Ta skupina mladića bila je jedna od prvih organiziranih prebjega iz Mađarske na Zapad, a među njima je bio i mladić čiji spomenik sada stoji pred stadionom Camp Nou u Barceloni: László Kubala.

On je, doduše, odavno navikao muljati ako bi mu mogućnost igranja nogometa došla u pitanje. S 11 je godina — nedugo nakon što je napravio stativu od violine koju mu je otac, inače zidar, poklonio za rođendan — lažirao svoj datum rođenja kako bi mu dopustili da zaigra za ekipu lokalne budimpeštanske željezare. Već s 15 je zaigrao za Ferencváros; obitelj je znala da je njen visoki i snažni izdanak zaista dobar u nogometu, ali kada se pojavio kući s prvom plaćom iz kluba, otac je pomislio da je tu svotu negdje ukrao. Odvukao je Lászla u klub, gdje su mu objasnili da je mali zaslužio svaki tadašnji fillér.

Kubala je na granici, na pitanje ima li što za prijaviti, pokazao na svoj trbuh i izjavio kako “u njemu ima za prijaviti dvije litre viskija”

Sa 17 godina je već zaigrao za mađarsku reprezentaciju, a sa 19, već nakon Drugog svjetskog rata, prešao je u redove Slovana iz Bratislave, gdje je u 33 nastupa zabio 14 golova. No, u Čehoslovačkoj se nije dugo zadržao; priča kaže kako je krenuo nazad za Budimpeštu kako bi izbjegao novačenje, ali vjerojatnije je da se želio skrasiti u rodnom gradu nakon što se iz Bratislave vratio oženjen Annom Violom Daučík, sestrom svog trenera u Slovanu i prvog poslijeratnog čehoslovačkog izbornika, Ferdinanda Daučíka. S njim će se Kubala ponovno susresti koju godinu kasnije, na pomalo i neočekivanom mjestu.

Kubala je znao da je izvanredan nogometaš i da bi na Zapadu mogao dodatno unovčiti svoj nos za gol. Kada je 1948. stigao natrag kući i potpisao za Vasas, Kubala je već u glavi sastavio plan kako pobjeći iz zemlje. S jedne strane se može, s obzirom na okolnosti, postaviti pitanje što je zapravo više volio, nogomet ili zaradu. Jer Kubali nogomet ni u tom trenutku očigledno nitko nije branio igrati te je od toga već pristojno zarađivao. No, on je — opet, sasvim legitimno — želio više i bolje, pa i po cijenu da iza sebe, barem privremeno, ostavi i ženu i novorođenog sina Branka. Njih je planirao povući za sobom onog trenutka kada se skrasi u nekoj zemlji Zapadne Europe.

Kada su stigli u Innsbruck, Kubala je imao sreće što ga je netko u tom centru prepoznao, a status vrhunskog sportaša mu je priskrbio ubrzani proces dobivanja vize, pa samim tim i slobodnog kretanja. Imao je pozive iz Italije, u kojoj je već postojala snažna mađarska trenerska struja; prvi u redu je stajao Ernő Erbstein, tada trener Grande Torina koji ga je želio tog proljeća 1949. priključiti svojoj ekipi. Tu je priča dobila pomalo i mitološke konture, što je bila sve češća pojava kako je Kubala postajao poznatiji. Naime, njegova prva utakmica za Torino trebala biti baš na onom gostovanju kod Benfice u svibnju 1949., kad se na povratku avion s Torinovim igračima srušio na brdo Superga, pri čemu je poginula čitava ekipa, a s njom i sam Erbstein.

Realnost je ipak nešto manje fatalistična. Kubala je jednostavno želio ostati bliže istočnim granicama, svjestan da mu supruga također planira bijeg preko granice, a to je i napravila ranije tog proljeća plivajući preko Dunava u Čehoslovačku, s Brankom kojeg je vukla za sobom u automobilskoj gumi. Kada su stigli do Udina gdje ih je László čekao, Branko se od tog napornog putovanja razbolio, pa je Kubala odbio Erbsteina debelo prije tog tragičnog gostovanja. Umjesto toga se pridružio Pro Patriji, tada novopečenom prvoligašu gdje je na prvom treningu odbio trčati s ekipom tvrdeći da je “nespreman”. Tada je po priči uzeo loptu i krenuo s njom tehnicirati, da bi mu klupski predsjednik ponudio svoj ručni sat ukoliko napravi 400 puta ‘na nogu’. Kubala je to, naravno, uspio, i to tako što je obišao čitav teren bez da mu lopta padne na tlo.

Ali život na Zapadu, u za njega obećanoj zemlji, ipak nije bio glamurozan koliko je vjerojatno očekivao.

