Oko 65.000 djece tjedno na pet kontinenata — takve su barem bile brojke prije početka pandemije i lockdowna ovdje i ondje — aktivno je na nekom od urbanih igrališta nazvanih Cruyff Courts. Radi se o urbanim sportskim terenima, u pravilu stiješnjenim u gusto naseljenim, često tradicionalno radničkim i ne baš bogatim stambenim četvrtima gradova od Argentine do Indije i od Poljske do Južne Afrike. Dodatnih 90.000 tjedno aktivno je na školskim igralištima s oznakom Schoolyard14. Ukupno je blizu 200.000 djece i mladih tjedno diljem svijeta uključeno u neku od aktivnosti na 200 Cruyff Courts, 50 Special Cruyff Courts za djecu posebnim potrebama, 450 Schoolyard14 igrališta i dodatnih projekata za djecu s invaliditetom te tražitelje azila.

Sve ovo osmislila je i u pogon pustila The Cruyff Foundation, koju je prije više od 20 godina utemeljio Hendrik Johannes Cruijff. Ta neprofitna fondacija pomaže lokalnim vlastima, inicijativima, institucijama i privatnim investitorima — logistički, organizacijski, ali i u prikupljanju sredstava — pri izgradnji i opremanju igrališta. Njen cilj je učiniti sport dostupnim što većem broju djece i mladih, kao i promovirati društvenu odgovornost, komunalnu povezanost i integraciju.

Danas je takav, prije svega socijalni, angažman postao možda i važniji nego što je bio ikad prije. Gradovima ponestaje prostora za rast, rezidencijalne i komercijalne zone bujaju, ulice su zakrčene automobilima i toliko bazična stvar kao što je loptanje na ulici za mnoge je postala stvar prošlosti. Osim toga, urbana su igrališta sve češće privatizirana i ograđena, nedostupna svima, a djeca sve više vremena provode kod kuće uz ekrane umjesto u igri s vršnjacima. Svijet postaje sve individualiziraniji.

“Igranje vani trebalo bi biti predmet u školama”, jednom je rekao Cruyff. Njegova fondacija želi pomoći djeci da dođu do sigurnih mjesta na kojima se mogu nalaziti i igrati, usto učeći važnost fizičke aktivnosti, zajedništva, prijateljstva, pobjeda i poraza. Posebni je fokus na kvartovima u kojima je mnogo djece i mladih, a malo novca i slobodnog prostora.

Učio nas je da je nogomet najbolji i najljepši onda kad se individualac može izraziti i biti slobodan unutar kolektiva. Kad nogomet dosegne svoj totalitet

Moto fondacije je: Stvaranje prostora za djecu.

I možda ovo nije aspekt priče koji biste očekivali vidjeti u fokusu povodom pete godišnjice otkako nas je napustila jedna od najvećih i najvažnijih nogometnih ikona u povijesti igre, ali meni se čini osobito važan, pa i sasvim prikladan kad govorimo o njegovu nasljeđu. Cruyff je bio veliki igrač, jedan od najvećih ikad; bio je i velik trener, možemo slobodno reći i najutjecajniji ikad; ali još je važniji bio kao nogometni mislilac i čovjek koji je u centar promišljanja o prirodi igre stavio dimenziju koja će postati temeljna vrijednost svake od njenih modernih inkarnacija.

Naravno, prostor. Space, the final frontier.

Neki su igrači ostali upamćeni po spektakularnim potezima ili golovima; neki po hrpetini trofeja koje su osvojili; neki po osebujnom stilu igre. Mada je imao sve od navedenog, Cruyff je još kao igrač bio neka vrsta dirigenta: on je suigračima neprestano pokazivao gdje trebaju stati, u kojem smjeru se kretati, kad da idu svom snagom, a kad da se suzdržavaju i ostanu na mjestu. Bio je rođeni vođa, ali takav koji je uvijek smatrao da se puna individualna izvrsnost može ostvariti jedino kroz kolektiv. Takav je stav prenio i u svoju trenersku karijeru, a i u sve ostalo vezano uz nogomet čime se bavio, od pisanja novinskih kolumni do pokretanja inicijativa poput svoje fondacije.

