Samo 74 sekunde su u jučerašnjem ogledu bile dovoljne da Ollie Watkins pošalje loptu iza Arsenalova vratarskog debitanta Mathewa Ryana i tako na gubitničkoj strani ostavi ekipu za koju navija od malih nogu. Sada u Aston Villi zajedno s menadžerom Deanom Smithom, jednom je iskoristio paralelu baš sa ‘svojim’ Topnicima pokušavajući objasniti zašto Brentford, u kojem su tada obojica bili, plijeni pozornost svojim raskošnim stilom igre, ali ga ne kapitalizira u rezultatskom smislu.
“Krivi smo jer se zaigramo, kao Arsenal”, govorio je tada, nesvjestan da će jednog dana baš natjerati kolege i novinare da ponove tu misao kad baš Arsenalu zabije. “Sjajno je što trener želi igrati tako i što imamo igrače koji to mogu. Igrao sam u nižim ligama gdje se guraju duge lopte i užasno je, pa mogu reći da sam otišao iz jedne krajnosti u drugu”.
“Krajnost” je bio i onaj hat trick Liverpoolu u pobjedi 7:2 ranije ove sezone, iako je Watkins kasnije tvrdio da je mogao zabiti “barem još dva komada”. Daleko je to ne samo od njegovih početaka, nego i od onoga gdje je do prije samo koju godinu bio.
Exeter City je ne pretjerano atraktivan niželigaš iz pitoresknog Devona na jugu Engleske, koji i danas svoje dane provodi u League Two, četvrtom razredu engleskog nogometa. Watkins je onamo dospio iz drugog pokušaja, nakon što su ga kao klinca najprije bili odbili; plijenio je pozornost kombinacijom tehnike i fizikalija, ali je trenerima bilo teško odrediti u kojoj ulozi može najviše napredovati. Selili su ga iz veznog reda na krilo i natrag i svugdje je bio dobar, ali je uvijek ostavljao dojam nedorečenosti, osjećaja da negdje postoji prava uloga za njega u kojoj bi mogao odskakati iz gomile. Odlučeno je kako je za njega najbolje da pokuša dobiti kontinuitet igara, pa je poslan na posudbu u Weston-super-Mare, duboko u sedmi razred engleskog nogometa poznatiji kao Southern League.
Watkins i Smith nas svojim uspjesima među elitom podsjećaju da svaka od tih priča ima svoj neglamurozni početak, vezan uz blatnjave terene i tijesne svlačionice
Ni ondje, kao već 19-godišnjak, nije imao zajamčeno mjesto u ekipi. Posudba je bila potpisana po ključu mjesec za mjesec, što je zapravo česta pojava u tom okruženju, ali i ona koja stavlja pritisak na mlade igrače da se u što kraćem roku dokažu. Watkins je na svoju sreću napravio razliku u tom amaterskom okruženju, ali je ono svejedno bilo nedovoljno kompetitivno da mu isto osigura po povratku u Exeter. Ipak, usvojio je neke važne lekcije.
“Sjećam se odlaska na gostovanje u Whitehawk”, prisjetio se Watkins svojih početaka. “Teren je bio grozan, a svlačionice male i tijesne. Vani je padala kiša i sve je bilo mokro, najgori dan koji možete zamisliti, pogotovo jer smo i izgubili. Ali me uvijek to podsjeti koliko sam daleko dogurao”.
Po povratku u Exeter je gotovo pa izvisio uoči odlaska na pripreme u Škotsku, i tek ga je ozljeda lijevog beka ugurala u autobus sa ostala 24 igrača. Na tim se pripremama Watkins ponovno ‘gubio’, pa je menadžer Paul Tisdale s njim sjeo kako bi mu pomogao pronaći pravo mjesto — na terenu, ali i mentalno. Watkins je dotad previše bježao od lopte, do te mjere da je i njegov otac — inače miran, obiteljski čovjek kojeg nogomet načelno nikada nije previše zanimao — često govorio kako nije bio dovoljno agresivan na terenu. Posudba u surovom sedmoligaškom okruženju učinila ga je igrački i mentalno čvršćim, i kada ga je Tisdale gurnuo u vatru kao napadača koji će se s bočnih pozicija truditi doći do lopte umjesto da je ukopan čeka u šesnaestercu, tu je stvar konačno krenula prema naprijed.