Pošto je u trenutku prebjega imao aktivni ugovor s Vasasom, klub ga je prijavio Mađarskom nogometnom savezu, a ovaj FIFA-i. Krovna je institucija poštovala propise te je Kubali zabranila potpisivanje za novi klub idućih godinu dana. Srećom, javio mu se šurjak Ferdinand, koji je i sam prebjegao u Italiju malo poslije njega. Ondje je završio u kampu Cinecittà kod Rima, u koji su dovodili političke prebjege s područja Čehoslovačke, Mađarske i Jugoslavije. U njemu je Daučík oformio tim političkih prebjega pod nazivom Hungaria i naravno da je pozvao hipertalentiranog šogora da mu se pridruži. Momčad je bila pozivana na niz turneja, uključujući i Južnu Ameriku, a 1950. u Španjolsku kako bi odmjerila snage s Real Madridom, Espanyolom i španjolskom reprezentacijom.

I Kubala će tu, u zemlji koja je pod generalom Franciscom Francom bila sumrak demokracije — od čega je Kubala navodno i pobjegao iz Mađarske — napokon pronaći tu svoju obećanju zemlju.

Znao je da mu je ta turneja ogromna prilika za ugovor, pa je odlučio dati sve od sebe. Protiv Espanyola na Sarriji je zadivio gledatelje odmah na početku: pri izvođenju s centra zatrčao ka suparničkom kaznenom prostoru, a suigrač mu je poslao dugu loptu. László ju je primio i, bez da padne na tlo, prebacio preko svog čuvara, a onda je bombom iz voleja plasirao pod gredu. Tribine su stajale u nevjerici, a među njima i direktori dvaju najvećih španjolskih klubova i vječnih rivala, Barcelone i Real Madrida.

Predsjednik Santiago Bernabéu je tada već uvelike započeo svoj projekt ‘prvih Galácticosa’, a Kubalu je već imao na piku kada je protiv njegove momčadi zabio dva gola. No, problema je bilo više. Kubala još uvijek bio pod suspenzijom i za Hungariju je mogao igrati samo zato jer je u pitanju bila amaterska ekipa. Drugi je problem bio taj što je insistirao da prvi uvjet onom koji mu priđe za eventualne pregovore bude paralelni angažman Daučíka na trenerskoj poziciji, koja je u tom trenutku bila popunjena. Uza sve to, za njegov potpis se trebalo boriti s Barcelonom, čiji je predsjednik Agustí Montal odmah nakon tog pogotka Espanyolu naredio klupskom tajniku da za Kubalu spremi ugovor, i to “po svaku cijenu”.

Španjolski nogometni savez je, međutim, upozorio oba kluba da će se Kubali odbiti registracija i ljuti su rivali naizgled odlučili postići konsenzus tako što ga niti jedna ekipa neće vrbovati. No, zapravo su i jedni i drugi imali figu u džepu.

Po jednoj od nekoliko verzija priče, Kubalu je opila Barcelonina klupska legenda Josep Samitier, koji je čitavo vrijeme tvrdio da je izaslanik Real Madrida. Na kraju ga je ukrcao na vlak za Barcelonu, a kako je Kubala prvi put bio u Španjolskoj i k tome malo ‘zašarafljen’, nije ništa posumnjao sve dok nije ugledao ploču s natpiso “Barcelona” na ulazu u grad. Naravno, sve to zvuči podosta fabricirano, ali je sigurno kako je Kubala imao u džepu ponude obaju velikana i kako je Barcelona bila ipak na kraju dana sigurnija da ga želi pretvoriti u svoju zvijezdu. Angažirala je i starog Daučíka kao trenera. Problem registracije je i dalje bio aktivan, ali je Kubalu za prvu ruku registrirala kao amatera, što je značilo da ne može igrati službene utakmice.

Manija oko njegovog potpisa bila je toliko velika da je uskoro snimljen i film Los Ases Buscan La Paz (Zvijezde koje traže mir) u kojoj Kubala glumi samog sebe u romantiziranoj priči o svom putu do Barcelone, a u završnoj sceni mu se ponudi i povratak u Mađarsku na što on odgovori, kako notira autor Sid Lowe u svojoj knjizi Fear and Loathing in La Liga: Barcelona vs Real Madrid, da “ne bi mogao iznevjeriti Španjolsku, zemlju koja mu je dala mir”. Istina je kako je Francov kabinet dao politički azil Kubali kao dokaz nadmoći nad komunističkom Mađarskom, što je sigurno pripomoglo i kod lobiranja da se igraču skine zabrana. Doduše, nije odmoglo ni to što je Samitier imao snažne veze u FIFA-i, pa je Kubala konačno debitirao u službenoj utakmici protiv Seville u travnju 1951., nakon čega je u prvih sedam utakmica zabio šest golova.

Kubala je bio fizički praktično nedodirljiv, poput boksača, što je bila golema prepreka za braniče koji bi mu se našli na putu. Veliki rival Alfredo Di Stéfano jednom je prigodom za njega kazao kako ga čovjek ne bi mogao srušiti “ni topovskom kuglom”, a postoji i priča o tome kako je jednom zabio golog torza, nakon što su ga očajni protivnici pokušali čupanjem zaustaviti, ali su mu na kraju samo iskidali dres. Usto je Kubala imao i sjajnu tehniku, ali i gromovit šut s kojim bi redovito zabijao iz slobodnih udaraca. Luis Suárez, onaj koji je za Barcelonu nastupao zajedno s Kubalom, tvrdi kako je Mađar bio prvi koji je psihološki proučavao ponašanje vratara kod slobodnjaka, ali i da je prvi krenuo s felšanim udarcima pri izvođenju.

