Jozak, naravno, “zna dobro” što se događa, mada je pomalo neobično i nejasno zašto pritom kao primjer navodi da su njemu “svojevremeno ogulili kožu kad sam stavio 11 igrača Dinama u reprezentaciju U17 koja je igrala na Svjetskom prvenstvu. S vremenom gubimo širinu, ne dolaze na vrhunsku scenu mladi igrači velike vrijednosti i to će biti problem u budućnosti.”

Nejasno je pritom nekoliko stvari. Recimo, koja se to širina izgubila od tog prvenstva održanog prije osam godina, na kojem su za Hrvatsku igrali gotovo isključivo dinamovci; “ovi su dečki svjetski prvaci, ova je reprezentacija specifična”, govorio je tada Jozak, a Dinamovi novinari tepali su joj da je “najtalentiranija u povijesti kluba”. Za ilustraciju, iz te su se generacije do seniorske ekipe Vatrenih probila trojica: Borna Sosa, Josip Brekalo i Nikola Moro. Od onih koji su isto godište (1998.), ali tada nisu bili u Dinamu, za Hrvatsku danas igraju četvorica: Martin Erlić, Luka Ivanušec, Lovro Majer i Petar Musa.

Hrvatska ne može vječno biti sjajni overachiever koji se uzda samo u domoljublje i bogomdani talent, a zaostaje za konkurentima u svemu ostalom

Ako išta, Dinamo zadnjih godina više nije pretplaćen na kadetske i juniorske naslove, u mladim je reprezentacijama (nešto) manje njegovih igrača, Hajdukovi su juniori u međuvremenu dogurali do finala UEFA-ine Lige mladih… Stvari se, dakle, barem naizgled mijenjaju u smjeru povećanja te širine. Samo što Jozak, kako kaže, “u zadnjih pet-šest godina” — slučajno je baš toliko prošlo od njegova odlaska iz HNS-a i rada s reprezentacijama — ne vidi “veliku kvalitetu kod mlađih dobnih kategorija.”

Pa je onda nejasno i to kako je točno Jozak “stavio” tih 11 Dinamovih igrača u reprezentaciju, kad je U17 izbornik tada bio Dario Bašić, postavljen na tu poziciju nakon što je smijenjen Luka Pavlović, koji je odradio prvi krug kvalifikacija za SP 2015. u Čileu i u čijoj su momčadi prvi put zaigrala sva jedanaestorica dinamovaca. Jozak je tada bio tehnički direktor reprezentacija, čovjek formalno odgovoran za biranje izbornika u svim kategorijama, ne i igrača. Barem formalno ne.

Moguće je, doduše, da su se proroku Romeu malo pomiješale perspektive, odnosno da malo priča iz Dinamova, a malo iz reprezentativnog kuta; kad govori o Zdravku Mamiću, za kojeg i dalje ima samo riječi hvale, on ranije ove godine kaže da je “20 godina živio s tom osobom”, iako je u međuvremenu — do 2017. i svog posljednjeg, kratkog ukazanja na Maksimiru u ulozi sportskog direktora — bio ne samo četiri godine u HNS-u, nego i s Ilijom Lončarevićem u Libiji i u Osijeku. Osim toga, Jozak je i u prošlosti imao problema s tim što su novinari njegove izjave i izjave o njemu vadili iz konteksta, pa maknimo sad to po strani i usredotočimo se na bit onog što govori kao, kako god bilo, dobro upućen.

Znači, winter is coming.

Luka Modrić već je 15-ak godina nositelj ove reprezentacije i s vremenom smo se na nju počeli referirati kao na “Modrićevu Hrvatsku”. Od Europskog prvenstva 2008., kad je preuzeo takvu ulogu nakon što je dvije godine ranije debitirao za Vatrene, ispratio je čitave generacije suigrača: od braće Roberta i Nike Kovača, koji su tad imali svoj labuđi pjev, preko čitavog niza zaslužnika od kojih su neki 10 godina kasnije došli do finala Svjetskog prvenstva, a neki — poput bivšeg kapetana Darija Srne, pa Stipe Pletikose, Josipa Šimunića, Nike Kranjčara, Ivana Klasnića, Eduarda, Ivice Olića… — to nisu uspjeli igrački dočekati.

Od kasnije srebrnih ‘Rusa’ u toj su reprezentaciji 2008. već bili i Vedran Ćorluka, Ivan Rakitić i Mario Mandžukić. Godinu kasnije pridružili su joj se Dejan Lovren i Danijel Subašić, još godinu kasnije Domagoj Vida, Ivan Strinić i Milan Badelj, pa 2011. Šime Vrsaljko i Ivan Perišić i tako, kroz godine, i ostali, zaključno s 2014., kad je ekipa za SP 2018. već praktički bila kompletirana, jer dotad su već za nju debitirali svi kasnije važni igrači.

Jozak je potpuno u pravu kad kaže da je ta reprezentacija stvarana 10 godina i da je Zlatko Dalić “došao na gotov proizvod”.

To je naprosto činjenica, jer on ju je preuzeo u listopadu 2017. i do Rusije nije u nju uveo nijednog igrača koji je na SP-u igrao iole bitnu ulogu. Pa ni Josipa Juranovića, Nikolu Vlašića i Lovru Majera, koji su te godine prije njega već bili debitirali za Hrvatsku, ali ih on nije vodio na Mundijal. Ili Marija Pašalića, koji je debitirao još 2014. No, Dalić je nedvojbeno konačno, kako se to kaže, “posložio” Modrićevu Hrvatsku i uz, nemojmo zaboraviti, pozamašnu dozu sreće — ili, ako vam je tako draže, karaktera i poniznosti — u knockout rundama doveo je do povijesnog rezultata.

