Međutim, dodatna i (donekle) ozbiljnija razina diskusije oko prodaje ponajvećeg mladog klupskog talenta izvan Europe u Splitu se dijeli na dva dominantna kuta. Prvi je obligatorna skepsa oko gubitka prvotimca i mladog talenta, a drugi je pogled iz Biukova kuta, pri kojem mnogi naprosto koriste ovaj transfer kao nekakav dokaz Stipine tobožnje ‘neambicioznosti’.

Ova je sezona djelovala kao Biukovo raskrižje u Hajduku. Stipe je za seniorsku momčad debitirao na proljeće 2021. pod Paolom Tramezzanijem i kao napadački ventil odmah potvrdio onaj dojam koji ga je pratio tokom čitave karijere. U nepunih osam utakmica, koliko mu je tog proljeća iznosila ukupna minutaža, zabio tri gola i dodao im još tri asistencije; onaj gol koji je postigao u demoliranju Gorice, u kojem je fenomenalno izbacio trojicu Goričinih igrača prije nego što će savršeno ispaliti šut u malu mrežicu služio je kao veličanstvena uvertira u ono što nas čeka, ili nas je barem trebalo čekati.

Biuk je bio realan i odabrao je generalno vrlo dobru opciju i za sebe, ali i za Hajduk, pogotovo s obzirom na kontekst situacije

Rekapitulirati ove Biukove gotovo pa pune dvije godine u seniorima zahtjevan je posao. Na prvu u cijelog toj priči nije bilo puno falingi i sve se odradilo kako treba; Hajduk mu je čitavo vrijeme davao povjerenje i ulogu prvotimca; dvije godine provedene u hrvatskom klubu za igrača koji je okarakteriziran kao generacijski talent san su svakog navijača, a sama činjenica da je Biuk imao tako eksplozivnu debitantsku polusezonu govori da klub nije pogriješio kad ga je kao jedva 18-godišnjeg klinca bacio u vatru. Aspekt u kojem je Hajduk mogao napraviti više nije vezan striktno uz Biuka osobno, koliko uz prečeste trenerske sječe i promjene ideja i pristupa, a što utječe i na razvoj mladih talenata.

Biuk kao da je sebi napravio medvjeđu uslugu tom sjajnom prvom polusezonom, kad mu je generalna ideja igre pod Tramezzanijem savršeno odgovarala, a on je još bio nov na sceni i na njegovu su se individualnu igru suparnici tek trebali konkretno adaptirati. Istovremeno su očekivanja vječito nestrpljivih Hajdukovih navijača probila plafon, pa je to u kombinaciji s potpuno očekivanim oscilacijama zamutilo percepciju oko toga koji je njegov realni doseg. Najmanja je stavka ta što je Biuk nakon debitantske polusezone u iduću sezonu i pol zabio jednako golova koliko u tih 712 minuta pod Tramezzanijem, uz tek dvije asistencije više; najveći je problem kod njega ostao dojam da je u svemu bio dobar, ali da nitko nije siguran koliko točno dobar može biti.

U ovoj je polusezoni u sve 23 utakmice bio u zapisniku, dok je kao starter krenuo u njih 21; samo Dario Melnjak i Filip Krovinović su tu ispred njega. Što se čiste minutaže tiče, Biuk je s 1.549 minuta četvrti najkonstantniji Hajdukov igrač ove jeseni; više vremena na terenu je, uz spomenute Melnjaka i Krovinovića, proveo jedino Marko Livaja.

Tražite li pritom statistički ‘dokaz’ o učinku koji bi podupro dojam o velikom talentu, kod Biuka ga nećete naći. Po brojkama dostupnim preko Sofascorea, recimo, nije u ligaškom vrhu niti u jednoj kategoriji ključnoj za svoju poziciju.

Biuk je počeo komplicirati baš ondje gdje je bio tako čarobno ubojit, onda kad mu se otvori prostor za prijenos lopte u suparnički kazneni prostor. Kao da se zapleo u preračunavanju i overthinkanju; kao da je onaj perolaki korak i sjajan dribling zasjenilo razmišljanje o idućim koracima i prosjecima koje mora dostići i održavati.

Njegov talent ispada toliko postojan da je i dalje dovoljno dobar da generira popriličan interes, štoviše, onaj dostojan trećeg najskupljeg izlaznog transfera u povijesti kluba, koji bi — s milijun i pol eura bonusa na 6,5 milijuna eura fiksne odštete — mogao teoretski postati i veći od onog Nikole Kalinića u Blackburn. Teoretski, jer ti bonusi uključuju i titulu MVP-ja u MLS-u, debi za seniorsku reprezentaciju, izbor u momčad prvenstva i titulu najmlađeg MVP-ja prvenstva.

No, Hajduk je, bez obzira na konačnu visinu prihoda od Biukova transfera, realno napravio dobar posao.

Puristi sa šanka i društvenih mreža možda bi bili sretniji da je ostvaren onaj transfer u Sampdoriju, koja nije nudila ni približno ovoliko novca niti sličan poligon za ono što Biuku treba, a to je minutaža i mogućnost daljnjeg napretka. LAFC je trenutno najuspješniji klub lige koja je u velikom rastu i koja u sklopu programa razvoja posebnu pozornost pruža mladim igračima, pa čak i subvencionira dio plaće mladim talentima.

Kao drugom najskupljem ulaznom transferu u klupskoj povijesti, Biuku se smiješi i plaća kakvu u ovoj fazi karijere vjerojatno ne bi mogao dobiti u Europi — klupski je prosjek 360.000 eura godišnje, a najbolji igrači imaju i preko milijun. Tu je i mogućnost napretka koji bi ga doveo do unosnog transfera u Europu. Uostalom, MLS raste i po trendu sjajnih izlaznih transfera, pogotovo u posljednjih par godina; od 10 rekordnih prodaja u povijesti lige, njih devet je ostvareno u posljednje tri godine, i to za prosječno 12,3 milijuna eura s prosječnom dobi igrača nešto iznad 21 godinu. U tu kategoriju Biuk savršeno upada, što je i važno za Splićane zbog postotka od buduće prodaje koji je također dio ugovorenog posla.

Biuk je bio realan i odabrao je generalno vrlo dobru opciju i za sebe, ali i za Hajduk, pogotovo s obzirom na kontekst situacije. Klub je, s druge strane, u 2022. potvrdio prodaju četvorice talentiranih igrača — prije Biuka su to bili Marin Ljubičić, Mario Vušković i Darko Nejašmić — a kod svakoga od njih ostao je snažan dojam da igrač u matičnom klubu nije još ni naznačio svoj plafon, već se za njih lovilo ono što se uloviti moglo. No, u Biukovu je slučaju to više nego zadovoljavajuće; nogomet se mijenja, a s njim se mijenjaju i odnosi snaga na tržištu.

Mali je otišao u NBA, a to uopće nije loša stvar.