I eto, desetak mjeseci poslije Leko — koji je na inauguraciji govorio da će Hajduk pod njim “sigurno biti bolji nego sada”, tada s prosjekom od dva boda po susretu — odlazi, nakon što nije preživio drugu krizu u svom mandatu. Na tom novogodišnjem domjenku Leko je insistirao na tome da “ne kupuje vrijeme”, te da posebno vjeruje u tri stvari: “rezultat, nogomet zbog kojeg će ljudi voljeti doći na stadion i progres igrača”. U trenutku odlaska Lekin Hajduk nije više imao niti jednu od navedenih stavki, a i sam trener je populističkim frazama krenuo kupovati vrijeme.

I kad je sinoć došla vijest o njegovu sastanku s klupskim vodstvom, jedino je pitanje bilo hoće li oni sada insistirati na dodatnom vremenu ili će udovoljiti povicima koji su tražili trenerov odlazak nakon 11. poraza pod njegovim ravnanjem. Dugoročnost je, još jednom, ustuknula pred panikom, ali i višim osobnim ciljem.

Pričamo li o odgovornosti, ona praktično mora biti samo na Jakobušiću, jer su svi ostali ionako u njegovoj sjeni i pod njegovom kontrolom

Nije više ni neka mudrolija kazati da je Jakobušić od svog povratka u Hajduk na predsjedničku poziciju upogonjen egom. I to u damom kontekstu ne mora biti isključivo loša stvar: ako čovjek funkcionira tako da za eventualne pogreške odgovara prvo i osnovno samom sebi, i ako s tim može suvislo rukovati, onda to može i dati rezultata. Za Jakobušića čovjek stvarno ima dojam da bi najradije sebe i formalno postavio na sve iole važnije funkcije u klubu, izuzev eventualno PR odjela koji sam ne može stići peglati njegove nekontrolirane koktele populizma i kontradikcije. I baš u tom kontekstu treba obraditi sada i izjavu kako je će njegov mandat biti neuspješan ako ga završi bez osvojenog naslova prvaka.

Jer sportski odjel je najizloženiji od svih u klubu i on je najvažniji faktor u konačnoj evaluaciji. Marketing, članstvo, matchday; sve to, bez obzira na sjajan rad, ovise o rezultatu prve momčadi. Da Hajduk nije iz bunara rezultatski napredovao do povratka u ulogu konkurenta za titulu, ovih preko 100.000 članova ne bi bila realnost, a bez njih ni svi ti prihodi od marketinga. I to Jakobušić savršeno dobro zna.

Baš zato je na predstavljanju Mislava Karoglana kao povratnika na klupu bilo pomalo i neugodno slušati predsjednika kako u kontinuitetu ne samo miješa imena bivšeg i sadašnjeg trenera, nego je i višestruko pokušavao skinuti pečat populističke odluke o smjeni tako što sebe postavlja u poziciju “navijača iz Dubrovnika”. A kao takav bi, kaže, i sam pitao “tko je ovaj”, tražeći neki novi brand u rangu Ivana Leke.

Da sam osobno na mjestu novog/starog trenera — inače suvislog, mladog stručnjaka koji je onomad napucan zbog opsesije brandovima umjesto pravom dugoročnošću i procesima — prvo bih dvaput promislio hoću li uopće odgovoriti na poziv koji stiže isključivo zato jer novog branda sada nema na vidiku. Najveći je poraz ovog “kontinuiteta” struke upravo to što Jakobušić ni ne skriva frustraciju time što se nakon svih smjena doveo do toga da mu je, u ovako krucijalnoj sezoni po dugoročno poslovanje, ovo jedina preostala opcija. I da je njome iznerviran najviše on sam.