U četverogodišnjem razdobolju između dvaju SP-a, nakon što su se oprostili neki od senatora, uveo je u ekipu više novih igrača koji su iskočili kao rješenja. Zanimljivo je primijetiti da je ta nova širina došla manje od mladih igrača (Josip Stanišić, Joško Gvardiol, Josip Šutalo, Borna Sosa), a više od onih već spomenutih koji su već dulje vrijeme bili u ‘čekaonici’, kao i od onih koji dotad baš i nisu, a već su bili zašli u ‘ozbiljne’ nogometne godine (Borna Barišić, Mislav Oršić, Marko Livaja, Bruno Petković).

Transfuzija svježe krvi tako je samo manjim dijelom došla od mlađih davatelja, ali to se ponovno pokazalo kao dobar recept, jer i u Kataru je Hrvatska — opet uz obilnu količinu ‘karaktera’ i nakon najgoreg dana u karijeri Romelua Lukakua — opet osvojila medalju, što je nevjerojatan uspjeh.

No, kad danas pogledamo Hrvatsku, vidimo momčad čijem je vođi 38 godina, njegovu enforceru uskoro 31 i poluumirovljen je u Saudijskoj Arabiji, a treći član tog “najboljeg veznog reda na svijetu”, još u nježnoj dobi od 29, u posljednje je dvije utakmice bio kudikamo gori od obojice. Vidimo momčad koja nema špicu na koju se može osloniti, koja muku muči i s krilima i čiji golman prima pacerske golove, momčad koja bez Perišića ne može slomiti ni reprezentacije iz trećeg kvalitativnog razreda europskog nogometa.

Vidimo ekipu koja ima tek dvojicu igrača mlađih od 22 godine (Gvardiol i naknadno priključeni Dion Drena Beljo) i čiji je priljev mladih talenata prilično upitan, jer i sam izbornik U21 reprezentacije Dragan Skočić izdvaja tek dvojicu svojih pulena kao spremne za seniore: Luku Sučića, kojeg je Dalić već vodio u Katar, te Martina Baturinu, koji je već na pretpozivu.

Za tri godine neće samo vezni trio imati ukupno 106 godina na plećima (35 u prosjeku), nego će preko 30 brojati i Dominik Livaković, Barišić, Vida, Juranović, Pašalić, Petković, Perišić, Oršić. Kao i Josip Mišić kojeg se zaziva, kao i Livaja koji se neće vratiti. Pitanje je koliko će od svih tih igrača uopće još biti u stanju igrati važnu ulogu za reprezentaciju na SP-u 2026., a još je veće pitanje tko od mlađih u aktualnom proširenom kadru može preuzeti ulogu nositelja.

Zbog svega toga Jozakovo meteorološko proročanstvo nije nikakva hrabra teza nego logični slijed događaja jednom kad medaljama ovjenčana generacija zađe u veteranske godine i polagano siđe sa scene.

U redu, možda će Ivanušec i Majer, pa onda i Sučić i Baturina za tri godine biti još bolji igrači, ali hoće li ijedan od njih biti na razini Modrića, Perišića i Brozovića? Možda će Gvardiol i Šutalo čitavo desetljeće držati obranu, možda im se pridruži i mladi Luka Vušković i(li) netko drugi; možda će Beljo ili Roko Šimić postati elitni centarfori; možda će iskočiti još Veldin Hodža, Niko Sigur, Gabriel Vidović, Lukas Kačavenda, Luka Stojković, Marco Pašalić, možda i netko tko nije prošao mlade selekcije, kao što je to bio slučaj s Juranovićem… Ali previše je to ‘možda’ na jednom mjestu, a osigurano nije ništa.

Drugo je pitanje postoji li rješenje. Možda treba vratiti (još veći) monopol Dinamu u mladim selekcijama i u odabiru izbornika?

A možda bi, za početak, trebalo pogledati tko vodi te mladiće i razmisliti o tome jesu li tipovi poput Ognjena Vukojevića, Joea Šimunića, Roberta Jarnija najbolji izbor? Možda bi trebalo zaviriti i u Dalićev stožer u kojemu su sva sedmorica (!) pomoćnika bivši Vatreni, od kojih nijedan nema ozbiljnijeg trenerskog iskustva — a, reklo bi se, ni ambicija? Možda bi i izborniku valjalo skrenuti pažnju da ubuduće malo više vremena posveti pripremi utakmica i analiziranju suparnika, a manje bildanju vlastitog brenda, da ponovno razmisli o svojoj navodnoj nepogrešivosti?

Možda bi trebalo donijeti, ozbiljno shvatiti i krenuti implementirati nekakvu strategiju razvoja nogometa u Hrvatskoj — Jozak bi se s time složio, jer radio je na nečemu sličnom — usto se pozabaviti i sitnicama kao što su brojni nagomilani i neraščišćeni problemi s domaćom ligom, sudačkom organizacijom i samim savezom? Možda ne bi bilo loše raščistiti odnose unutar Obitelji, u kojoj je slučaj s Livajom otkrio dugogodišnju disfunkcionalnost i podjele skrivene iza portreta s namještenim osmjesima i hashtagova o zajedništvu?

A možda ništa od toga neće pomoći da reprezentacija izbjegne gladne godine, naprosto zato jer Hrvatska ne može vječno biti sjajni overachiever koji se uzda samo u domoljublje i bogomdani talent, a zaostaje za konkurentima u svemu ostalom — od brojnosti stanovništva, preko infrastrukture i položaja struke, pa do same nogometne kulture, koja ostaje na niskoj razini.

Brace yourselves; winter is coming.