Na drugoj snimci, onoj s pariškog Parka Prinčeva, mladi Portugalac Diogo Dalot trči prema jednoj od bočnih tribina kako bi pronašao obitelj i prijatelje te im se baca u zagrljaj. Brojno mnoštvo se okuplja oko njih, euforično što je i on dao svoj obol spektakularnoj eliminaciji Paris Saint-Germaina. Kao i u gornjem slučaju, kamera je ulovila značajan broj pristaša Manchester Uniteda, iako nije riječ o dijelu tribine predviđenom za gostujuće navijače.

Onda dođe vikend i realnost Prve HNL, koja nam ponovno potvrdi da na domaćim stadionima ne samo da ne možemo gledati standard igre s tih terena, nego ni standard s tribina europskih stadiona.

Doduše, i kod nas je jedna snimka postala viralna.

Na njoj kolega sa Splitskog dnevnika snima voditelja osiguranja Slaven Belupa, koji se pred gradskim stadionom Ivan Kušek Apaš izrazito nevješto pokušava izmotavati nakon što su ga okružili gledatelji. Njima je, naime, dekretom koji je podijeljen prodavačima ulaznica zabranjen ulaz na glavnu tribinu stadiona jer na predočenoj osobnoj iskaznici kao mjesto prebivališta nije navedena adresa iz jedne od pet županija koje je organizator valjda definirao kao ‘podobne’. Gospodin sa snimke je frustrirano mrmljao pozivajući se na izvjesni članak Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, vidno uznemiren što je njegov neuvjerljiv nastup zabilježen na kameri.

Želite li uživo gledati nogomet u Hrvatskoj, morate se pripremiti na to da ćete vrlo brzo tretmanom biti gurnuti u poziciju građanina drugog reda

Slaven Belupo je, dakle, kao organizator odlučio ograničiti slobodu kretanja zajamčenu Ustavom na način da je ulaz na glavnu tribinu svog stadiona zabranio ulaz svima koji nisu iz Koprivničko-križevačke, Varaždinske, Međimurske, Bjelovarsko-bilogorske ili Virovitičko-podravske županije. U toj je odluci, osim što je kompletno nelegalna, toliko nelogičnosti da je teško reći otkud uopće početi.

Naravno, osnovni je problem taj da se ne može nekome na osnovu prebivališta uskraćivati sloboda kretanja. Ali apsurdi tu ne staju: ako je nakana bila spriječiti ulazak Hajdukovih navijača na tu tribinu, po kojoj logici su zaključili da ih u tim županijama nema? Ili, o kakvoj ugrozi sigurnosti se priča kad znamo da Slaven Belupo nema ni natruhe ozbiljne navijačke skupine s kojom bi se mogao dogoditi sukob? U Koprivnici, tradicionalno jednom od najdosadnijih gostovanja u HNL-u, problemi se pojavljuju jedino kad organi reda krenu gurati neku svoju ‘pamet’.

Mogli bismo još nabrajati apsurde, ali nema ni smisla; ta budalasta odluka nije ni trebala imati smisleni razlog iza sebe. Ona je, kao i u mnogo navrata ranije, bila usmjerena isključivo prema frustriranju navijačke populacije u zemlji koja na svaki način pokušava ugušiti i ono malo preostale nogometne kulture. Naravno, po zakonu brojki najviše problema uslijed takvih odluka imaju Hajdukovi navijači, koji su i jučer srušili ovosezonski rekord posjećenosti stadiona u Koprivnici, s tim da je i prethodni rekord držala utakmica ovih dvaju klubova, ona odigrana u sklopu 6. kola prvenstva.

Koliko je takva selektivna, restriktivna i ilegalna praksa suluda potvrđuje i slučaj Rijekina navijača Marina Brančela, kojem je zabranjen ulaz na nedavni Jadranski derbi na Rujevici jer su procijenili da je njegovo prebivalište u Istarskoj županiji — u koju se doselio upravo iz Rijeke — valjda dovoljan indikator da se radi o ubačenom provokatoru.

Ali glupe odluke imaju i glupe posljedice.

