Nego, jeste li registrirali da je Hrvatski nogometni savez proslavio rođendan? I to ne bilo koji, nego okrugl(ast)i 110.; nisam vas s time htio pilat na samu obljetnicu osnutka, jer tog dana je hrvatski nogomet imao važnija posla, a na kraju večeri i neposrednijeg povoda za slavlje. Nije, barem koliko nam je poznato, bilo balona, torte sa svijećicama ni onih šiljatih papirnatih kapa. Nismo čuli ni za čestitke ili poklone, iako je njih sigurno bilo, a najljepši među njima svakako je bio onaj za koji se pobrinulo najdraže čedo Saveza, družina Vatrenih, pobijedivši tog dana Francuze u Parizu.
Nije vam stoga za zamjeriti ako to niste primijetili ili niste bili sjesni jubileja, ali bilo bi šteta da sve ostane na jednoj sažetoj i suzdržanoj objavi na službenoj stranici te brojki ’11’ zalijepljenoj na dres u kojem je Hrvatska istrčala na Stade de France, kako bi s nogometnom loptom iz HNS-ova amblema kao ‘nulom’ tvorila “110”. Sad kad su se dojmovi slegli, red je da se pozabavimo ne samo ovom veličanstvenom i suludom reprezentacijom koja će desetodnevni ciklus otvoriti glatkim domaćim porazom od Austrije, a zaključiti gostujućim trijumfom nad svjetskim prvacima, nego i glavom hrvatske nogometne Obitelji.
Neupućeni bi se možda pitali kako to da smo još nedavno slavili 30. rođendan domaće lige; kako to da je prošlo i po godinu-dvije manje otkako nas je UEFA primila u članstvo i otkako su Vatreni odigrali svoju prvu natjecateljsku utakmicu; kako to da, naposljetku, i državu imamo tek 30-ak godina, a Savez nam je 80 godina stariji?
Eh, čudnovata je to priča, ne znam jeste li je već čuli.
Savez je imao više početaka i još više krajeva. Rađao se iz kaosa i u kaosu umirao
Tehnički gledano, dva su najvažnija zadatka nacionalne nogometne asocijacije koji je kvalificiraju za članstvo u svjetskoj nogometnoj obitelji: upravljanje organiziranim nogometom na području svoje države, uključujući klubove koji su njenom članstvu i njihova natjecanja, te upravljanje reprezentativnim selekcijama koje sudjeluju u internacionalnim natjecanjima. HNS to doista radi od prve polovice 1990-ih, nakon što se osamostalio razdruživanjem od Fudbalskog saveza Jugoslavije, ali hrvatski je savez nastao mnogo ranije. I ne samo nastao, nego i organizirao prvenstvo, vodio reprezentaciju, pa i bio član krovne svjetske nogometne organizacije.
Samo što u ovim krajevima povijest nikad ne teče linearno. Ona vijuga kroz vrijeme, zaobilazeći godine i čitava desetljeća već kako je njenim autorima u danom trenutku zgodno, pa se ponekad vraća, preskačući vrijeme unatrag i nanovo bilježeći godine na drugom listu papira, sve dok se te alternativne dimenzije ne pomiješaju do razine da postane teško razlučiti što i kako se doista dogodilo, a što je bila samo fantazija njenih pisaca. Najlakše bi stoga bilo reći da se treba držati samo nepobitnih činjenica — ali povijest pišu ljudi, a oni su uvijek više ili manje skloni romantiziranju, kao što su i otvoreni utjecajima aktualnog društveno-političkog trenutka i vlastitih svjetonazora.
Zato i ova priča može imati — a i imala je — nekoliko različitih početaka. I zato, najbolje što realno možemo učiniti da ne zabrazdimo preduboko u subjektivnost je pobrojati sve njih koji se možda mogu smatrati legitimnima — a svaki od njih nekoć i jest bio ili još uvijek jest službeni.
Dakle, ako HNS nije rođen 1990. ili 1991., kad onda jest?
