“Bilo bi kontraproduktivno kad bismo si uskraćivali neke svoje užitke”, piše Rafael Nadal u svojoj autobiografiji Rafa, nastaloj u suradnji s Johnom Carlinom, dotičući se teme profesionalnosti i discipline. Za mladog je Nadala to značilo i da je (u rijetkim prilikama) izlazio van s prijateljima — ne pije alkohol, ali voli plesati — te da je to u suštini imalo pozitivan učinak na njegov tenis. Bio je to samo jedan od njegovih načina da se isključi, ali i da održi veze s bliskim mu ljudima.
“Znam za one koje je taj princip profesionalnosti odveo do krajnjih granica”, nastavio je. “Završiš tako što postaneš ogorčen, zamrziš trening, pa čak i tenis. Vjerujem da je moguće raditi sve, ali treba imati ravnotežu i nikad ne gubiti iz vida ono što je važno”, piše on, pa dodaje da je zbog noćnog izlaska znao propustiti jutarnji trening, ali i da iznimka ne smije postati pravilo. “Može se dogoditi jednom, ali ne triput zaredom. Jer trening onda postaje sekundarna stvar, prestaje biti prioritet i to je početak kraja. Komotno se možeš pripremiti za odlazak u mirovinu.”
Nadalu je tu ravnotežu bilo lagano pronaći, ali stvar je u tome što se kao pojedinci razlikujemo. Za nekoga ona mora biti drugačije ‘uređena’ da ne bi zamrzio trening ili sport kojim se bavi i nerazumijevanje toga ujedno je točka u kojoj se rađaju mitovi i zablude vezani uz profesionalost i disciplinu.
Jedan od onih mitova koji se najčešće recikliraju vezan je za one sportaše za koje znamo da nisu najveći profesionalci, bilo da oni to sami javno priznaju ili da se radi o nekoj vrsti javne tajne. O takvim sportašima, koji su onda često jako talentirani, volimo pričati u hipotetskim terminima, raspredajući koliko bi samo bili dobri kad bi se ‘uozbiljili’ i slično. Problem je, međutim, upravo u tome što se kao pojedinci razlikujemo i što bi Nadalov stil života za nekog drugog bio kontraproduktivan. Kad bi, primjerice, Nick Kyrgios pokušao biti discipliniran na način na koji je to Nadal, vrlo vjerojatno bi brzo pukao i (još više) zamrzio tenis. Iluzija je da se takvi tipovi mogu potpuno promijeniti i ‘dovesti u red’; moguće je jedino uvesti neke sitne promjene u ponašanju zbog kojih će nastati uvjeti u kojima bi mogli početi oslobađati svoj potencijal.
Čovjek je fenomen. Biti toliko lijen, a povremeno i debeo, a ipak napraviti takvu karijeru — može li to itko drugi osim Edena Hazarda?
Eden Hazard bio je upravo jedan od takvih, pomalo problematičnih tipova.
Doduše, Hazard je na svojem vrhuncu bio toliko dobar da se čovjek ne bi usudio pomisliti kako je spadao u tu skupinu onih koji baš i nisu bili uzoriti profesionalci. I nije bio dobar jednu ili dvije sezone, kao što to često zna biti slučaj s takvima, već je uz neke manje oscilacije bio dobar sve do svoje 28. godine.
Jedan puding, dva pudinga
Hazard je u seniorski nogomet donio dvije loše navike. Prva je bila ta da je loše trenirao i o tome postoje brojna svjedočanstva — kako njegovih suigrača, tako i nekih trenera. I sam je José Mourinho svojevremeno rekao što je sve Hazard mogao biti, samo da je bio “top profesionalac”, a još se po dolasku u Lilleovu akademiju njen šef Michel Vandamme Edenovoj majci požalio na njegove radne navike. Kao klinac nije volio trenirati i njegov intenzitet rada na treningu vjerojatno se mogao okarakterizirati amaterskim. Jest, bilo je vjerojatno perioda ili trenera kod kojih bi bio angažiraniji — to su te sitne promjene u ponašanju ili ‘ustupci’ na koje je bio voljan pristati — ali u suštini je imao loše radne navike i po tom pitanju amaterski mentalitet.
