Prema definiciji, stockholmski sindrom podrazumijeva proces u kojem se žrtva talačke krize identificira s otmičarima, pri čemu se proces temelji na strahu da će bilo kakvo uplitanje u situaciju rezultirati još većom potencijalnom traumom. Nadalje, istraživanje nudi daljnju tezu da je takav vid povezanosti tim lakše stvoriti što je razina energije i traume veća. Ukratko, ako je nasilnik agresivniji, žrtva će se iz proporcionalno većeg straha krenuti još više samozavaravati kako bi preživjela.
Činjenica da će ovaj tjedan u domaćem nogometu ostati upamćen kao “turbulentan” ide u prilog navedenoj definiciji.
I da, nije stvar u tome što je Dinamo odlučio kako Igor Bišćan nije osoba za taj posao, pa i neka je kao ‘simbol’ stigao u klub svega četiri mjeseca ranije; to su naprosto redovne pojave u nogometnom svijetu, a o njihovu konačnom ishodu i omjeru rizika i isplativosti na kraju sudi rezultat. Međutim, općeprevladavajući stav po pitanju svih događanja i domino-efekta koji je izazvala ta jedna smjena samo je dodatno zamaskirao situaciju u kojoj se hrvatski nogomet nalazi posljednjih 20-ak godina. Način na koji obrađujemo događanja vezana uz cijelu sezonu, još uvijek izrazito mladu, govori da se nikad jače nismo stavili u poziciju žrtve samo kako bismo opravdali hype oko ‘oživljenog’ domaćeg nogometa.
I opet, nije stvar u samoj smjeni, pa čak ni u činjenici da su u Dinamu smatrali sasvim shodnim da otkupe trenera od rivala kao idući pick koji drže sposobnim udovoljiti Dinamovim ambicijama. Ono što je naročito uznemirujuće u cijeloj priči je narativ, način na koji se u javnom prostoru obrađuju sve okolnosti. Često se na općoj razini priča o nemogućnosti i, pa, izgubljenoj sposobnosti da kritički pristupimo događanjima oko sebe; rijetko kada je ta priča držala vodu kao oko ovih najrecentnijih događanja u domaćem nogometu.
Ovaj je tjedan ogolio i to koliko smo oguglali na sve ove priče i koliko je domaći nogomet još uvijek muljevita močvara sitnih interesa
Dakle, utvrdimo još jednom. Dinamo je ovog tjedna na prepad otkupio Rijekina trenera, koji je do ponedjeljka vodio momčad u kojoj su mu direktnom linijom iz Maksimira stigla dvojica važnih igrača u liku Emira Dilavera i Nike Jankovića. Štoviše, u planu je bio i treći, Luka Menalo, koji je već jednom nosio riječki dres; on je ipak odlučio ostati u Maksimiru kako bi se pokušao nametnuti treneru koji ga je trebao voditi na Rujevici, ali je sada u njegovom slučaju brdo došlo Muhamedu. Tu je, za dobru mjeru, i Marijan Čabraja, kojeg je Dinamo doveo iz Gorice za milijunski iznos u paketu s Dariom Špikićem, a onda i ekspresno otpisao. A da ne spominjemo i fusnotu zvanu Bernard Karrica, koji je onomad stigao kao slobodan igrač upravo iz Dinama.
Dinamo je, znamo, ovog tjedna potvrdio i transfer Luke Stojkovića, kao i načelno polugodišnju posudbu Lukasa Kačavende, dvojice najtalentiranijih Lokomotivinih igrača. U suprotnom je smjeru stigao paket u vidu Viktora Kanižaja, Morena Živkovića te Sandra Kulenovića — čovjeka koji je, eto, golčinom jučer otkinuo Osijeku dva boda u smiraju dinamične utakmice. Reakcija prvog Rijekina čovjeka Damira Miškovića bila je da je ljudski razočaran time što je Sergej Jakirović preotet na takav, tobože indiskretan način, pogotovo jer se radi o Dinamu “koji poznaje” i “s kojim 11-12 godina surađuje na obostrano zadovoljstvo”.
Suradnja i poznanstva: to je temelj domaćeg nogometa u eri Zdravka Mamića.
Ovaj tjedan, ako išta, u svojoj senzacionalnosti plastično pokazuje koliko je izopačeno centralizirana i ovisna liga; koliko je ‘normaliziran’ sustav u kojem se zapravo svi podređuju interesima jednog kluba i u kojem taj klub kao rezultat tih poznanstava i suradnji normalizira svoj monopol.
Kućni novinari u čitavom procesu pišu o kalkulacijama s transferima ponajboljih ‘rivalskih’ igrača kao da se radi o uvozu besplatnih anonimusa iz neke sasvim treće lige, pritom bez grama samokritike i autorefleksije, bez pitanja je li normalno za cjelokupnu ligu da jedan klub kupi ponajbolje igrače i najveće talente, a onda ih koristi kao žetone u pregovorima za nove igrače. Kao kad se navede, mrtvo-hladno, da je Mauro Perković — jedan od najvećih Istrinih talenata, plaćen po prijavi dva milijuna eura — nakon samo nepunih devet utakmica postao ‘sredstvo plaćanja’, rata u potencijalnoj kupovini Ramóna Miéreza. Isto tako, normalno je i ‘prema van’ promatrati inicijalnu posudbu Lukasa Kačavende u Dinamo kao “sjajan posao” kako bi se procijenilo njegovo dugoročno zdravstveno stanje, da ne bi bilo daljnjih nepotrebnih rizika.
Da je incestuozni odnos Dinama i Lokomotive očigledno i dalje itekako živ i aktivan pokazala nam je, i mimo ovakvih lamentacija,, zamjena jednog ‘djeteta’ drugim — Luke Ivanušeca imenjakom mu Stojkovićem. On u strogo nogometnom smislu zaista jest prirodni nasljednik, ali je i nasljednik loze koja je uništila regularnost domaćeg nogometa u ime dobrih suradnji i dobrih poznanstava, ali isto tako i postala njegov nakaradni temelj.
Ovaj je tjedan ogolio i to koliko smo oguglali na sve ove priče i koliko je domaći nogomet još uvijek muljevita močvara sitnih interesa i života od danas do sutra, na štetu klubova, razvoja i konkurentnosti. Stvar je još gora ako na sve ovo dodamo i glazuru građanskog rata u samom Dinamu, gdje su navijači ljuto prekrižili svog dojučerašnjeg simbola i prigrlili prebjega kojeg je persona non grata vlastoručno htjela još pred godinu i pol dana dovesti direktno, bez okolišanja. I gdje su, iz dana u dan, informacije o tome tko od koje struje odgovara za što sve jače i sve luđe.
Parafrazom jednog od najvećih umjetnika današnjice, Jamesa Murphyja, HNL volimo i voljet ćemo ga, ali svaki mali detalj samo potvrdi koliko može biti depresivan u svom kaosu i podređenosti jednom cilju. I življenju stockholmskog sindroma.
