Tjedan u kojem su Cristiano Ronaldo i Lionel Messi definitivno sišli s najveće pozornice da bi ih zamijenio novi dvojac Najboljih, onih koji će u 2020-ima među sobom dijeliti Zlatne lopte, obarati rekorde i zaluđivati fanove diljem svijeta — od curice u Šangaju do milleniala u Mexico Cityju, kako je to jednom plastično formulirao Andrea Agnelli.

Taj novi dvojac čine, naravno, Kylian Mbappé i Erling Braut Haaland.

Ako se itko približava idealu za koji su novi klinci baždareni, onda je to Haaland

Dobro, jasno je da postoje i drugi kandidati u novoj generaciji nogometnih zvijezda, kao što su Jadon Sancho, João Félix ili Ansu Fati, ili oni na manje glamuroznim (čitaj: manje napadačkim) pozicijama kakvima su svi ti izbori najboljih tradicionalno bitno manje naklonjeni, recimo Trent Alexander-Arnold, Alphonso Davies ili Frenkie de Jong. Jasno je da postoje i oni koje zasad još ne možemo ni zamisliti u tim visinama ili tek za njih trebamo čuti, ali u ovom trenutku su Francuz i Norvežanin nositelji lente Odabranih i iza njihova hypea stat će gotovo čitava nogometna industrija.

I nitko joj ne može zamjeriti zbog toga ili reći da radi nešto isforsirano, očajnički tražeći nove superheroje za novo doba sad kad su ona dvojica koji su je vukli toliko dugo ostarjeli i u neminovnom padu, makar su i njihove brojke još uvijek sjajne. Jer Mbappé i Haaland su brutalno dobri. Prvi je strpao hat trick Barceloni u njenom domu i ove sezone bilježi već 25 golova i devet asistencija u 32 nastupa; drugi ih ima 31+8 u 29, a zabio je u dosad svakoj utakmici Lige prvaka koju je ove sezone igrao, u posljednje četiri po dvaput. I nakon što njihove momčadi prođu u četvrtfinale Lige prvaka, a Cristiano i Leo ispadnu, priča dobiva novi, pravi zamah.

Naravno, da bi njihova era postala njihova i pretvorila se u rivalstvo s magnitudom usporedivom s onom prethodnog dvojca, morali bi otići iz “farmerskih” i “Mickey Mouse” liga Francuske i Njemačke i skrasiti se u rivalskim klubovima bilo El Clásica, bilo Premier lige, ali takvo što je lako moguće već od predstojećeg ljeta. Uostalom, oni koji ih si mogu i žele priuštiti broje se na prste, pa možda i jedne ruke. A usporedno s cvjetanjem njihove forme cvjetaju i manje ili više pouzdane glasine o njihovim skorim novim destinacijama.

Mbappé je već praktično gotov igrač koji iza sebe ima i svjetski naslov s Francuskom i prošlogodišnje finale Lige prvaka s PSG-om. On već igra u jednoj od najjačih momčadi u Europi i već ove godine ima realne šanse u svoj CV dodati klupski i reprezentativni europski naslov, što bi mu praktično osiguralo Ballon d’Or. Realno, on je već sada vjerojatno najbolji igrač na svijetu. Naravno da može, a vjerojatno i hoće, postati još bolji s godinama i kontekstom u koji će ga karijera dovesti. Godinu i pol mlađi Haaland vjerojatno neće ove godine osvojiti ništa, ali svejedno je intrigantniji dio dvojca.

Prošla je već puna godina otkako je korona-pauza zaustavila prvi val Haalandmanije.

Mladić je tijekom zimske pauze prešao iz Salzburga u Dortmund i nakon selidbe smjesta utrpao 12 golova u svojih prvih osam nastupa; već u siječnju, nakon samo 59 minuta odigranih u njemačkoj Bundesligi, bio je proglašen Igračem mjeseca. Do pauze je zabio oba gola u pobjedi nad Mbappéovim PSG-om, što su mu bili deveti i 10. gol sezone u Ligi prvaka, ali Borussia je ipak tijesno ispala s ukupnih 3-2 za Parižane. Međutim, to ga nije spriječilo, kao što nisu ni ozljede koje su ga samo privremeno usporile, da nastavi briljirati i bjesomučno zabijati.

Prošle subote Haaland je u derbiju s Bayernom zabio svoj 99. i 100. gol u karijeri. Jučer je protiv Seville utrpao svoj 19. i 20. u Ligi prvaka — kao najmlađi ikad koji je stigao do te brojke, kao i onaj kojemu je trebalo najmanje utakmica da to ostvari. Samo 14. Za 20 golova.

I ako usporedbe s Messijem i Cristianom nisu sasvim pravedne, budući da oni nisu ‘čisti’ napadači — kao što nije ni Mbappé, čiji je rekord najmlađeg strijelca 20 komada oborio — treba naglasiti i to da je Norvežanin to postigao igrajući za Red Bull Salzburg i Borussiju Dortmund, daleko slabije ekipe. Messiju je trebalo 40 utakmica da zabije 20 u Ligi prvaka, Ronaldu 56. Prethodni rekord za 20 golova u LP po broju nastupa držao je Harry Kane s 24. Haalandu je, ponovimo, trebalo 14.

