Igrala se 10. minuta utakmice drugog kola skupine Eura protiv Češke kad je Hrvatska dobila slobodni udarac s prilično obećavajuće pozicije. Na iznenađenje svih — ili gotovo svih, osim dvojice igrača na terenu — lopti je prišao Dejan Lovren i šutirao. Nije pogodio. Navijači, reporteri, analitičari, pa vjerojatno i barem neki od njegovih suigrača, ostali su zatečeni — otkud sad Lovren, koji nikad prije nije pucao slobodnjake za Hrvatsku, a usto je bio jedva zaliječen nakon što je prvu utakmicu na turniru propustio jer nije bio dovoljno spreman?
Između redaka se tome čudio i sam izbornik Zlatko Dalić, otkrivši da je Lovrenu izvođenje tog udarca dopustio kapetan Luka Modrić, ali i dodavši kako “nema rezona da stoper puca slobodnjak” i da bi “bilo donekle razumljivo da je svom snagom opalio po lopti, a ne pokušao uputiti tehnički odmjeren udarac”. Modrić je spremno preuzeo odgovornost, a iz njegove izjave dalo se zaključiti da u cijeloj stvari nije vidio ama baš ništa sporno: “Jučer je na treningu pucao slobodnjake”, rekao je kapetan. “Zabio je dva, tri gola. Ako ima samopouzdanja, zašto ne? Na treningu je dobro izvodio, dao sam mu da puca.”
Ali sporno je itekako bilo, iz najmanje dvaju razloga.
Prvo, kad su takve stvari u pitanju, ozbiljne ekipe imaju jasno razdijeljena i unaprijed utvrđena zaduženja, pa i hijerarhiju. Osim toga, imaju i uvježbane rutine za sve vrste prekida, što može biti osobito bitno u reprezentativnom nogometu, u kojem nema dovoljno vremena za uvježbavanje taktičkih zamisli do onolike razine sofisticiranosti i detalja kao na klupskoj sceni. Za uvježbavanje izvođenja prekida prekaljenim profesionalcima ne treba puno vremena, a ono se može pokazati vrlo korisnim. Umjesto toga, na hrvatskom treningu je iz nekog razloga, eto, Dejan Lovren vježbao pucanje slobodnjaka. I dobro mu je išlo, kažu svjedoci.
Kad nogomet u Hrvatskoj mutira u ‘kockastu’ norijadu i festival treš-domoljublja, razum je već izgubio bitku
Drugi razlog zašto je to bilo problematično je taj da je takav detalj zapravo ogolio neugodnu istinu koju su mnogi naslućivali, ali se nisu mnogi odvažili o njoj javno spekulirati: onu da je dosta upitno koliku stvarnu kontrolu nad ovom momčadi Dalić uopće ima.
Takvom propitivanju u prilog išlo je nekoliko stvari i ranije u njegovu mandatu, ali i na samom turniru. Primjerice, Modrić je nakon te utakmice govorio o “totalno neorganiziranom” ulasku u utakmicu, a izbornik o “bespotrebnom presingu koji nismo dogovorili”. Nakog toga, a uoči Škotske, Ivan Perišić je otkrio da su igrači imali sastanak i najavio “jednu drugu Hrvatsku”, opet implicirajući da promjena može doći iz samih igračkih redova. A ne, valjda, od izbornika.
I ako se sve to možda činilo sporednim dok god je Hrvatska bila ‘živa’ na Euru, osobito nakon odlučujuće pobjede nad Škotskom, ako sva ta nervoza i nekoordiniranost nisu bile dovoljne da upale crvenu lampicu, onda su stvari postale jasnije kad su kulminirale u susretu osmine finala protiv Španjolske. Hrvatska je tu imala ne jednu, nego dvije situacije kakve su gotovo nezabilježene u suvremenom nogometu; gol za 1-1 primila je u trenutku kad je Ante Rebić izvan terena mijenjao kopačke — sedam minuta prije kraja prvog poluvremena — a onaj za 1-3 dok je Joško Gvardiol otišao skroz na udaljeniju aut liniju kako bi — popio vode. I nije se stigao vratiti da bi spriječio gol koji je pao preko njegove strane.
