Mali Halilović naprosto je dominirao mlađim kategorijama. Ponekad, a zapravo gledajući naše kadetske lige jako često, igrači u tom uzrastu dominaciju crpe iz čiste fizičke nadmoći. Dečki koje pubertet udari malo ranije nego njihove vršnjake i koji napucaju dovoljno visine i mišićne mase da izgledaju kao odrasli ljudi među djecom. Naravno, problem s takvim akcelerantima je taj da ih vršnjaci prije ili kasnije neminovno stignu u razvoju, a onda njihova fizička snaga u na kojoj su se bazirali više ne radi nikakvu razliku. A izostanak razvoja ostalih segmenata igre ih igrački uništi.

Halilović nije bio jedan od takvih akceleranata; dapače, legendarna slika sa Zlatanom bila je lajtmotiv njegova života ─ uvijek za glavu niži od vršnjaka, ali dovoljno čvrst i prgav da se izbori za sebe. Međutim, s akcelerantima dijeli način razvoja. Kao što su oni bili bazirani na fizičku premoć iz koje su crpili dominaciju, tako je Alen bio baziran na tehničku superiornost uz koju je nevjerojatnom lakoćom stvarao višak. I kao svi nadmoćni akceleranti, zanemario je svaki drugi segment igre. Rezultat je jednak kao kod svakog 185 centimetara visokog osmaša – igrački se je uništio.

Naučio igrati kao superzvijezda

Pitanje je koliko su za taj manjak razvoja krivi treneri, a koliko on sam.

Po svemu sudeći, priča o Haliloviću će ostati upamćena kao priča o velikom talentu koji se nije ostvario zbog svojih i tuđih grešaka, zbog prioriteta koji nisu bili sportski

Alen nikad nije pokazivao dovoljno želje i požrtvovnosti, kod njega je pozicijska i igračka disciplina bila uvijek nedovoljna. A danas, više nego ikad, vrhunskog od dobrog igrača razlikuje mentalna snaga. Teorija i metodika treninga su otišli toliko daleko da su danas praktički svi igrači na vrhunskoj fizičkoj razini i teško je iz tjelesnih potencijala crpiti uspjeh kao što je to nekad radio, primjerice, Eusébio. Danas nema debelih i sporih suparnika, sport je postao previše profesionalan. Zato ne prolaze ni tehnički superiorni pojedinci koji ne moraju trčati – kao što je, recimo, bio Ferenc Puskás na jednako legendarnoj fotografiji s pivskim trbuhom.

Uostalom, danas svaki stoper ili bek imaju tehničku potkovanost kakvu je prije samo 20-ak godina imao dobar vezni igrač. Dakle, u nogometnom svijetu koji je brz i tehnički potkovan, razliku radi mentalna spremnost. Iako je i slijepcu jasno da je Halilović brz, jak na lopti i nevjerojatno kreativan u driblingu, ne pokazuje temeljne segmente uključenosti u igru: povratnu trku, ulazak u duele i općenito požrtvovnost za momčad, te koncentraciju i donošenje ispravnih odluka u kontinuitetu.

Naravno, sve ovo mora biti djelomično zapisano u karakteru same osobe. A karakter se gradi i čini se da su treneri godinama Haliloviću radili štetu.

Rezultatski je Halilović u omladinskim kategorijama radio sve što je bilo potrebno za uspjeh. Driblao je, stvarao višak i zabijao. Zapravo, radio je više razlike na toj razini nego što Lionel Messi radi na ovoj koju svi pratimo.

Onda, rezultatski gledano, nije bilo niti potrebe zamarati Halilovića s takvim tričarijama poput vraćanja u obranu, markiranja svog igrača ili blokiranja linije dodavanja. I dok je takav pristup donosio rezultat, dok je Alen bio dominantniji na svojoj razini nego što je Messi sad, naučio je igrati kao superzvijezda. Držanjem i ponašanjem na terenu odavao je dojam najboljeg igrača na svijetu.

