Urugvajski predsjednik Luis Alberto Lacalle Pou jučer je ujutro stao pred novinare na ceremoniji povodom 50-godišnjice otvaranja srednje škole u Cerro Coloradu. Od pandemijske krize koja je ovog ljeta postavila Urugvaj na neslavno prvo mjesto svjetske liste po postotku preminulih od posljedica zaraze od ukupnog broja stanovnika, pa do tekućih socioekonomskih pitanja, materijala za Poua bilo je i više nego dovoljno, ali novinari su prvog čovjeka u državi pohitali prije svega upitati za mišljenje o smjeni Óscara Washingtona Tabáreza, legendarnog izbornika koji je u 15 godina na klupi postao sinonim za nogometnu reprezentaciju zemlje koju vodi.
“Tabárezov proces je jasno, po mišljenju javnosti, ali i samih igrača, ostvario ono za što je on bio plaćen; imao je dostignuća i rezultate drugačije od ovih sadašnjih”, govorio je predsjednik nevoljko, vadeći se pritom diplomatski kako nema baš formirano mišljenje. “Međutim, Tabárez je ostvario nešto drugo, nešto izvan nogometnih dostignuća, a to je ljudski dio i to je ono što čuvamo. Poruke koje su mu odaslali igrači nisu bile one profesionalne prirode, već osobne, a to je opipljivi dokaz onog što čovjek ostavlja iza sebe u životu”.
Završna misao te izjave imala je pomalo i fatalistički ton, nalik onome kakav ljudi trpaju u posmrtna slova, kada trebamo one koji ostaju iza nekog utješiti da će ta osoba živjeti kroz svoja djela i dostignuća. Međutim, sve je oko te priče s El Maestrom moralo biti prožeto osjećajem kraja puta koji je svakako jednom morao doći. Uvjerljivi poraz od Bolivije večer prije značio je i kraj puta za starog Tabáreza, a fotografija njega koji sam korača travnjakom stadiona Hernando Siles, oslanjajući se na štap, odisala je osjećajem osamljenosti.
No, najveće postignuće koje Tabárez ostavlja u amanet upravo je osjećaj da će Urugvaj ‘živjeti’ i nakon njega.
Zadnju je etapu svog puta prohodao na štakama, ali je njegova žrtva svakako vrijedila
Na putu do polufinala Svjetskog prvenstva 2010., svojevrsnog Tabárezova životnog djela, domaći su mediji bizarno davali puno prostora kardiolozima koji su uporno naglašavali da pretjerano radovanje također može oštetiti srce. Za jednu južnoameričku naciju, ma koliko god malena bila, to se činilo bizarno neprikladnim udarnim narativom. Tabárezovov sunarodnjak Eduardo Galeano odgovorio je na tu tezu tako što je zabilježio kako je onda Urugvaj “konačno dobio razlog za umrijeti od nečeg drugog osim od dosade”.
S Tabárezom nikad nije bilo dosadno. Svako njegovo izlaganje bilo je mali sat povijesti i društvenih znanosti, pri kojima je teško bilo reći je li preciznije anegdotama i općim stavovima objašnjavao svoj nogomet ili svojim nogometom viziju društva kakvo bi trebalo biti. Nekako, iz vanjske perspektive, mislim da je više riječ o ovome drugom.
Urugvaj je dugo živio u prošlosti, u viziji da će se vratiti neka slavna vremena u kojima je reprezentacija uživala svjetsku dominaciju, valjda po nekakvoj božanskoj zasluzi. Tabárez je prvi put na urugvajsku klupu sjeo još 1990., i odmah momčad odveo u drugi krug turnira, uz prvu pobjedu na Svjetskom prvenstvu nakon 1970. Otišao je nakon tog prvenstva, ali se zakleo kako će se vratiti jer imao je “nedovršena posla”. Do njegova povratka u ožujku 2006., kada je već preskočila plasman na SP u Njemačkoj, reprezentacija nije dobila utakmicu na Mundialu.
Istog dana kada se vratio, prezentirao je svoj Proces, plan ravoja koji je obuhvaćao cjeloviti igrački razvoj od najranije dobi. Bitan element nacionalnog identiteta je garra charrua, kao ideja da tako mala nacija može pobjeđivati samo ako iz sebe izvuče sebi ‘urođeni’ ratnički mentalitet. No, Tabarez je i tu dogmu obrađivao na sebi svojstven način.
Primjerice, jedna od čestih priča kojima se Tabárez u javnim nastupima vraćao bila je poznata priča o Maracanaçu, koja se može učiniti odavno izlizanom.