Takve stvari se, jebiga, ne rade ni na veteranskim terminima, a kamoli na Europskom prvenstvu. Ne rade se. Ne ako mislite na druge, na momčad, a ne samo na sebe.
Hrvatski reprezentativci, čini se, ne razmišljaju na takav način. Htjeli to ili ne htjeli, moramo spomenuti još jedan primjer koji to vjerojatno najbolje ilustrira.
Upravo “Misli na druge — cijepi se!” slogan je aktualne nacionalne informativno-edukativne kampanje koja apelira na svijest svakog pojedinca da donese informiranu odluku o tome hoće li se cijepiti protiv Covida ili ne. Kako navodi Hrvatski zavod za javno zdravstvo, njen cilj je “senzibilizirati društvo na potrebu solidarnosti, empatije i altruizma”, odnosno apelirati na solidarnost s drugim članovima zajednice. Cijepljenje je, dakako, osobna odluka, ali takva koja mora uzeti u obzir i dobrobit drugih s kojima živimo i radimo.
Kad govorimo o timskom sportu kao što je nogomet i o natjecanju koje se odvija u posebnim uvjetima kao što je ovaj Euro, onda to “Misli na druge” ima i dodatne implikacije. Ako se velika većina igrača cijepila (ili prethodno preboljela koronu), onda podatak o šest osoba iz hrvatskog Euro-kontingenta koje to nisu učinile, neovisno o osobnim razlozima, dodatno pokazuje izostanak jedinstva i solidarnosti. Pritom je to što je Perišić zbog toga morao propustiti utakmicu protiv Španjolske jer je bio pozitivan na koronu čak i manje bitno; moglo se to dogoditi i da jest bio cijepljen. No, oni koji su odbili ponuđeno cjepivo time su suigračima — a naknadno, nakon što je to izašlo na vidjelo, i navijačima — poručili da imaju veće prioritete od onih zajedničkih ili da ne mare previše za ove druge.
Ali takvo što niti ne čudi. Po svemu što smo od igrača vidjeli na ovom prvenstvu, oni pod Dalićem dobrim dijelom rade što hoće, na terenu ili izvan njega.
To, međutim, ne ekskulpira izbornika ni na koji način. Usprkos kiselim osmijesima kad pred kamerama govori o odlukama koje nije sam donio — poput onog Lovrenova slobodnjaka — i usprkos deklarativnom preuzimanju uloge gromobrana kad već u sljedećoj rečenici lopticu prebacuje na igrače, postoje stvari koje su neupitno u njegovoj domeni. Ili bi barem tako moralo biti — jer ako nije, onda je problem još puno dublji.
Dalić je te stvari — kao što su odabir sastava i uloga u momčadi, priprema utakmica i taktike za pojedine suparnike — odradio izuzetno loše. Eksperimentirao je i posezao za rješenjima koje prethodno nije bio isprobao i pogubio se u njima, poput Potjeha je tražio istinu, donoseći pritom niz nelogičnih i loših odluka koje su mu se redom obile o glavu. O konkretnim primjerima pisali smo detaljno u analizama i komentarima i nije nužno da ih sad ponavljamo; poanta je u tome da je Hrvatska stvarno rijetko ili nikad djelovala kao dobro posložena momčad koja zna što hoće — ili kao momčad uopće — a svoje najbolje trenutke na Euru izvukla je na individualnu kvalitetu ili čisto ludilo i kaos, u kojem se u pravilu snalazi bolje od drugih jer čvrstog sustava niti nema.
Na kraju je ludilo i kaos gotovo donijelo rezultat protiv reprezentacije koja se toga, vjerojatno među svima na turniru, najviše boji. Španjolska teži kontroli, a utakmica protiv Hrvatske čitavo je vrijeme prijetila da će eskalirati u nešto nepredviđeno i nekontrolirano; Vatreni su poveli doista ni krivi ni dužni, ali sve do kraja utakmice su igrali podređenu ulogu u onome što se činilo da će završiti kao rutinska pobjeda ekipe Luisa Enriquea. Onda je Dalić nakon svih promjena nabasao na rješenje u napadu i Hrvatska je senzacionalno uspjela izjednačiti te odvesti susret u produžetke.