Toleriranje mana

To se uplelo i nekoliko drugih aspekata priče. Svakim preskakanjem u kategoriju više fama o Haliloviću je rasla. S famom je rasla i cijena, a to je posebno palilo klupske dužnosnike, raznorazne obiteljske savjetnike i ine zainteresirane strane.

Svi iole normalni svjetski klubovi imali su njegovo ime zapisano u notesu i višestruko ga podcrtali. Crvenom kemijskom. I zaokružili žutim markerom. Međutim, bildanje hypea koji se dizao i potpuni igrački razvoj ne idu ruku pod ruku. Na naslovnice se dolazi luđačkim driblinzima i vrtoglavim šutevima, YouTube klipovima koji traju po minutu i pol ili dvije. Igračem se postaje u onih 88 ili 88 i pol minuta koji nisu ubačeni u klip. Igračem se postaje razvijanjem pozicijske i taktičke svijesti, uključivanjem u igru, igrom bez lopte, otvaranjem i zatvaranjem prostora. A ništa od toga ne završi u videu nazvanom „Alen Halilovich Croatian Messi Only 17 Years Old Insane Skills Compilation“ (ili nešto slično) na temelju kojeg se dolazi u medije. A temeljem dolaska u medije diže se cijena.

Glupo je ne spomenuti kako je čak i prelaskom u seniore Halilović, kao potpuno fizički nedorastao dječačić, imao jako dobrih predstava. Dapače – odličnih, kada je dokazao da i na ovoj razini može biti odlučujuća figura. Međutim, i u takvim bljeskovima mučila ga je ona sitnica od „ostalih“ 88 minuta.

Dobivao je šansu u Dinamu, dobivao je šansu i (preko reda) u reprezentaciji. U Dinamu su s njime napravili sve jednake greške u koracima kao i sa Sammirom. Toleriranje igračkih mana u svrhu isticanja vrlina na kojima će zaraditi novac, postavljanje čitave igre cijele momčadi da se iskoristi tehnička superiornost pojedinca i da ga se pokrije u defenzivi u koju su bili najčešće lijeni potrčati. U domaćem prvenstvu je to prolazilo, jer Dinamo je bio jednostavno prejak. Na iole višoj razini ─ ni blizu.

Zapravo i financijski je rezultat bio isti ─ Dinamo na njemu nije zaradio nikakav specijalan novac. Točnije, nije zaradio novac kakav su mogao, uzevši u obzir potencijal koji je imao pred sobom – jer tom potencijalu nije dana dodatna vrijednost. Nešto što bi u plavom kutu trebali malo više osvijestiti, jer Ante Ćorić je zaista vrhunski potencijal. A sve upućuje na to da se na Maksimiru ponavljaju sve iste već viđene greške.

Talent koji nije više tako zavodljiv

U trenutku kad u Dinamu više nije imao gdje napredovati i kad je putanja počela silaziti, napravio je potez koji mu je vjerojatno odredio razvoj karijere. Barem onaj dio koji nije bio određen loše postavljenim temeljima. Za iduću stepenicu izabrao je Barcelonu. U istom trenutku vidjela su se dva aspekta odluke.

Prvi, onaj problematični, bio je taj da Halilović nije dovoljno talentiran da bude ‘Messi’.

Messi – dakle, nositelj momčadi i igrač koji će moći se tako ponašati na terenu. S druge strane, previše je talentiran da bi bio samo ventil ili igrač poput, recimo, Isaaca Cuence koji je u pred-MSN eri imao solidnu ulogu u Barceloni. Dakle, bilo je jasno da će Halilović biti jako daleko od Barcelonine prve momčadi i da neće dobiti dovoljno impulsa za neki rapidni skok požrtvovnosti. S te strane, izbor neke momčadi manje krcate talentom bio bi mnogo logičniji. Neki Tottenham ili Sevilla bi u dečka od 17 godina uložili više, jer u njemu imaju razinu talenta koja će moći nositi momčad.

