurno obilježiti njegovu karijeru u klubu, a to je ona poruka skepticima da, ako “nekad ne razumiju” što on i ljudi u klubu rade, “onda je to dobro”. Taj vrhunac semantičke vratolomije, taj trostruki luping na 30 metara od tla na prvu je djelovao kao rečenica iz nekog skeča, ali ispala je to zapravo rečenica koja mu je donijela i najviše kredita, više od svih dobrih poteza koje je u međuvremenu povukao.
Malo je tko mogao shvatiti zbog čega se ovako brzo povukao okidač na pištolju koji je bio uperen u Dambrauskasa, pogotovo ako uzmemo u obzir učinak koji je i dalje bio debelo na strani litavskog trenera. Ostavimo sada po strani njegove fraze i suze nakon finala Kupa, što je — iako očigledno iskreno i lijepo — isto nešto što lako zamagli ljudima percepciju, pogotovo, opet, ljudima u Splitu i Dalmaciji. Dambrauskas je i ove sezone bio na pragu osvajanja traženih 70 posto bodova u ligi, a u Europi je odradio veoma dobar posao protiv nelakog suparnik kao što je Vitória de Guimarães, dok je jasan konsenzus da je Villarreal bio najteži mogući matchup koji je Hajduk mogao dobiti.
U suštini rezultat nije ono što ga je koštalo glave, unatoč onoj katastrofi protiv Dinama u Zagrebu, blijedom izdanju u Osijeku i tom fatalnom remiju u Šibeniku. Pogotovo tom remiju u Šibeniku, gdje je gol u 97. minuti sada stigao Jakobušića kao duh prošlih Božića.
U Hajduku često sve djeluje po nekom lošem, ali dobro uhodanom scenariju, pa je tako i taj gol dao podsjetnik na davnu Jakobušićevu izjavu kako za “gol u 96. minuti nisu krivi ni igrači, ni trener, već je kriva organizacija”. Bila je to izjava koju je Lukša dao nakon fijaska protiv Gżire, kada je, tad još kao dopredsjednik, istaknuo kako “predsjednik i on imaju najveću odgovornost” i “preuzimaju krivnju”.
Postoji ona narodna o tuđim spolovilima i mlaćenju gloginja, jer ispada da je sada razlika tek u jednom minuti sudačke nadoknade; posljedice primljenog gola su suštinski iste, ma koliko Gżira bila nemjerljivo veća katastrofa, jer na kraju priče odgovornost za taj rezultat, kao i za ovaj protiv Šibenika, snosi samo (tada) omiljeni trener s rezultatima. Organizacija sada nije tu da preuzme odgovornost, već da “predvidi probleme”, one koji — kako to biva s ljudima koji sve fokusiraju na trenutak — mogu rušiti strukturu kada neki Hamed Kone ili Ivan Dolček stisnu golčinu mimo svih očekivanja.
Jakobušić i Nikoličius bacili su karte na stol baš da stvore takvu organizaciju. Otud i sve one priče o igračima s karakterom, onima koji znaju što je to Hajduk i kojima igranje za Hajduk predstavlja ipak nešto više od plaće.
Prvi je Jakobušić doveo kapetana Lovru Kalinića u trenutku dok nije imao ni trenera, a ni sportskog direktora, kao što je doveo i prezimenjaka mu da podeblja taj renome iskusne, domaće momčadi, one koja ne prima golove u zadnjim sekundama utakmica. Temelj takve organizacije sad (opet) ispadaju baš ti iskusni igrači, samo što mentalitet koji zastupaju opet znači i to da Hajdukovi navijači moraju igrati Cluedo, pa tražiti izdajnike koji se postavljaju iznad kluba i ‘buše’ trenere. Osim što su Hajdukovi navijači odavno umorni od takvih priča kojima se ciklički moraju baviti praktički koliko i samim komentiranjem igre, jedina promjena ispada ta što smo u ovom slučaju praktički od samog kluba — doduše, putem neformalnih kanala — dobili ‘Pedra’ koji je javno obješen zbog očito nesređene situacije u svlačionici.