Realno, ovaj Savez, onaj koji se u vihoru rata ‘rastao’ od FSJ-a i osamostalio, osnovan je 1948. Po završetku Drugog svjetskog rata raspušteni su svi sportski savezi, a novi su, socijalistički, osnovani tek tri godine kasnije. U međuvremenu je nogometom upravljao Stručni odbor za nogomet Zemaljskog fiskulturnog odbora Hrvatske, izabran potkraj 1945., kasnije i Nogometni odbor Fiskulturnog saveza Hrvatske. Pod nazivom Nogometni savez Hrvatske, ovaj je Savez svoju osnivačku skupštinu imao 18. srpnja 1948., kad je za predsjednika postavio Lazara Vračarića, proslavljenog predratnog ilegalca i tada visokog obavještajnog oficira. Mnogo kasnije će Vračarić postati jedan od rijetkih jugoslavenskih milijardera, s vilom u Zagrebu, Jaguarom u garaži i firmama u Lihtenštajnu, ali to je već neka druga priča.
Taj je Savez, naravno, bio sastavni dio Fudbalskog saveza Jugoslavije, s ingerencijama razmjerno većima od današnjih županijskih nogometnih saveza, ali ne i samostalan, sve do razdruživanja. Ujedno su ova dva posljednja HNS-a i jedina između kojih postoji kontinuitet. O tome možda najbolje govori podatak da je, primjerice, skupština održana 21. studenoga 1992. kojom je predsjedavao Mladen Vedriš — dakle, nakon što su se već osamostalili i država i savez, koji je u međuvremenu, još 1990., promijenio ime iz Nogometnog saveza Hrvatske u Hrvatski nogometni savez, nakon što je već druga sezona HNL-a bila u punom jeku — službeno vođena kao XXIV, s onom 1948. kao prvom.
Onaj Savez prije ovoga osnovan je 7. kolovoza 1939., a za njegova je predsjednika izabran Ivo Kraljević iz zagrebačkog Građanskog. Unutarnja previranja u zemlji kulminirala su te godine uspostavom Banovine Hrvatske, a već 17 dana ranije u Zagrebu je održana osnivačka skupština Hrvatskog nogometnog saveza. On je u svoje okrilje uključio klubove iz dotadašnjih triju podsaveza: Zagrebačkog, Splitskog i Osječkog, kao i pojedine iz Banjalučkog i Sarajevskog. Ranije tog ljeta Fudbalski savez Jugoslavije nije prihvatio plan reorganizacije po prijedlogu hrvatskih predstavnika i sukob je eskalirao brisanjem hrvatskih klubova iz njegova članstva. Hrvati su odgovorili utemeljenjem vlastitog saveza i pokretanjem lige u kojoj su se njihovim klubovima pridružili SAŠK iz Sarajeva, Bačka iz Subotice i Ljubljana.
Prozvano Hrvatsko-slovenskom ligom, natjecanje je krenulo već krajem kolovoza, dok se paralelno igrala i ‘istočna’ liga pod FSJ-ovom ingerencijom. Naposljetku je 1. listopada dotadašnji državni savez likvidiran i umjesto njega osnovan je Vrhovni fudbalski savez Kraljevine Jugoslavije, čiji su članovi postali autonomni slovenski, hrvatski i srpski savez; po tri najbolje plasirana kluba iz obaju prvenstava igrala su za titulu jugoslavenskog prvaka 1940. (osvojio ju je zagrebački Građanski), a savezi su izborili i pravo igranja međunarodnih utakmica s vlastitim reprezentacijama. Hrvatska je tako 2. travnja 1940. odigrala svoju prvu prijateljsku utakmicu i u Zagrebu pobijedila Švicarsku 4-0. Iduće je sezone svaki od triju saveza organizirao svoju ligu — prvak Banovine Hrvatske postao je Hajduk, a u ligi su i dalje nastupali SAŠK i Bačka.
Jugoslavenska završnica te godine nije održana zbog izbijanja novog rata, a on je označio i kraj ‘autonomnog’ HNS-a, budući da je poglavni pobočnik Miško Zebić, imenovan državnim vođom tjelesnog odgoja i športa, već mjesec-dva nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske donio odluku o raspuštanju svih sportskih saveza i olimpijskog odbora te uveo sustav povjerenika u sve njih. Prvi povjerenik NDH u HNS-u, ujedno i izbornik državnog predstavništva (reprezentacije), postao je dr. Rudolf Hitrec, ranije nogometaš Concordije i Građanskog te brat poznatijeg HAŠK-ovca Ivana ‘Ice’ Hitreca.