Kako mu je to prolazilo? Pa možda mu u nekom drugom klubu ne bi prošlo — i tu ne podbadam nikoga — ali prolazilo mu je i zato što bi došla utakmica, a Hazard bi onda u pravilu bio jedan od najboljih na terenu; bio je toliko dobar da se taj manjak kvalitetnog rada na treningu preko tjedna ne bi osjetio na terenu. Cijela njegova karijera zbog toga je u jednu ruku jedna velika anegdota, ali o njegovoj genijalnosti ili možda nenadjebivosti dobro svjedoči i ona priča kad je u posljednjoj utakmici za Lille postigao hat trick, iako je još tog jutra bio mrtav pijan.
Tu se onda odmah možemo dotaknuti i te njegove druge loše navike. Hazard je volio jesti, pa i piti ono što se sportašima ne preporučuje i bio je to taj užitak kojeg se nije bio spreman odreći.
Jest, zasigurno je imao periode u kojima se više pazio, ali opet je to navika koju nikad nije iskorijenio. Kako mu je i to prolazilo? Pa prolazilo mu je i zato što nam je metabolizam drugačiji dok smo mladi, ali opet je najvažnije bilo to što bi došla utakmica i on bio ponovno bio najbolji na terenu. Sve dok je radio ono što se od njega očekivalo, nije bilo bitno je li večer prije utakmice pojeo jedan ili dva pudinga.
Bilo je tako sve dok Hazard nije došao u Real Madrid. Sve dok taj manjak profesionalnosti konačno nije došao na naplatu. Naravno da možemo i trebamo pričati o tome da su igrači preopterećeni te kakve to sve tragove ostavlja na njima — pogotovo na Hazardu, koji je uvijek trpio i velik broj prekršaja — ali kad znate da netko nije bio profesionalac od glave do pete, onda nije čudno što se događaju slučajevi poput njegova.
Jednostavno takav
Hazard je u Madridu u četiri godine odigrao 76 susreta, od čega u njih samo šest svih 90 minuta, a indikativno je i to što nije odigrao nijedan jedini Clásico. Nije bio takav problem ni to što bi na pripreme došao predebeo; nogometaš se u valjda sedam ili 10 dana intenzivnog treninga i pravilne prehrane može dovesti na željenu kilažu. Problem je bio u tome što je Hazard bio (pre)debeo i dva mjeseca kasnije; barem je tako bilo u njegovoj prvoj sezoni u Real Madridu. Kasnije je tu kilažu možda uspio staviti pod kontrolu, ali tad je već bilo prekasno; Hazard je tad već imao kroničnih problema s ozljedama (gležanj), one su se odjednom počele samo nizati i količina truda i predanosti potrebni da bi tijelo doveo na neku zadovoljavajuću razinu bili su ustupak na koji nije bio spreman pristati.
Ako hoćete, trening i nogomet polako su, ali sigurno postajali sekundarna stvar.
Zbog svega toga je, suprotnom dominantnom trendu, već s 30 godina postao star nogometaš; izgubio je i taj djelić eksplozivnosti, izgubio je tu milisekundu u driblingu i bilo je to dovoljno da postane sjena onog nogometaša koji je bio. Vjerujem da će ga mnogi upamtiti upravo po tim pomalo grozomornim godinama u Madridu, ali to samo pokazuje koliko ga ljudi, zapravo njega i njemu slične, nisu razumjeli. Naravno da možemo pričati o nekoj njegovoj odgovornosti prema klubu i generalno navijačima, ali Hazard je jednostavno bio takav. Nije volio trenirati i nije dobro trenirao, imao je i loše prehrambene navike i to je donio u seniorski nogomet; možda se na to moglo utjecati dok je još bio klinac, ali to je sad nebitno. Bio je takav, ali taman i da je pokušao biti (puno) drugačiji, vjerojatno bi pukao i zamrzio nogomet.
Bila je to ta njegova ravnoteža, pa vjerojatno i njegov način na koji se nosio s pritiskom, a da ovog potonjeg možda ni sam nije bio svjestan. Da je nogomet počeo shvaćati ozbiljnije — da nije, recimo, redovito ignorirao kondicijskog trenera i sve do pet minuta prije izlaska na zagrijavanje igrao vražji Mario Kart — vrlo vjerojatno bi to za njega bilo kontraproduktivno. Ovako ga je igrao pod nekim svojim uvjetima, imao je neke svoje užitke kojih se nije bio spreman odreći i unatoč svemu je uspio.
Ne samo da je uspio, nego je čovjek u neku ruku i fenomen. Jer biti toliko lijen, a povremeno i debeo, a ipak napraviti takvu karijeru — može li to itko drugi osim Edena Hazarda? I upravo je to ono po čemu ga treba pamtiti.