Drugi aspekt, onaj potencijalno spasonosni, bila je posebna kultura u Barceloni. Urbana legenda kaže kako je Pep Guardiola dolaskom u prvu momčad Barcelone Messiju rekao kako je već najbolji igrač s loptom u nogama i da je samo potrebno da isto postane i bez lopte. Ista je lekcija trebala i Haliloviću.

Međutim, bilo je teško očekivati da će netko tko je čitav život tretiran kao najbolji igrač na svijetu htjeti primiti takvu lekciju u nekom zapećku druge momčadi. Realno, stavimo se svi u kožu djeteta koji ima 17 godina i kojem je zadnjih 10 godina na svakom koraku tupljeno kako je najbolji i najveći. Nagla promjena paradigme nije mogla upaliti.

Preko druge momčadi Barcelone i Sporting de Gijóna došao je na novu prekretnicu, istu onu na kojoj je bio kad je odlazio iz Dinama. Navodno su njegove usluge tražili Valencia, Villarreal i Sevilla; relativno je logično bilo otići u Valenciju, momčad koja je bliska nogometnoj kulturi na koju je već navikao i koja ima dovoljno volje i mjesta da forsira njegov talent. Taj talent s 20 godina nije jednako zavodljiv kao sa 17, ali još ima vremena. Opet navodno, priča je zapela oko novca i nemogućnosti slaganja oko plaće. Odustala je Valencia, odustali su Sevilla i Villarreal, te je Halilović završio u HSV-u.

Doza optimizma? Baš i ne

Iz svih kuteva gledanja loša odluka. Za početak, Halilovića čeka prilagodba na drugačiju kulturu igre u Njemačkoj, s mnogo više obrambenih i trkačkih zadaća u momčadi. Zatim, treneri koje HSV dovodi mnogo više baziraju svoj rad na ostanku u ligi i zadržavanju tog fantomskog statusa najdugovječnijeg sudionika Bundeslige koji je postao sam sebi svrha. Ni otkaz Bruni Labbadiji, koji nije obožavao Alena, nije napravio napredak jer je nasljednik Markus Gisdol još više defenzivno nastrojeni trener i kod njega Halilović tek neće dobiti toliko potreban prostor za napredak.

Uostalom, u šest nastupa u Bundesligi skupio je samo 139 minuta, jednom je počeo od početka i zamijenjen je na poluvremenu, tako da nijednom na terenu nije proveo više od tih 45 minuta. Brojke su, sasvim logično, mršave. Svega 0,3 driblinga po utakmici i 0,5 loših kontroliranja lopte koji uzrokuju gubljenje posjeda, 10 dodavanja sa 75% uspješnosti. Bez gola i asistencije, iako je u DFB Kupu zabio gol vrijedan prolaza protiv FSV Zwickaua u 28 minuta koliko je igrao. Naravno, taj gol mu nije donio veću minutažu.

U nekim drugim uvjetima bih gotovo sigurno završio priču s dozom optimizma. Jednostavno, tako gledam na situaciju: dečko ima samo 20 godina, možda će sazrijevanjem shvatiti svoje nedostatke i razviti dio onog talenta koji je obećavao. Uostalom, Haliloviću do uspjeha treba malo. No, do uspjeha neće u ovakvom okruženju koje mu nudi HSV, a njegov karakter dosad nije pokazao kako je radišni tip borca koji će kopati za svoju priliku.

Po svemu sudeći, priča o Alenu Haliloviću će ostati upamćena kao priča o velikom talentu koji se nije ostvario zbog svojih i tuđih grešaka, zbog sasvim krivo postavljenih temelja i zahtjeva, zbog prioriteta koji nisu bili sportski. Tužna priča i upozorenje svim talentima koji se oblikuju i onima koji ih oblikuju.

A i onima koji na njima planiraju zaraditi.