Dok su organizatori pred stadionom jučer prebacivali odgovornost na policiju, a ona natrag na organizatora, kolone navijača obiju momčadi čekale su pred ulazima da se ta konfuzija riješi. Prema izjavama prisutnih, gledatelji su i na glavnu tribinu ulazili sve do 20. minute susreta, dok su neki na gostujuću tribinu ušli tek na poluvremenu. Sve je to bilo podebljano odbijanjem puštanja transparenata koji ni po čemu nisu sporni, a pretresi su prema izvještajima bili rigorozni čak i za starije ljude.

Klub je vrlo dobro pritom znao kakvu svinjariju izvodi, jer je i na snimci jasno kako šef osiguranja odbija gledateljima pred stadionom napismeno izdati zabranu, znajući da bi ona bila čvrsti dokaz na sudu. A prijetnji tužbama je itekako bilo; štoviše, poznavanje temeljnih ljudskih prava naložilo je gledateljima da Slavenovim predstavnicima objasne kako će svoju frustraciju namiriti sudskim putem, što je ove promptno prisililo da tu odluku istog trena promijene, samo dodatno dokazujući da ni sami nisu sigurni u to što izvode.

Baš kao što je ranije ovog tjedna rukovodećim glavama u Dinamu bilo logičnije kazati da Benficini navijači koji su istovremeno i hrvatski državljani mogu slobodno lutati tribinama s domaćim navijačima, dok im zabranjuju ulazak u gostujući, osigurani sektor — citirajući, kao i gospodin iz Slaven Belupa, članak zakona koji im samo sugerira da kao organizatori moraju adekvatno procijeniti broj ljudi koji će raditi na osiguranju pojedine utakmice.

Kada država omogućuje da se njeni zakoni primjenjuju selektivno, onda oni postanu oruđe frustracija i paranoje. Tada ljudi poput gospodina sa snimke imaju svako pravo lupati o člancima zakona i izvrtati teze koje uključuju čak i besramnu diskriminaciju po regionalnom ključu, a da ne govorim o smiješnoj generalizaciji kojom su gledatelji domaćeg nogometa izloženi. Jer, ne biste vjerovali, nisu svi navijači koji odluče pratiti svoj klub huligani — ni ovdje, a ni na europskim stadionima na kojima redovito vidite scene u kojima se publika bez ikakvih problema miješa.

Pritom je također bitno naglasiti da ni Ajaxovi, a ni Unitedovi navijači s početka teksta nisu svi ‘cvijeće’, dapače: iza sebe imaju povijest problema s kojima se ne mogu usporediti ni najveći incidenti domaćih ultrasa. No, negdje gdje su zakoni i pravila jasno ispisani i gdje je nogometna kultura zbog toga zaista postojana nikom ne bi palo na pamet raditi ono što organizatori i policija iz tjedna u tjedan rade navijačima u Hrvatskoj, jer bi za to odgovarali imenom i funkcijom.

Zakon je u ovoj našoj Pendrek ligi efikasan samo kada se treba ophoditi s posljedicama, do kojih je lako moglo doći i jučer u Koprivnici. Da su nekome od gostiju, koje tako na više načina prave budalama, popustili živci pa da se dogodio nekakav dodatni incident, onda bi taj vrlo efikasno bio odvraćen od budućih gostovanja kroz represivne mjere poput sudske zabrane odlaska na utakmice. Da se to dogodilo, onda bi i mediji pričali o tome, a ne o bezobraštini organizatora kao neposrednom povodu. Ali nije se dogodilo — štoviše, na kraju na te umobolne mjere nisu reagirali navijači nego jedan od igrača domaćeg kluba, koji je navodno fizički napao Slavenova šefa osiguranja frustriran time što ni njegovoj obitelji nije dopušten ulaz na tribinu samo zato što je došla iz Zagreba. Klub je kasnije, međutim, demantirao takve navode.

Želite li uživo gledati nogomet u Hrvatskoj, morate se pripremiti na to da ćete vrlo brzo tretmanom biti gurnuti u poziciju građanina drugog reda. Dok nogometni vlastodršci žicaju javni novac za nacionalni stadion u, tobože, “nogometnoj naciji”, hrvatska realnost je takva da se ne samo navijači, nego i obični gledatelji koji samo žele u miru pogledati utakmicu uporno posve idiotskim i nepromišljenim mjerama tjeraju s tribina.

Ili možda to jest sve promišljeno da se namjerno provocira kaos?