Jer Mindaugas Nikoličius, a to je već dulje vrijeme jasno, zapravo nije ni Hajdukov sportski direktor, nego tek Lukšin savjetnik za sportska pitanja. Nikoličius je od starta sveden na preuzimanje onih detalja koje Lukša ocijeni sporednima po pitanju sportske politike; čovjek je za aktivaciju upravo u trenucima kad na radaru nema nekog igračkog ili trenerskog branda koji bi se slavodobitno, gosparski mogao umotati u celofan lijepim riječima i predstaviti publici kao svoj miraz.

Očekivati da Nikoličius preuzme odgovornost i ode nakon još jedne trenerske smjene utoliko zvuči istovremeno kao minimun zadržavanja njegova vlastitog integriteta ali isto tako i kao u praksi besmislen potez, jer je on prvi lani pokušao došapnuti Jakobušiću da Karoglan možda i nije loša opcija za dugoročnost. I otud ta (ne)suptilna rezignacija činjenicom da je Lukšin as iz rukava i brand ‘od kolina’ na kraju završio tek kao neuspješni kmečavac.

Karoglan je, ni kriv, ni dužan, samo marginaliziran. Na još jednoj apologetskoj presici velikog vođe on je bio Hail Mary opcija, iako je prije samo 10 mjeseci vodstvo kluba odahnulo zbog toga što su Karoglanovi privremeni zdravstveni problemi poslužili kao jeftina izlika za ustupanje njegova mjesta Leki. U stvarnosti Jakobušić naprosto nije vjerovao da ideja i proces mogu biti jednaka garancija kvalitete kao i ‘ime’— a pogotovo zato jer je ono gajilo sasvim drugačiji pogled na igru — pa sada sudbina vraća stvari na početak.

Kasno je pritom za ‘antipopulističke’ spinove s Karoglanom kao protagonistom, jer je za to trenutak bio baš onda kad je cijeli grad već znao da je Leko spreman doći. Da je Lukša tada prihvatio sugestiju, jelte, struke i odabrao ‘nepopularnije’ rješenje — osobito zato jer je zbog dulje pauze izazvane Svjetskim prvenstvom imao i više vremena za čekanje Karoglana — onda bi se eventualno moglo pričati o tome. Pogotovo jer je na kraju ovaj kratkoročni period stabilizacije Lekina Hajduka došao baš tako što se kopirao onaj ‘dosadniji’ aspekt igre iz Karoglanova prvog mandata.

Došli smo tako do situacije da bi, čak i u slučaju da Karoglan u ovoj ključnoj sezoni osvoji naslov, to svejedno značilo poraz Jakobušićeve vizije. Jasno, malo tko u Hajduku i oko njega bi to tako vidio, a predsjednik bi prvi to gurnuo kao zalog za svoj novi mandat, ali sad mu je čovjek kojeg je prethodno odbacio da bi gurao tu svoju viziju postao zadnja nada. Osvojeni kupovi i organizacijska poboljšanja u klubu neće biti dovoljni da Jakobušiću osiguraju onakav trag u vječnosti za kakvim žudi. Ostat će više upamćen kao čovjek koji je vratio Marka Livaju u njegovim najboljim godinama, zapravo jedinu kartu u toj igri brandova koja mu je dosad dobila partiju.

Zato, pričamo li o odgovornosti, ona praktično mora biti samo na Jakobušiću, jer su svi ostali ionako u njegovoj sjeni i pod njegovom kontrolom.

Predsjednik je svojedobno izjavio da za njega osobno mandat završava u svibnju 2024., iako mu formalno traje do listopada iduće godine. To je, doduše, ispravan stav, jer će u svibnju iduće godine Jakobušić znati hoće li završiti s velikim trofejem ili s utješnim nagradama. Dogodi li se ovo prvo, sad je jasno da bi to bilo usprkos predsjednikovim odlukama, a ne zbog njih.

“Kada budem mislio da je u meni problem, budite sigurni da neću biti tu”, rekao je danas Jakobušić. U ovom trenutku očito čekamo da on to posljednji spozna.