U svemu što je radio, izgledao je kao netko tko gleda stvari iz točke nekakvog svog panoptikona — mjesta s kojeg se vidi sve — i može ih spoznati unutar najšire slike, odnosno totaliteta. Govorio je i radio stvari koje su se činile revolucionarnima i kontraintuitivnima i čineći to postavio temelje nogometnog moderniteta. Jasno, u toj misiji nije bio sam ni bez prethodnika, ali on je bio centralna ličnost revolucije koja je donijela novi pogled na nogomet i učinila ga sličnijim suvremenoj umjetnosti, pa i filozofiji.

Negdje u 1990-ima su dvojica njujorških umjetnika, Vitalij Komar i Alex Melamid, proveli internacionalno istraživanje kojemu je cilj bio utvrditi prevladavajući ukus po različitim nacijama. Pokazalo se da gotovo posvuda ljudi preferiraju slike idiličnih krajolika s ponekim strateški smještenim nacionalnim simbolom, dok je najslabije kotirala apstraktna umjetnost. S jednom iznimkom: u Nizozemskoj — zemlji Vincenta van Gogha, Rembrandta, Johannesa Vermeera, Pietera Bruegela, Hieronymusa Boscha… — najpopularnije među pukom bile su upravo apstraktne slike.

Činjenicu da je Piet Mondrian sa svojim raznobojnim četverokutima pobijedio sve te svjetski slavne majstore utjecajni krajobrazni arhitekt Dirk Sijmons doveo je u vezu s (ponajprije umjetničkim) pokretom ‘totaliteta’ koji je preobrazio Nizozemsku u 1960-ima, a čiji je dio, ispostavilo se, bio i Ajaxov te reprezentativni totaalvoetbal.

U knjizi Davida Winnera Brilliant Orange Sijmons priča o umjetničkoj i spiritualnoj vrijednosti takve igre, njenih uzoraka kretanja i dodavanja na terenu, a Winner naziva Cruyffa “ultimativnim mjeračem prostora”. Spominje i pjesmu Toona Hermansa posvećenu “proroku modernog nogometa” koja kaže:

I Vincent je vidio kukuruz
I Einstein je vidio broj
I Zeppelin cepelin
I Johan je vidio loptu

Na tisuće je priča, anegdota i citata kojima su se ljubitelji nogometa diljem svijeta prije pet godina oprostili od Cruyffa. Jedan od mojih omiljenih uvijek je bio onaj: “Nogomet je igra koja se igra glavom — noge su tu da pomognu”. Cruyff nas je učio razmišljati o nogometu, i to ne samo apstraktno, nego i vrlo konkretno u kontekstu prostora na kojem se odigrava. Svojim djelom i primjerom učio nas je vidjeti širu sliku u samoj ludičkoj komponenti nogometa i pojmiti njegovu ljepotu kao prije svega momčadske igre u kojoj gledamo cjelinu, a ne samo jedan po jedan pojedinačni detalj unutar nje.

Učio nas je da postoji nešto veće i važnije i od rezultata: nasljeđe, ono što ostavljate za sobom i kako vas pamte. Učio nas je da je čovjek centralna vrijednost, ali samo onda kad je uklopljen, a ne utopljen u kolektiv; da je nogomet najbolji i najljepši onda kad se individualnosti spoje i isprepletu u zajedničkom cilju, kad se individualac može izraziti i biti slobodan unutar kolektiva, a kolektiv profitira od njegove individualne snage, vrijednosti, nadahnuća i slobode. Kad nogomet dosegne svoj totalitet i sa svih svojih metarazina se vrati na ono što u osnovi jest: igra, radost, ljubav, zajedništvo.

Baš kao što je to svakog dana na nekom od prostora za djecu koji nastavljaju nicati i nakon njegove smrti, svaki s po zrnom prorokova genija i nasljeđa.