Dok kroz tornjeve posrnulog pulskog diva Uljanika fijuču udari jake bure, bijeg je najpametnije potražiti u zidinama utvrde. Doslovno, jer ako se čovjek odluči posjetiti Povijesni i pomorski muzej Istre, potrebno je prošetati do Kaštela, nekadašnje mletačke utvrde koja sada čuva fragmente pulske povijesti.
A ona je neraskidivo povezana i s nogometom, pa nije ni čudo što je preko puta stalnog postava aktualna i izložba Naši: Nostri, posvećena povijesnim tekovinama nogometa u gradu, kao društvenom ljepilu nerijetko jačem i od onih industrijskih koje su koristili u halama gradskih brodogradilišta. Još otkako su prvi mornari i vojaci donijeli loptu i igru podno brežuljka Montezaro, pred današnjim Rojcom, Puležani su se kroz pripadnost nekom od klubova dijelili na ‘naše’ i ‘njihove’, iako bi na kraju svi koji su jurili po improviziranim igralištima ispadali naši. I svi bi se okupili u baru kod Bernardisa, gdje bi pobjednik tog dana zaradio 11 sendviča i po kvarat vina za svakog igrača.
Jedno ime u toj postavi ovog je vikenda imalo i dodatni značaj, jer Ervin Katnić — rođenjem Cateni — ime je koje povezuje nogometnu Pulu i Split.
Iako je riječ o poznatom imenu u povijesti splitskih Bilih koji je, u današnjem žargonu, dobio i pretpoziv jugoslavenske reprezentacije za Svjetsko prvenstvo u Brazilu 1950. nakon što je s Hajdukom ‘osnovao’ Torcidu osvojivši te sezone prvenstvo bez poraza, o njemu ima jako malo informacija. Na muzejskom panou stoji da je igrao na poziciji beka i bio “izrazito brz, moćan, te odlučan igrač”, s “izuzetno dobrim odrazom”, pogotovo s obzirom na “nižu i nabijenu građu”. Katnićeva je priča, međutim, jedna od bolje čuvanih sportskih tajni, pogotovo s obzirom na kontekst vremena u kojem je nastupao.
‘Naturalizirani’ je Katnić sjajnim igrama odagnao neugodna pitanja o svom ratnom putu i dobio priliku za povratak civilnom životu i nogometu
Cugno, odnosno Klin, kako je Ervinu glasio nadimak u Puli, u mladim je danima bio čest gost Bernardisa. Omaleni talentirani bek pulskog Libertasa 1938. se pridružio Grionu — klubu koji su 20 godina ranije, kad je Pula prešla iz austrijskih u talijanske ruke, osnovali pripadnici pulske fašističke omladine i nazvali ga po Giovanniju Grionu, talijanskom vojniku rodom iz Pule koji je tijekom Prvog svjetskog rata dezertirao iz austrougarske vojske i prešao na talijansku stranu, na kojoj je i poginuo. Grion jest bio politički projekt, ali i nositelj kvalitete pulskog nogometa u tom razdoblju.
Priča kaže da je Hajdukov Šime Poduje, koji će kasnije kao dužnosnik biti svojevrsna preteča skauta, primijetio Katnića još dok je bio Cateni i igrao protiv Orijenta na Sušaku. No, mrak je već padao nad Europom, a oni koji su skautirali igrače za politički obojene klubove poput Griona počeli su među njima skautirati i one za ratne bitke. Katnić je stigao dovršiti sezonu 1941. u Grionu kad mu je stigao poziv za vojsku. I tu njegova priča neobično kreće u pomalo i zamućenom smjeru, uvelike poopćenom i vidno uskraćenim kontekstom, što iz povijesne perspektive postaje razumljivije.
U svim se povijesnim arhivima Katnića vodi kao igrača koji se Hajduku pridružio u lipnju 1944. na poznatoj turneji po južnoj Italiji. Svoj je debi u bijelom dresu doživio u jednom od susreta protiv ekipe britanskog garnizona u Bariju, što je bila uvertira za onaj najslavniji ogled protiv reprezentacije britanske vojske u rujnu te godine. Hajduk je tu ‘pripremnu’ utakmicu, jednu u nizu, rutinski dobio 10:0, a pulskog su Cugna namjernici iz izbjegličkih kampova mogli dobro upamtiti jer je zabio tri gola glavom, iako je bio najniži na terenu.
Ni dobar dio tih hajdukovaca tog dan nije imao pojma otkud se stvorio taj mali koji je tek donekle natucao hrvatski. Lujo Klemen već je bio uredno odradio zagrijavanje kad je desetak minuta prije početka utakmice stigao džip iz smjera Taranta u kojem su bili Poduje i Anđelko Marušić, još jedna Hajdukova (pred)ratna ikona, a s njima i Katnić, koji je iskočio ravno na teren. Klemenu su naložili da mu preda svoju opremu i on ju je jedva stigao navući na sebe prije nego što je sudac dao znak za početak.
Svojima su ga Poduje i Marušić predstavili kao pripadnika tenkovske jedinice kojeg su otprije poznavali kao sjajnog igrača, ne rekavši da se radi zapravo o talijanskoj jedinici i da su ga našli u zarobljeništvu kod Taranta. Hajduk je, dakle, svoje pojačanje transferirao kriomice, kao pripadnika neprijateljske vojske, i to iz zarobljeničkog logora. To je bio pomalo rizičan potez, ali se pokazao kao pun pogodak.
Naravno da nije bilo popularno u momčad koja je svoj kultni status izgradila na ideji ratnog otpora (i) protiv talijanskog okupatora, dovesti jednog od ‘njih’. Premda je Cateni, jasno, silom prilika mobiliziran naprosto zato jer je bio mladić u naponu snage u gradu pod talijanskom vlasti.
‘Naturalizirani’ je Katnić sjajnim igrama odagnao neugodna pitanja o svom ratnom putu i dobio priliku za povratak civilnom životu i nogometu, zacementiravši svoj status člana prve postave. S Hajdukom je osvojio četiri titule prvaka, ali on je sam uvijek napominjao da mu je najsretniji trenutak karijere bila utakmica protiv Crvene zvezde kojom je Hajduk 1950., pred netom osnovanom Torcidom, zapečatio put do titule bez poraza. S tom je utakmicom definitivno ušao u legendu, na rukama navijača koji su ga obožavali.
Igrao je za Hajduk još dvije godine, bio s njim i na onoj čuvenoj južnoameričkoj turneji u zimu 1953., ali nije zaigrao na otvaranju La Bombonere pred 110.000 jer ga shrvala nepoznata bolest i u 32. godini mu stavila točku na igračku karijeru. Od anonimnog ‘dušmanina’ postao je pravi Splićanin; 1979. je i u umro u Splitu, gdje je pokopan na Lovrincu.
Priča se tu vraća na početak, na činjenicu da — kako kaže i naslov izložbe u pulskom Kaštelu — nogomet nađe način da, čak i kad razdvoji, spaja ‘naše’ i ‘njihove’, odnosno nostre. Ervin Cateni je na kraju u karijeri i u životu bio i jedno i drugo, kao što je bio podjednako omiljen i na Montezaru i na Starom placu.
Zato će ostati upamćen kao nogometaš koji je svojom vještinom i karakterom brisao razlike i podjele.