Bio je rođeni golgeter, i to je davao do znanja iz utakmice u utakmicu.

Kubala je, međutim, volio i lagodni život. Imao i svog vlastitog taksista koji ga je razvozio po birtijama i onda ujutro na treninge. Na jednom gostovanju kod Las Palmasa je trener Sandro Puppo obznanio da će svaki igrač kojeg se uhvati u noćarenju platiti veliku kaznu. Kubala je navodno tog trenutka odmah izvukao svežanj novca na stol, svjestan da je bolje da te račune odmah svedu nego da se kasnije natežu kroz opravdanja. U drugoj anegdoti Kubala je na granici, na pitanje ima li što za prijaviti, pokazao na svoj trbuh i izjavio kako “u njemu ima za prijaviti dvije litre viskija”.

Ali taj imidž ga je samo činio popularnijim. U svojoj prvoj sezoni u klubu Barcelona je s njim doživjela svoju “godinu pet trofeja”, kako je ostala upamćena nakon što je osvojeno prvenstvo, kup, Copa Eva Duarte (tadašnje izdanje superkupa), Latin Cup (natjecanje za prvake Španjolske, Francuske, Portugala i Italije), kao i Trofej Martini, Rossi i Duward, koji se dodijeljivao ekipama s najviše postignutih i najmanje primljenih pogodaka. Kubala je te sezone zabio 26 golova u 19 utakmica; sedam golova, koliko je uvalio nesretnom Gijónu u pobjedi 9:0, i dalje je rekord za jednog igrača u La Ligi.

Iduće je sezone pokupio tuberkulozu što ga je natjeralo na duži oporavak u planinama. Kada se vratio šest kila lakši, zatekao je Barcelonu na petom mjestu. Bez obzira što je zbog liječenja propustio čak 18 utakmica te sezone, Kubala je do njenog kraja golovima povukao Barcelonu do nove dvostruke krune.

https://www.youtube.com/watch?v=KvemjhZ7OgA

Još jedan veliki mit je da je Barcelona, zbog sile navijača koji su se okupljali gledati njegovu magiju na terenu, odlučila sagraditi Camp Nou. Istina je kako su Madriđani vrlo vjerojatno zbog te Kubaline goleme popularnosti odlučili ne ponoviti istu grešku sa Di Stéfanom, kojeg su 1953. potpisali čim se otvorila mogućnost da ga se dovede iz Kolumbije, ali je isto tako istina i da je Barcelona već prije Kubalina dolaska, u rujnu 1950., otkupila zemljište na kojem će niknuti Camp Nou za 10 milijuna pezeta, ali je dozvolu za gradnju dobila tek 1954. Upravo je iz tog razloga za mnoge Camp Nou “Kuća koju je izgradio Kubala”.

Imao je karizmu koja je nadilazila čak i hrpetinu golova koju je postizao, a kojih je na kraju bilo 152 u 219 službenih susreta, od čega je bilo 14 hat-trickova. Njima je pridodao i četiri naslova prvaka, pet kupova i dva Kupa velesajamskih gradova, u jednom od najplodonosnijih desetljeća za klub.

Kako ga je taj zvjezdani status činio obožavanim kod navijača, tako ga je on i dokrajčio kada je u Barcelonu 1958. kao trener stigao Helenio Herrera, velikan asketskih manira koji je od svega na svijetu najviše prezirao nedisciplinu, neuredan život i zvijezde koje se ne libe izvan terena uživati u svojoj slavi. Argentinac je neko vrijeme grizao jezik kada bi mu ovaj dolazio na treninge iz noći, ali s vremenom mu je to postao prevelik teret jer su i godine počele raditi svoje. Kubala je usporavao igru, a s vremenom je njegova nadljudska snaga počela opadati. Herrera ga je još jednom izopćio iz momčadi uoči El Clasica u polufinalu Kupa prvaka 1960. koje su izgubili s ukupnih 6:2, što je trenera koštalo i posla.

Kubala se iduće sezone vratio svojim labuđim pjevom, ali na kraju nije imao snage da odvede Barcelonu do naslova europskog prvaka, iako je je preko Reala doveo do finala protiv Benfice. Nakratko je preuzeo ulogu trenera-igrača, da bi se 1961. privremeno umirovio. Dvije godine kasnije ga je na povratak terenu nagovorio Espanyol, u kojem se u vrhu napada pridružio baš Di Stéfanu…

Kubala je bio prva uvozna Barcelonina superzvijezda; u suštini plaćenik kojem je u danom trenutku bilo sasvim svejedno Barcelona ili Real Madrid, sve dok mu novi klub ponudi novac za koji je računao da ga ja dostojan još otkako je sanjao o bijegu iz Mađarske. Barcelona se za njega nadmetala s ljutim rivalom na, u osnovi, isti način na koji to radi danas, ali je s tim istim Madridom istovremeneo usko surađivala kad je Kubalu trebalo izbaviti iz okova birokracije. Takav je sentiment između rivala, uostalom, nekako prešutno ostao i do dana današnjeg.