Nakon agonije u sezoni 1964./65., Hajdukova je uprava pod pritiskom navijačkog bijesa povukla do tad nezapamćeni potez i na transfer listu stavila čak deset igrača, gotovo cijelu momčad na čelu s mladim Perom Nadovezom: samo zato što preko ljeta nije uspio naći novi klub, Nadoveza će ostati u Hajduku. A nakon što se u tih pet godina na klupi izmijenilo čak sedam trenera — Leo Lemešić, Florijan Matekalo, Lenko Grčić, Milovan Ćirić, Krešimir Arapović, Frane Matošić i Ozren Nedoklan — doveden je i osmi, trener niškog Radničkog Dušan Nenković. Nenković je pravi čovjek za klub, ima ligaško iskustvo i dobro poznaje Hajduk, zajebavali su se navijači: prije Radničkog trenirao je srpskog sedamdesetoligaša FK Hajduk Veljko iz Negotina.

Klica agonije za sezonu 1965./66. posijana je, međutim, mnogo prije nego je prvenstvo počelo, još u veljači, kad je Slobodna Dalmacija jedva primjetno, u kutu sportske stranice — uz vijest da su u petom kolu prvenstva Splita u malom nogometu ragbijaši Nade s 3-2 pobijedili piciginaše s Bačvica — objavila i kratku vijest da je Disciplinski sud Nogometnog saveza Jugoslavije pokrenuo postupak protiv sarajevskog Željezničara i njihovog vratara Ranka Planinića. Ovaj je navodno teško optužio svoj klub za prodaju one odlučujuće utakmice Hajduku sezonu ranije, kao i one u posljednjem kolu protiv Trešnjevke, koja je završila s dogovorenih 3-3.

Izvan onih nekoliko splitskih brijačnica oko Geta nije se o tome previše ni pričalo, nije uostalom bilo prvi put da se u Savezu sastanči na temu namještenih utakmica, pa se stvar već do kraja ljeta i zaboravila. Nije, međutim, zaboravio Željin vratar Planinić: po jednima mučen savješću, po drugima ljut što nije dobio svoj dio, Planinić je pred početak nove sezone u jednoj sarajevskoj kafani prišao novinaru Večernjih novina Aliji Resuloviću i rekao da ima za njega ekskluzivu. A Alija odmah dozvao kuma, pravnika Dejana Vidovića, da bude svjedok, pa otrčao do auta po magnetofon.

I tada je bilo beznadnog očaja i očajničke nade, i tada je bilo navijačkog bijesa, uličnih nereda i prijetnji igračima, i tada se mijenjalo trenere kao mudante

Sutradan ujutro sarajevske Večernje novine planule su u stotinu hiljada primjeraka, od Splita do Beograda ni o čemu drugom se nije pričalo nego o šokantnoj ispovijesti Ranka Planinića. Saznala se tako cijela istina o onoj utakmici 31. svibnja 1964., kad je Hajduk s 4-0 protiv Želje na Starom placu u posljednji trenutak izbjegao drugu ligu i kad je “kod gostiju zadovoljila samo obrana s vratarom Planinićem”.

Saznalo se tako i kako je član Hajdukove uprave Zdravko Arapović po nalogu predsjednika Josipa Košte tražio od predsjednika Željezničara Nusreta Mahića da im prijateljski puste utakmicu, i kako se predsjednik Želje na to iskreno nasmijao, tražeći zauzvrat dva milijuna dinara u kešu i još dva preko marketinga, i kako je u napetim pregovorima na dan utakmice član Željine uprave Ljubomir Nikolić na telefonskoj vezi sa Sarajevom nekako pristao spustiti prvu tranšu na milijun i pol, i kako je Hajdukov blagajnik Ante Vidošević u crnom fondu izbrojao samo milijun, i kako se grozničavo, sad već pred sam početak utakmice, od blagajnika na ulazima Starog placa skupljalo još petsto hiljada dinara od kupljenih ulaznica, i kako je Nikolić u Hajdukovoj baraci još brojao pare kad je sudac Vladimir Đurđević iz Beograda označio početak utakmice, i kako je onda trener Želje Vlatko Konjevod dozvao Dragu Smajlovića i Ivicu Osima, pa im s aut linije dao znak da je utakmica dogovorena.

Bilo je, ukratko, poput nekog divlje režiranog i montiranog trilera, kao da je utakmicu namještao Martin Scorsese, a ne Josip Košta. Baš poput onog mahnitog sunovrata Henryja Hilla u Scorseseovim Goodfellas.

Niti dogovaranje namještene utakmice, kako vidite, Hajduk u to vrijeme nije mogao urediti bez infarktne drame u posljednjim sekundama.

* *

Do detonacije Afere Planinić petnaest mjeseci kasnije, na početku sezone 1965./66. već su bila odigrana dva prvenstvena kola — nakon 2-2 na Karaburmi protiv Beograda Hajduku je na Stari plac stigla Crvena zvezda, golom Bukle Hlevnjaka dobili smo 1-0 i tribine Starog placa već su zaboravile godine agonije, razmišljajući o naslovu prvaka — a onda je u petak 27. kolovoza 1965. objavljena senzacionalna vijest: Disciplinski sud Nogometnog saveza Jugoslavije doživotno je suspendirao svih sedamnaest klupskih funkcionera uključenih u Aferu Planinić, uključujući predsjednika Hajduka Josipa Koštu, potpredsjednika Ivana Mimicu, sekretara Franu Markovića i blagajnika Antu Vidoševića, a Željezničar, Trešnjevka i Hajduk izbačeni su iz Prve lige!