Pa ipak, koliko god impresivni bili, ti brojevi ne govore cijelu priču. Brojevi, valja to zapamtiti u ovo vrijeme kad smo bombardirani njima, baš nikad ne govore cijelu priču niti čak veći dio nje. Haalandu oni izrazito idu u prilog, ali ne toliko kao ono što od njega možete vidjeti na samom terenu.

Prošle subote, nakon što je zabio dva komada Bayernu, Haaland se u jednom trenutku vinuo u zrak da bi prihvatio jednu loptu. I u prijenosu je to izgledalo neobično, ali kasnije objavljena fotografija otkrila je svu nadrealnost situacije: bio je u zraku, metar više od svih ostalih, ali impresivna stvar oko toga nije bila visina odraza, nego njegova poza. Nije podigao ruke i izdužio vrat kako bi dohvatio loptu; ondje gore, on je izgledao gotovo potpuno isto kao što bi izgledao i na tlu — tek blago spuštenih ramena s prsima spremnim na primanje i širom otvorenih očiju usmjerenim na loptu, u punom fokusu. Čovjek je izgledao kao da stoji u zraku.

Levitirao je tako neko vrijeme — možda samo djelić sekunde, možda i do kraja utakmice, teško je reći — poput nekakvog legendarnog duha kojeg prizivaju u kineskim crtićima kakve gledaju današnji klinci. U tom trenutku baš je i izgledao kao neko mitsko biće ili kao superheroj koji je nakratko zaboravio na pravilo da svoje nadljudske sposobnosti ne smije razotkriti ljudima. I kad je sinoć protiv Seville stao mahnito đipati u zrak glumeći nekakvu utvaru, doživio sam to kao karikiranje samog sebe, sve kako ga ljudi ne bi suviše ozbiljno shvatili i prokužili. Jer nogometaš njegove konstitucije ne bi trebao, ne bi smio biti toliko atletičan — kao ni toliko tehnički nadaren, kao ni toliko brz, kao ni s tolikom lakoćom zabijati golove.

Ne znam za vas, ali ja još nisam načisto s tim je li ovaj Braut uopće čovjek ili nije.

Međutim, upravo u tome i jest stvar. Pokušao sam to objasniti i u lanjskom tekstu — ključ Haalandmanije nije ni u nestvarnim brojkama koje ostvaruje, a ni u osobnosti koju tek zapravo izgrađuje, nego u našem odnosu prema njemu, odnosno u načinu na koji ga doživljavamo. A on se i dalje svodi na epitete na potezu od neljudskog i nadljudskog do robotskog, strojnog i kiborškog.

Ne radi se toliko o tome da se svaki aspekt njegove karijere, prošli i budući, čini iskontroliranim — od opsjednutosti treningom i ishranom do promjene prezimena (nije to samo pitanje brandinga i natpisa na dresu, Erling je to službeno učinio i sad ga i Norvežani vode kao Haalanda, rođenog kao Håland) — nego baš o tome da svojom pojavom, igrom, golovima i detaljima poput ove recentne levitacije on konstantno ostavlja dojam kako je riječ o idućem koraku u evoluciji nogometaša i čovjeka: o savršenom igraču. U njegovu zastrašujuću staturu spojeni su tehnika, brzina, atleticizam i, naravno, krvoločni instinkt pravog golgetera. Takvog igrača nijedna obrana ne može zaustaviti.

Stvar je zapravo u tome da Haaland nije samo fenomenalan mladi napadač poput Mbappéa nego usto i netko radi i spaja stvari koje su se činile nemogućima. Time nudi odgovor na evoluciju same igre koja stalno postaje sve brža, jača i složenija.

Andrea Agnelli jako se trudi ići korak ispred svog vremena i “mijenjati se prije nego što mora”. Prije neki dan izjavio je ono što svi zapravo znamo, mada često odbijamo prihvatiti.

“Raspon pozornosti današnjih klinaca, sutrašnjih potrošača, potpuno je drugačiji od onog koji sam ja imao u njihovim godinama”, rekao je Juventusov gazda i predsjednik Udruženja europskih klubova (ECA), objašnjavajući kako nogomet mora iznaći nove načine da privuče mlađe gledatelje, pa i ako će to uključivati rješenja koja na prvu izgledaju bizarnima. “Mogli bismo zamisliti pretplatu za posljednjih 15 minuta određene utakmice”, nabacio je jednu od zamisli.

I kao što današnji klinci — sutrašnji potrošači — nemaju više strpljenja gledati cijelu utakmicu na stadionu ili na televiziji, nego u praćenju nogometa posežu za hibridnim iskustvima društvenih mreža, gifova, streamova, podcasta, infografika, memeova… tako je i ‘ljudsko lice’ igre i zvijezda koje prate nešto što ih sve manje zanima. Oni žele vidjeti strojeve koji će biti atraktivniji i efikasniji od ičega ranije viđenog, žele nogomet i nogometaše koji će im neprekidno zadržavati pozornost.

To je, naravno, nemoguć zadatak, jer takvo što naprosto nije u prirodi nogometa koji je momčadska igra s 22 čovjeka na terenu i ukupnim trajanjem podužeg filma. No, ako se itko približava idealu za koji su novi klinci baždareni, onda je to Erling Braut Haaland.

On je hibrid. Novi nogometaš za novi nogomet.