U dvije sezone je zabio 25 golova i na vrata su uskoro pokucali Brentford i Dean Smith.
Možda će zvučati kao pretjerivanje ili nepotrebno pripisivanje zasluga kojih već ima napretek, pogotovo što se tiče Watkinsova etabliranja na vrhu, ali kada Smith kaže da ga je zapravo već primijetio na tim blatnjavim i groznim terenima, poput onoga u Whitehawku, u tome onda ima i uporište. Brentford je klub koji se voli kockati s nekonvencionalnim pristupom skautingu i sportskoj politici općenito i ako netko iz njegove struke kaže da je još u sedmoj ligi primijetio potencijalno napadačko pojačanje, onda to nije toliko nevjerojatno kao što bi bilo kod drugih klubova.
Watkins je pod Smithom u Brentfordu potvrdio svoj talent, ali i spremnost za najviše ciljeve. Progresivni tip nogometa koji Brentford preferira možda nekad rezultira pretjeranom zaigranošću i pimplanjem, ali je Watkinsa i društvo u svlačionici uvijek tjerao da se dodatno prilagođavaju i razmišljaju o načinu na koji mogu dodatno napredovati, kao individualci i kao momčad. Odlaskom Neala Maupeya u Brighton Watkins je preuzeo na sebe teret glavnog isporučitelja golova u Brentfordu, što je u potpunosti i iznio. S lanjskih 26 golova u 50 utakmica bio je najbolji klupski strijelac i onaj koji je momčad doveo na prag plasmana u Premier ligu.. Do nje Brentford nije došao, ali Stroj, kako su Ollieja prozvali, ipak jest, 2020. se ponovno susrevši sa Smithom koji je u Villu prešao dvije godine ranije.
Sada su zajedno nastavili ondje gdje su i stali, Villa je na osmom mjestu i jedno je od ugodnijih iznenađenja ove sezone, a Watkins je tome uvelike pridonio sa svojih 10 ligaških golova, od čega je čak šest zabio Liverpoolu i Arsenalu. Osim toga, Watkins je u samom vrhu lige po osvojenim zračnim duelima, a poznat je i po temeljitoj pripremi za utakmice. Primjerice, nakon pobjede protiv Liverpoola je objasnio način na koji su organiziranim momčadskim pritiskom na visoko podignutu zadnju liniju Redsa došli do tog velikog uspjeha. Kao rekordno Villino pojačanje, za kojeg je klub izdvojio gotovo 31 milijun eura, 25-godišnji Watkins sada postaje primjer kvalitete i upornosti koja je svojim radom iz dubina niželigaškog nogometa stigla do vrha.
Pet milijuna eura koliko će dobiti njegov Exeter očajnički je potrebna financijska injekcija za klub koji su svojedobno navijači spasili od propasti i čije je udruženje sada i njegov većinski vlasnik. Pandemijska godina je Exeter, baš kao i mnoge druge, dobrano financijski načela, a perspektivu spašavaju upravo iznosi od prodaje svojih talenata; osim Watkinsa, tu je i Ethan Ampadu, koji je za nešto više od tri milijuna eura još kao 16-godišnjak prodan u Chelsea.
Nemaju, međutim, svi takvu sreću da proizvedu dovoljno talenata koji im pomažu da ostanu iznad površine. Niti da naprave neku senzaciju u kupu i dođu do utakmice s velikim suparnikom koja će privući pozornost šire javnosti na njih, poput osmoligaškog Marine AFC-ja. O niželigaškom životu na rubu propasti može posvjedočiti i sam Watkinsov menadžer Smith, čiji se Hereford United 2014. ugasio zbog dugova, ali i još jedno Villino ovosezonsko pojačanje, Matty Cash, koji je na putu do vrha i cijene od 16 milijuna eura sezonu proveo na posudbi u petoligaškom Dagenham & Redbridgeu.
Watkins, Smith i ostatak družine nas svojim uspjesima među elitom podsjećaju da svaka od tih priča ima svoj neglamurozni početak, vezan uz blatnjave terene i tijesne svlačionice. U njima i dalje, uz neizvjesnu sadašnjost a kamoli budućnost, ostaju bivši suigrači i treneri koji su im dali vrijedno iskustvo i pogurali ih prema vrhu.