Da, Brazilci su pred 200.000 svojih navijača bili uvjereni u osvajanje Svjetskog prvenstva 1950; Prijelomni trenutak koji je kasnije i doveo do čuvenog gola za preokret koji je Alcides Ghiggia podvalio nesretnom brazilskom golmanu Moaciru Barbosi, bio je, kažu, onaj u kojem je urugvajski kapetan Obdulio Varela — isti onaj koji je uoči utakmice pokupovao sva izdanja O Munda s naslovnicom koja je portretirala brazilsku ekipu naslovom Ovo su svjetski prvaci i onda natjerao suigrače da zajedno pišaju po njima — na samoj utakmici zveknuo brazilskog lijevog beka Bigodea. Sudac je to previdio, a šokirani Brazilci, koji su u tom trenutku imali vodstvo, ustuknuli su pred tim ratničkim stavom. Psihologija je prevagnula na urugvajsku stranu, a garra charrúa je ušla u povijest.
Tabárez će također potvrditi njen značaj, ali je pritom uvijek ukazivao na podatak koji se često previđa, postavljajući pitanje — koliko je tog dana taj krvoločni, ratnički Urugvaj imao prekršaja. Odgovor je bio svega 11, što je zapravo bio njegov dokaz kako se taj ‘rat’ nije vojevao prljavom igrom, već upravo suprotno; Urugvaj je tog dana naprosto igrao bolji nogomet, a te sitne, usputne pizdarijice tek mogu donijeti mentalnu čvrstinu. Tim je također Maestro podučavao generacije igrača da je stil igre važniji od nadanja da će mitovi iz davnih dana odraditi posao po nekoj inerciji. Povijest je uvijek uvažavao, ali isključivo kako bi iz pojedinačnih slučajeva derivirao pravu poantu koju bi mogao iskoristiti u aktualnom kontekstu.
Ideja igre morala se postići tako što će fenomenalni individualci svoju genijalnost brusiti u ideji kolektiva, nešto što je Tabárezu uvijek bilo fundamentalno i na čemu je gradio prvo svoj manifest, a onda i svoje uspjehe. Vjerovao je da taj kolektivni identitet mora počivati na nekom višem, općem interesu, gledajući igrače koje je razvijao kao djecu koju je podučavao tijekom karijere osnovnoškolskog učitelja, podučavao.
“Nogometaši ne mogu sami odrasti”, objašnjavao je. “Ključ je u tome da se kod njih stimulira osjećaj da su dio procesa, ali i da znaju povijest našeg nogometa i La Celestea. Svojedobno smo uživali superiornost ne samo u nogometu, nego i u demokratskom ustrojstvu, javnom školstvu, ideji socijalne države i svijesti o siromaštvu. Urugvaj je tada bio drugačija zelja, kao što su i odnosi s drugim zemljama bili drugačiji, a osjećaj poznavanja tih stvari ne smije počivati na nekakvoj iracionalnoj vjeri, već na znanju.”
Tabárezov je put sada došao kraju. Koliko god bio prirodan i očekivan, toliko je možda malo došao i surovo, bez nekakvog zasluženog zadnjeg juriša na velikom natjecanju.
Već sam jednom spominjao Društvo mrtvih pjesnika kao idealnu slikovitu referencu na njegov posao u urugvajskoj reprezentaciji; sada je došlo vrijeme za drugu čuvenu scenu iz filma, kada se grupa disfunkcionalnih dječaka s početka filma od svog učitelja oprašta prkosno, ali zajednički . Baš kao što su se od njega sva ta velika imena — a od 11 igrača s najviše nastupa u povijesti urugvajske reprezentacije njih čak 10 bilo je dio Procesa — oprostila ljudski i jako osobno, kako je naglasio i sam predsjednik Pou. Jedina fraza koju je Tabárez ponavljao je ona da je “put nagrada sama po sebi”.
Njegova nagrada nisu ni uspjesi na svjetskim prvenstvima, ni osvajanje Cope Américe, već činjenica da je njegov Proces uspio i da je kroz njega ostavio budućnost Urugvaju. Óscar Tabárez je žrtvovao možda i lukrativniju karijeru drugdje kako bi dokazao kako fraze ne znače ništa same po sebi, već se povijest ispisuje konstantnom nadogradnjom. Zadnju je etapu svog puta prohodao na štakama, ali je njegova žrtva svakako vrijedila: poslala je, uostalom, poruku o znanju, zajedništvu i skromnosti i nama samima, jednako malima, na drugi kraj svijeta.
