Nogomet narodu

PSG ili antiteza nogometa

Je li Leteći cirkus Nassera Al-Khelaifija nagovještaj dekadencije koja dolazi?

Sama suština nogometne taktike, napisali smo to već više puta i pisat ćemo i dalje, jest izvući iz momčadi više od pukog zbroja individualnih vrijednosti pojedinaca koji je čine. To znači pronaći način i sustav u kojem će međusobno komplementarne kvalitete igrača najviše doći do izražaja i zajedno tvoriti novu, kolektivnu vrijednost.

Ne odnosi se ovo, dakako, samo na nogomet ili samo na momčadske igre općenito; postulat je to primjenjiv na bilo koju skupinu ljudi okupljenu oko zajedničkog cilja, ali baš nogomet je idealni teren za testiranje njegove ispravnosti.

Za to postoji više razloga, počevši od objektivno mjerljive kompetitivnosti izražene u rezultatu ostvarenom na terenu, pa preko toga da je riječ o igri u kojoj u pravilu odlučuje vrlo malo postignutih golova, do toga da se igra na velikom terenu, s velikim brojem igrača i bez mogućnosti ‘letećih’ izmjena, a da je igra znatno fluidnija od drugih — što znači da u njoj nema ‘pravog’ posjeda lopte nego ona konstantno mijenja stranu i često je ‘ničija’, pa onda nema ni strogog razgraničenja između faza obrane i napada.

Sve ovo upućuje na činjenicu da je nogomet po samoj svojoj prirodi vrlo izraženo timska igra u kojoj je potreban visok stupanj zajedništva, međusobnog razumijevanja i zajedničkog rada da bi se stiglo do rezultata. U njemu individualna kreativnost i sloboda mogu doći samo kao posljedica timskog rada, jer ni najbolji pojedinac sam ne može napraviti puno ako mu sustav ne pruža odgovarajuću podršku.

Nogometna industrija vuče u suprotnom smjeru od nogometne taktike. Umjesto ulaganja u invenciju i kreaciju ona favorizira brutalno iskazivanje financijske moći

Stoga je i potpuno logično da je sav razvoj nogometne igre išao od pojedinačnog prema kolektivnom; od specijaliziranog prema univerzalnom.

Ta evolucija traje praktično oduvijek, a dodatno je intenzivirana jednom kad su prevladale ključne suvremene karakteristike poput presinga, zonskog markiranja i posvemašnjeg ubrzanja igre. One su igračima ograničile prostor i vrijeme na lopti, a fokus utakmice pomaknule od 10 pojedinačnih igračkih duela jedan-na-jedan prema složenijoj strukturi u kojoj se sudaraju različiti pristupi, strategije i rasporedi na terenu. Taktika se neprestano razvija, nadograđuje, diferencira i sofisticira, a treneri koji to ne mogu pratiti vrlo brzo završavaju napušteni na marginama; ista je stvar i s igračima koji ostaju na razini uske specijalizacije, nogomet ih naprosto izgura.

Međutim, danas na samoj elitnoj razini imamo ono što je u praksi regresija u čitavom tom povijesnom razvoju. Paris Saint-Germain je u svojoj suštini antiteza suvremenog nogometa.

Ili je možda tek nagovještaj novog vremena i dekadencije koja s njim dolazi.

Kad je Florentino Pérez u svojoj Galácticos eri s Real Madridom nekako uspio uvjeriti Arriga Sacchija da preuzme dužnost sportskog direktora, bila je to jedna od najčudnijih kombinacija koje je nogomet vidio. S jedne strane bio je predsjednik čija je misao-vodilja bila ilusión — čarolija, uzbuđenje, iščekivanje, eskapizam, osjećaj da je i naizgled nemoguće zapravo ostvarivo — i koji je, po vlastitim riječima, od Kraljevskog kluba namjeravao napraviti “nešto poput nogometnih Harlem Globetrottersa”, a s druge jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih nogometnih stratega novijeg doba, čovjek s čvrstom vjerom u sustav i kolektiv.

Sacchi je ubrzo razočarano napustio Madrid uslijed nemogućnosti da provede svoje ideje i osjećaja da je postavljen samo kao figura čija je jedina funkcija bila stvoriti privid ravnoteže Pérezovim sumanutim blockbuster pothvatima gomilanja superzvijezda.

“Nije tu bilo nikakvog projekta”, rekao je kasnije Jonathanu Wilsonu za knjigu Inverting the Pyramid. “Na primjer, znali smo da Zidane, Raúl i Figo ne sudjeluju u defenzivi i zato smo morali staviti čovjeka ispred zadnje linije koji će igrati obranu. Ali to je reakcionarni nogomet. On ne umnaža eksponencijalno vrijednosti igrača, što je zapravo sva bit taktike. Je li nogomet kolektivna i harmonična igra? Ili je stvar u tome da stavite X talentiranih igrača i uravnotežite ih s Y specijalista?”

Mauricio Pochettino danas u Parizu ima potpuno iste probleme i dvojbe kao i treneri i sportski direktori u PSG-ovu presedanu, madridskim Galácticosima. To je odmah postalo jasno čim se njegova ekipa susrela s prvim elitnim suparnikom u sezoni, Manchester Cityjem Pepa Guardiole. S tom razlikom da je nogomet u posljednja dva desetljeća još znatno dalje evoluirao, ali i tom da je njegova momčad još ‘zvjezdanija’ od onih Galácticosa i da ima ponajboljeg igrača ikad.

City je bio bolji, imao je bolje prilike i triput više udaraca na gol, ali PSG je pobijedio sasvim “reakcionarnim” nogometom i s takozvanim broken teamom u kojoj sedmorica moraju ostati pred svojim kaznenim prostorom kako bi se udarna trojica u napadu mogla kočoperiti i svojom individualnom kvalitetom donijeti pobjedu, barem ovaj put.

Kažete li da je ovaj Leteći cirkus Nassera Al-Khelaifija pod visokim sponzorstvom države Katara zapravo sranje od nogometa, ja sam posljednji koji će vam proturiječiti. PSG zaista predstavlja antitezu suvremene igre: umjesto da traži rješenje kako da momčad bude više od zbroja individualnih vrijednosti igrača koji je čine, on teži tome da taj zbroj — pa čak i nešto manje od toga, jer način na koji je Pochettino zapravo prisiljen igrati nosi sa sobom i kolateralne žrtve, odnosno nužnost prilagodbe manje talentiranih igrača — bude veći od kolektivne vrijednosti koju sustavom može stvoriti ijedna druga momčad. To, naravno, radi tako da pokupuje sve najbolje do čega može doći.

No, pravo je pitanje je li riječ samo o visokoprofilnom ekscesu ili o nečemu što ćemo sve češće i češće gledati. Današnje tržište i današnja publika prije svega trebaju heroje, poteze i instant-uspjeh, a strpljenja za procese i izgradnju kolektiva manje je nego ranije. Nogometna taktika evoluirala je slijedeći princip pojednostavljeno izražen u prvoj rečenici ovog teksta; nogometna industrija, međutim, vuče u suprotnom smjeru, prema sve većem individualizmu, konzumerizmu i celebrity kulturi. Umjesto ulaganja u invenciju i kreaciju ona favorizira brutalno iskazivanje financijske moći kojom potapa sve drugo.

A to, bez obzira što mislili o svijetu danas, ne zvuči kao recept za napredak nego kao put u propast. Put na kraju kojega će nogomet pojesti sam sebe.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.