U prvenstvu NDH igrali između ostalih, HŠK Građanski iz Zemuna, HŠK Gjerzelez iz Sarajeva, HŠK Tomislav iz Zenice i HŠK Hrvoje iz Banja Luke, ali ne i ijedan iz Dalmacije ili općenito s jadranske obale. FIFA je 17. srpnja 1941. primila taj HNS u svoje članstvo, a reprezentacija je tijekom rata odigrala 14 prijateljskih utakmica (uz prethodne četiri kao reprezentacija Banovine Hrvatske). Takav je HNS potrajao do 1945., kada je još jednom raspušten.
Realno, ovaj bismo HNS mirne duše mogli prozvati ‘pravim’, barem do 1941. — Iako je potrajao kratko, bio je to najuspješniji HNS sve do ovog suvremenog: uspio je organizirati ligu, pokrenuti hrvatsku reprezentaciju i izboriti se za članstvo u FIFA-i. Međutim, njegov je rad vrlo brzo kompromitiralo takozvano “miješanje politike u sport” zločinačkog režima — uključujući i neke još mračnije stvari, poput progona i strijeljanja neistomišljenika, čak i ako se radilo o reprezentativcima — kao i nemogućnost da zadrži kontrolu nad cijelim područjem za koji se proglasio nadležnim.
I možda bi se 1939. ‘primila’ kao godina HNS-ova osnutka da u Zagrebu još 20 godina ranije nije bio osnovan nogometni savez.
Povijesni izvori napomenut će kako su zagrebački dnevnici Novosti i Agramer Zeitung u travnju te 1919. donijele najavu “konstitutirajuće glavne skupštine Hrvatskog nogometnog saveza” u utorak, 15. travnja “u 8 sati i 45 minuta na večer u velikoj dvorani svratišta Royal”. Međutim, umjesto najavljenog HNS-a osnovan je Jugoslavenski nogometni savez, koji će pod tim imenom i u Zagrebu djelovati idućih 11 godina, nakon čega je premješten u Beograd i preimenovan u FSJ.
Spomenut će autori da je ogromna većina klubova koji su postali prvi članovi saveza bila s područja današnje Hrvatske (njih 82 od 108), kao i to da su svi članovi prvog Upravnog odbora bili iz Zagreba, na čelu s predsjednikom Hinkom Würthom. I to je sve logično, jer Zagreb je u to vrijeme zaista bio daleko najjače nogometno središte u novostvorenoj državi: u uskoro osnovanom Zagrebačkom nogometnom podsavezu djelovala su čak 64 kluba, a Hrvati su, uostalom, jedini već imali svoj nogometni savez koji današnja službena verzija povijesti priznaje kao onaj ‘pravi’.
Jedino što se, dakle, opire logici je pitanje u čemu je uopće problem s tim što je 1919. osnovan JNS, kad je HNS već postojao, utemeljen sedam godina ranije?
Eh.
Realno, Savez iz 1919. prvi je pravi nogometni savez na području naše zemlje. Jedini, ali ujedno i neprelazni problem koji povijest s njim ima je taj što je osnovan kao jugoslavenski. Pa ako HNS-ova povijest iz raznih razloga nije uspjela naći svoj temelj ni u jednom od kasnijih spomenutih saveza, našla ga je u prošlosti: sav ovaj labirint isprepletenih početaka i krajeva svoje ishodište ima u 1912., što će reći da je HNS stariji ne samo od Hrvatske, nego i od Jugoslavije, a tek godinu mlađi od Hajduka i — po danas službenoj verziji povijesti — Dinama.
Tog 13. lipnja 1912. osnovan je zapravo nogometni pododbor Hrvatskog športskog saveza, organizacije utemeljene godinu dana ranije. Sve je to bio rezultat truda nekolicine entuzijasta — igrača, sudaca, dužnosnika — koji su sudjelovali u osnivanjima prvih zagrebačkih klubova, a još pet godina ranije i organizirali ono što su nazvali “hrvatskom reprezentacijom”: bila je to momčad sastavljena od igrača PNIŠK-a i HAŠK-a koja je odigrala dvije utakmice u Pragu protiv Slavije te izgubila 15-0 i 20-0.