No, upravo tada su se pokazali i svi limiti improvizacije koja je neupitno bila Dalićevo taktičko oružje izbora. Sve te izmjene značile su s druge strane i to da su linije već bile posve razbijene, a Hrvatska je u produžetke ušla samo s ostacima ostataka bilo kakve taktičke koherentnosti i defenzivne ravnoteže. Stoga se nije više mogla obraniti, a Španjolci su to, naravno, znali iskoristiti. Jer improvizacija može donijeti kratkoročnu korist, ali sustav na duže staze obično pobjeđuje.
Međutim, javnost to u pravilu ne zanima. Možemo mi ili drugi mjesecima i godinama unaprijed upozoravati na nedostatke, nelogičnosti i izostanak sustavnog planiranja, ali kada dođe veliki turnir sve se okrene na glavu i onda, kako je to već netko napisao u komentarima na Telesportovoj Facebook stranici, “živimo za tih 10 minuta… često i od tih 10 minuta”. Onih 10 minuta ludila kad se sve nekako poklopi, a kuglica ruleta se zaustavi na željenom broju.
Kad dođe veliki turnir, nogometna publika u Hrvatskoj se gotovo eksponencijalno poveća. Najočitije je to bilo na onom dočeku srebrnih iz Rusije — koliko od tih stotina tisuća ljudi ikad odlazi na utakmice, gleda prijenose ili se, uopće, razumije u nogomet?
Jedan dio te proširene publike su ljudi koji inače ne prate (hrvatski) nogomet, barem ne detaljno i pasionirano; ljudi koji naprosto žele navijati za Vatrene i uživati u njihovim uspjesima. To je, naravno, sasvim legitimno, ali od skupine takvog profila ne možete očekivati da je zanima smaranje detaljnim analizama i ukazivanjima na probleme; ona se prije svega želi zabaviti.
Još manje razumijevanja i interesa za kritički pristup možete očekivati od onog drugog dijela, a taj u pravilu čine ljudi koje ne motivira toliko nogometna strana priče koliko ona nacionalna, ona koju nazivaju ‘domoljubnom’. Takvi važne utakmice hrvatske reprezentacije shvaćaju kao nekakav sveti domovinski džihad za istinske hrvatske vrijednosti i pokazivanje pred svijetom, za nametanje svoje ekskluzivističke verzije domoljublja sunarodnjacima koji misle drugačije i zato će svaku kritiku, ma koliko validna ili konstruktivna bila, okrenuti na propitivanje motiva onih koji je upućuju.
Kad nogomet u Hrvatskoj mutira u ‘kockastu’ norijadu i festival treš-domoljublja, razum je već izgubio bitku.
Zato je moguće da su nogometaši i dalje svete krave dok god su uspješni i donose narodu radost, ma što radili i kakve odluke donosili izvan terena. Zato je moguće i da izbornik već i relativno benevolentne kritike doživljava kao napad na sebe — a time, vjerojatno, i samu Hrvatsku, ne samo u smislu nogometne momčadi — ili je svjesno okreće na motivaciju, znajući da će imati široku narodnu podršku u sukobu s ‘izdajnicima’ i ‘podrivačima’. U naciji koja uporno i na izborima bira populiste i demagoge nije nimalo čudno da se i u nogometu okreće improvizaciji, ludilu i kaosu kao svojim obilježjima. Kako se ono kaže: čega se pametan stidi, time se budala ponosi.
A kad je tako, onda je to da igrači na Europskom prvenstvu rade stvari kakve se ne rade ni na veteranskim terminima, dok izbornik očajnički vadi cijeli spektar prethodno netestiranih rješenja, samo logična posljedica nereda koji vlada.
Šteta, jer ova Hrvatska je sposobna za više i bolje. Bar njena nogometna momčad jest.