Naravno, eventualni gubitak kontrole u svlačionici validan razlog za trenersku smjenu, ali ova naša kultura toliko jednodimenzionalno shvaća tu priču da od stabla naprosto ne vidi šumu, pa makar to stablo ispalo peti veznjak po hijerarhiji, koji se instantno vrati u rotaciju nakon jedne utakmice ‘kazne’. Tu leži i poraz takve organizacije: ako rezervni igrač vedri i oblači, onda se postavlja pitanje postoji li ikakav dugoročniji smisao. Jer, osim što trenere smjenjuju golovi u 96., a to je ‘problem’ koji nitko ne može predvidjeti, kako momčad može ići dalje ako su igrači u svakom trenutku spremni baciti palac dolje treneru, a organizacija to bespogovorno prihvaća?
Možda to i jest cijena ‘jake’ svlačionice s poznatim imenima, ali primarno je onda odgovornost vrha piramide da tim igračima objasni kako nitko nije iznad kluba i kako je treneru pruženo povjerenje baš kao što je pruženo i njima. I kako se njih ne tjera nakon nekoliko loših utakmica, tako se onda ne bi trebalo tjerati ni trenera od povjerenja. Uostalom, sam je Jakobušić doveden pod egidom osobe “koja će držati kontinuitet”, i koja “mora shvatiti da Hajduk nije klub koji će mijenjati trenera svakih par mjeseci”.
Prihvatili smo, dakle, život bez dugoročnosti, u kojem će po potrebi odgovornost preuzeti samo trener koji i dalje ne može, bez obzira na trofeje i rezultate, doživjeti godinu dana na klupi. Iza te korporativno-ezoterične mantre o ambiciji i nezadovoljavanjem realnošću, što za Hajduk drugo mjesto u ovom trenutku jest, samo se krije nedostatak strukture i prave odgovornosti.
I umjesto da uprava shvati da ima šansu za zaokret i dugoročno planiranje, sad je sama sebe osudila na novo i jedino preostalo jednokratno rješenje, a to je, po svemu sudeći odabir jedinog preostalog trenerskog profila — popularnog ‘teškaša’ koji će svojom staturom i autoritetom osigurati da mu se igrači ne bune. Rezultat, jebiga, s ovakvim kadrom svakako ne može biti lošiji od drugog mjesta, pogotovo ne ove sezone kad i potencijalni konkurenti prolaze kroz neke svoje krize i turbulencije.
Jer nema smisla davati prigodu nekom ambicioznom mladom treneru koji u Hajduku kreće razvijati svoj sustav, kad sustava koji ga štiti suštinski i nema. Isto tako, nema smisla dovoditi nekog novog Gustafssona ili Dambrauskasa, opet iz istih razloga. A što se tih teškaša tiče, onih koji ispunjavaju profil koji Jakobušić i Nikoličius sada priželjkuju, a da pritom klub može izdvojiti za njihove (više) plaće, navijači u Hajduku sigurno ne žele vidjeti dobar dio njih.
Teško je zamisliti da bi navijači lako prihvatili Slavena Bilića ili Nenada Bjelicu, svakog iz svojih razloga, i tu leži zasebni problem za Jakobušića. Skrativši sebi manevarski prostor oko nove trenerske opcije, četvrte u nepune dvije godine, uprava možda bude morala prati stigmu populista sa sebe tako što riskira rat s navijačima.
A u Splitu to znači samo jedno, i tu kutiju zasigurno nitko ne želi otvarati.
Medeni mjesec za Jakobušića i Nikoličiusa je, dakle, gotov. Splitskim je kalama i ulicama sinoć prohujala ona poznata, hladna bura, koja i klimatski nagovještava kraj ljetne idile; ona je najosjetnija baš na poljudskom travnjaku i tribinama, baš kao u kakvom lošem, ali uhodanom scenariju. Koliko će ova kriza sada pročistiti zrak i po poljudskim hodnicima, ali i potencijalno usmjeriti nove vjetrove za rad ovog vodstva, to ni najbolji meteorolozi više ne mogu lako predvidjeti.