Pokretači ovog prvog HNS-a bili su redom mladići u svojim 20-ima, predvođeni Brankom Gavellom — kasnije, naravno, poznatim kazališnim redateljem i teatrologom — te dvojicom koji su u onim utakmicama protiv Slavije bili ‘izbornici’: bili su to već spomenuti Würth, kasnije JNS-ov prvi predsjednik, te Milovan Zoričić, HAŠK-ov osnivač te kasnije sudac Međunarodnog suda pravde u Haagu. On je postao referent nogometnog pododbora, odnosno nogometne sekcije Hrvatskog športskog saveza i HNS ga stoga računa kao svog prvog predsjednika.
Pododbor se sastajao u kavani na zagrebačkom Strossmayerovom šetalištu i za svoj glavni cilj si je postavio zadatak organiziranja nogometne lige.
To što su ga osnovali nabrijani mladići u nekoj birtiji nije problem u ovoj priči. Slično su, uostalom, počinjali i mnogi nogometni klubovi, pa i sama FIFA; i JNS je 1919., kao što vidimo, osnovan u svratištu. Prijeđimo, ajde, i preko toga što se zapravo radilo o pododboru ili sekciji športskog saveza, koji je bio preteča Hrvatskog olimpijskog odbora — da vas dodatno zbunim, spomenut ću da je iz HŠS-a 1919. nastao Jugoslavenski olimpijski odbor, osnovan u Zagrebu, dok se za godinu osnutka onog hrvatskog službeno uzima 1991. — i da je na njegovu čelu bio nekakav referent.
Međutim, problem jest u tome što taj HNS iz 1912. nije uspio ispuniti niti jednu od svojih temeljnih funkcija. Zaboravite međunarodna natjecanja i članstvo u FIFA-i; ovaj savez nije imao ni ingerenciju nad nogometom izvan Zagreba — ne samo nad onim u Dalmaciji i ostatkom današnjeg hrvatskog teritorija koji je onomad spadao pod upravno-političku nadležnost austrijskog dijela monarhije, nego ni, primjerice, u Slavoniji.
Ma, zapravo nije mogao uspostaviti kontrolu ni u samom Zagrebu.
Kad je pododbor odlučio pokrenuti prvenstvo Hrvatske i Slavonije, u njegovu je članstvu bilo tek pet klubova — Hrvatski akademski športski klub, Hrvatski šport klub Concordia, Prvi hrvatski građanski športski klub, Akademski šport klub Croatia i Tipografski šport klub Zagreb; naknadno se priključio i šesti, Hrvatski športski klub Ilirija. Svi su bili iz Zagreba i bilo je to, po svemu osim po imenu, prvenstvo grada. Pokušano je dvaput — najesen 1912. i u proljeće 1914. i u oba je navrata natjecanje obustavljeno prije nego što je došlo do kraja.
Nije bilo rasporeda odigravanja utakmica nego su klubovi sami dogovarali termine; pododbor je davao suce i bilježio rezultate. Natjecanje je uskoro prešlo u farsu, obilujući prekidima utakmica zbog kontroverznih sudačkih odluka te sukoba među igračima, ali i gledateljima. Dovelo je to do velike svađe među klubovima — prvenstveno između HAŠK-a i Concordije — nakon čega su HAŠK i Građanski istupili iz lige, a ona je prekinuta. HAŠK je odbio sudjelovati i u novoj sezoni, zbog čega ni ostali nisu mogli igrati na njegovu novom igralištu u Maksimiru; Građanski se prijavio, ali i povukao već nakon prve utakmice, nezadovoljan sudačkim odlukama. Krnje prvenstvo je nastavljeno, ali onda je došao Prvi svjetski rat i prekinuo i njega, a ‘HNS’ je tijekom rata djelovao kao Odbor za priređivanje nogometnih utakmica u korist Crvenog križa.
Čudnovata je to priča, rekoh.
Savez je imao više početaka i još više krajeva. Rađao se iz kaosa i u kaosu umirao samo da bi se ponovno pojavljivao u novom sistemu i novim okolnostima, često pod drugim imenom.
“U dvama stoljećima Savez je nekoliko puta promijenio ime”, kaže rođendanska objava na službenoj HNS-ovoj stranici, “ali ljudi koji su ga vodili nikad nisu prestali brinuti za dobrobit hrvatskog nogometa”.
