Kad je sredinom listopada Eden Hazard objavio da odlazi u igračku mirovinu, ta njegova odluka nije stigla posve neočekivano, iako su mu bile tek 32 godine. Iako je kao razlog prekida karijere navedena nemogućnost nošenja s kroničnim ozljedama, svatko tko je iole popratio karijeru ne tako davno ponajboljeg igrača engleske Premier lige znao je da Hazard već neko vrijeme naprosto nije uživao u nogometu. Hazard je u nogometu imao sve, ali to mu je postalo sasvim sporedno.
Tek kakvih desetak dana ranije, stadion Tourbillon u švicarskom Sionu ustao je kako bi u igračku mirovinu ispratio jednu drugu legendu. Hazardu je bilo jedva šest godina kada je Ildefons Lima prvi put zaigrao za svoju Andoru, kao 17-godišnjak.
Rođen u Barceloni, odakle je njegova obitelj preselila u Andoru kad je on bio dvomjesečna beba, Lima je prije svega obožavao nogomet. Tu je njegovu ljubav prepoznao i stadion sa suparničkim navijačima, ustavši kako bi mu zapljeskao na rekordnih 26 godina aktivne reprezentativne karijere; nitko u povijesti nogometa nije toliko dugo izgurao. Pogotovo ne u okruženju u kojem kompetitivnost staje uglavnom samo u nadi da će utakmica na koju istrčite završiti što manjom razlikom u suparničku korist.
Prisjetio se Lima, između ostalog svoje treće utakmice u nacionalnom dresu, i situacije koja joj je prethodila, a koja dosta dobro opisuje tegobu igranja za takvu momčad. Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. bilo je pred vratima kada je u Andoru stigao poziv koji je djelovao kao nečija neslana šala. Izbornik je u tom trenutku bio izvjesni Miluir Macedo, Brazilac koji je upravo bio odradio godinu dana na klupi amaterske ekipe iz Hong Konga. No, bez obzira na njegov dotad i ne pretjerano reprezentativan trenerski CV, Macedo je imao prijatelje u Brazilskom nogometnom savezu. I kad je Brazil tražio sparing-partnera za generalku uoči Mundijala, Macedo je odradio poziv i ponudio Andoru kao idealnu za to. Za divno čudo, s tim su se mišljenjem složili i u Brazilu.
Lima je gurao dalje jer je istinski volio igru, a ta ga je ljubav učinila ikonom
Kad je izbornik priopćio veliku vijest, Lima je spremao maturu. Jasno, put u Pariz iziskivao je nekoliko dana izostanka iz škole, a nastavnici time nisu baš bili oduševljeni. Ne toliko činjenicom da će zbog nogometa izostajati s nastave, već upravo zbog činjenice da će igrati protiv povijesnih teškaša. “Kog vraga idete onamo”, prepričavao je Lima litaniju koju mu je profesor priuštio pred cijelim razredom. ‘”spast ćete samo budaletine i osramotiti nas pred cijelim svijetom.” Ali na malom Stade Baueru, utočištu onog drugog, neglamuroznog lica pariškog nogometa na kojem je Andora igrala protiv Brazila, Lima i ekipa nisu su osramotili. Da, izgubili su 3:0, ali s takvim rezultatom u tom trenutku ne bi bile pretjerano nezadovoljne ni mnogo jače reprezentacije, jer radilo se o legendarnoj ekipi koja će nepunih mjesec dana kasnije igrati finale Svjetskog prvenstva.
“Ima fotografija na kojoj moj brat (Antoni, inače također reprezentativac) pita Ronalda za dres nakon utakmice”, Lima je pričao novinarima uz smijeh. “A ovaj ga gleda, kao, ej, zašto me diraš? Sjećam se i kad je Roberto Carlos hvatao zalet za izvesti slobodnjak, a ja sam mu rekao — čuj, nemoj prejako, jer ako me pogodiš u zidu, ubit ćeš me”.
Lima je ispratio generacije igrača; on kaže da nije igrao protiv “idola generacije”, već protiv “generacija idola”. Branio se protiv Ronalda Nazárija i protiv Cristiana Ronalda, protiv Zinedinea Zidanea i protiv Kyliana Mbappéa.
I najčešće su to bili rutinski porazi, ali Lima je svaku utakmicu igrao s vjerom da će upravo ta biti ona u kojoj će izvesti čudo. Od 137 susreta koliko ih je odigrao, Andora je dobila samo devet puta. U jednoj pobjedi nije ni sudjelovao: kad je u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo pala Sjeverna Makedonija s 1:0, on je bio suspendiran zbog drugog žutog kartona zarađenog na prethodnoj utakmici protiv Rumunjske.
“Jedva sam mogao jesti”, prepričao je pripreme za jedan susret protiv San Marina. “Mi smo u tom trenutku imali niz od 86 utakmica bez pobjede, oni 74. Bio sam nervozniji tada nego prije igranja na Wembleyju; kako bih objasnio nekom da izgubimo i od San Marina, i to kod kuće?”. Andora je pobijedila 2:0, a on je čak zabio i gol. Jedan od ukupno 11 u tih 137 nastupa.
U svijetu u kojem se uspjeh mjeri isključivo postignućima i zaradom, netko drugi bi davno odustao. Možda bi se netko zadovoljio činjenicom da je u svoj CV stavio i stavku da je bio reprezentativac svoje zemlje, pa makar i one od svega kakvih 80.000 stanovnika. Možda bi netko i otegnuo tu patnju do trenutka kada kao kapetan izvede ekipu na teren. Ali on je do svojih 44 godina gurao kroz sve te poraze i negativne rekorde.
Naravno, u tome i jest bit: Lima nije ostario uz svoju Andoru i nogomet jer mu je rezultat bio najbitnija stvar. Nije ostario na terenu ni zbog novca: u klupskoj karijeri, koja ga je vodila od Meksika do Italije i Grčke, vrhunac ostaje 40-ak nastupa u elitnom rangu grčkog nogometa, tijekom sezone i pol s Ionikosom, kao i 25 utakmica u La Ligi 2 s Las Palmasom i Rayom Vallecanom. Lima je gurao dalje jer je istinski volio igru, a ta ga je ljubav učinila ikonom, iako se nije ni približio onome što nazivamo elitnom razinom.
Nogomet može isisati dušu čak i najvećima — pogledajte samo eto, Hazarda — i učiniti ih nesretnima čak i ako ostvare snove i zarade stotine milijuna; štoviše, toliko nesretnima da će iz njega bježati iako pred sobom imaju sigurno još godina i vremena živjeti taj san. S druge strane, Lima je nogomet vodio iz jedne ere u drugu, živeći kao simbol nečega većeg i od pobjeda, i od novca, i slave. I zato je njegov konačni odlazak jedna od nedovoljno ispisanih vijesti godine koja je iza nas, a i zato je jako lijepo što je dobio više nego doličan oproštaj uz ovacije suparničkog tabora.
“Svi su mi ustali da mi zaplješću”, rekao je. “Moja je obitelj također bila na tribinama i to je možda i najljepši osjećaj koji sam doživio u ova četiri različita desetljeća svog igranja, baš zato što nisam bio neka zvijezda, ali sam opet dobio takav oproštaj. I možda netko skine moj rekord, ali ova iskustva, put, od Estonije i Mađarske do Wembleyja? To mi ne može nitko oduzeti.”