Valjalo je ponoviti, jer se slušateljima u splitskim brijačnicama učinilo da su to na radiju čuli kako bijeli sele u Drugu ligu zapad. I opet su vrelu omaru rasparale sirene hitne pomoći.

Hajduk je tako, kao jedini klub koji je igrao u svim jugoslavenskim prvenstvima od 1923., u drugu ligu — ako je ikome u Splitu uopće bilo do zajebancije — ispao u velikom stilu, bez poraza, pobjedom nad Crvenom zvezdom. Bijeli sutradan nisu ni otputovali na utakmicu u Ljubljanu, i novine su u ponedjeljak objavile rezultate trećeg kola i prvenstvenu tablicu, prvu u sve četrdeset dvije godine bez splitskog Hajduka.

Sljedeća dva tjedna bijeli će dotaknuti najnižu do danas zabilježenu točku pada u cjelokupnoj svojoj povijesti. Klub je pisao žalbe i priopćenja, radila je siva diplomacija, navijači su bili na ulicama: u strahu od nereda i kontrarevolucije, odgođena je čak i kup utakmica omladinaca Hajduka i trogirskog Slavena, koja se sljedeće subote trebala igrati na Starom placu. U svom odgovoru Savezu Hajduk je upozorio kako u postupku nije saslušan nitko iz splitskog kluba i kako je takva odluka neodrživa, a Nogometni savez Hrvatske ocijenio ju je mi manje ni više nego — neustavnom.

Dobri Milivoj Lalin, legendarni dugogodišnji predsjednik Radničkog nogometnog kluba Split, stari ilegalac, zatočenik Dachaua i Buchenwalda — i direktor tih dana sagrađene Osnovne škole Bruno Ivanović na Lučcu, u koju ću za koju godinu i ja krenuti u prvi razred — podsjetio je da je namještanje utakmica javna državna tajna i javno upitao što će FSJ poduzeti protiv ostalih: što ćemo, recimo, sa Zvezdom, koja je par godina ranije od očajne Budućnosti s dna tablice iznenada na Marakani izgubila sa senzacionalnih 1-4, u pogodak točno koliko je trebalo da Titograđani za jedan jedini gol ostanu u Prvoj ligi i među drugoligaše izbace Lalinov Split?

U Beogradu su stoga razumno odlučili zatvoriti odškrinutu Pandorinu kutiju, i dva tjedna kasnije, 9. rujna — istog dana kad je Hajduk, već pomiren s Drugom ligom, dogovorio turneju po Čehoslovačkoj — stigla je vijest da je Disciplinski sud preinačio svoju odluku: kažnjeni klubovi ipak staju prvoligaši, ali im se oduzimaju bodovi, pa je Željezničar kažnjen sa šest, a Hajduk i Trešnjevka s po pet bodova. Hajduk je tako na povratku u Prvu ligu te nedjelje, u utakmici četvrtog kola, dočekao Vardar kao pretposljednji na tablici, s minus dva boda.

Novinar Alija Resulović, koji je detonirao cijelu aferu — i koji će prije desetak godina i sam pasti kao žrtva kretenskog nekog plagijatorskog skandala — u svojoj će knjizi Ona vremena iz 2006. zapisati kako mu je Toša Marković, “uvijek dobro obaviješteni” urednik beogradskog Tempa, mnogo godina kasnije odao kako “u Aferi Planinić nisu bili zanimljivi Trešnjevka i Željezničar”. “Cilj je bio Hajduk!”, rekao mu je Marković. “Bio je to diktat jakih lobija iz Beograda, Zagreba i Sarajeva. Hajduk je trebalo izbaciti iz lige, kazniti i poniziti.”

Ako je, međutim, zaista i bilo tako, beogradski i zagrebački lobiji bili su glupi koliko i jaki. Nitko se oko izbacivanja splitskog kluba u drugu ligu tih godina nije tako polomio kao sam Hajduk.

* * *

Hajduk je tako izronio i uhvatio zrak, utihnule su nakratko sirene pod Marjanom, ali s minusom od pet bodova čekala nas je još jedna sezona grčevite borbe za opstanak. Nakon tri uzastopna poraza iz bodovnog smo minusa izašli tek mjesec i pol dana kasnije, het-trikom Bukle Hlevnjaka za 5-0 protiv dobre, stare Trešnjevke.

U proljeće 1966., onoga dana kad se rodila moja sestra Branka, Hajduk se vratio iz Rijeke s 0-2, zaglavljen na dvanaestom mjestu, ponovo par bodova do druge lige. Sva će sreća ispasti da moju sestru nogomet nikad nije zanimao: slijedila je nova duga i mučna agonija do posljednjeg kola, ali na duge i mučne agonije do posljednjeg kola mi smo ionako već navikli kao tovar na batine.

U finalu drame, dva kola prije kraja prvenstva, na stadion kraj Plinare stigao je Dinamo. Opet jebeni Dinamo. Još jednom valjalo se vaditi protiv Štefa Lamze i Slavena Zambate, koji su samo koji tjedan ranije sa 6-0 dematerijalizirali Crvenu zvezdu. Oni na svom rezerviranom drugom mjestu tablice, dovoljno daleko od vodeće Vojvodine da igraju bez opterećenja, samo za prestiž, a nama se jebe za prestiž, nama prestiž na listi prioriteta već ispao u drugu ligu: te nedjelje, u pretposljednjem kolu, nama je trebao samo bod, jedan jedini usrani bod, da konačno osiguramo opstanak.

Ovoga puta nije bilo nikakvih priča, nije bilo torbi s novcem, nije bilo audijencija kod generala Ivana Šibla, bilo je samo istog onog grča i očaja. I istih onih ništa-ništa u poluvremenu.

A onda, nakon petnaest minuta u nastavku, Zambata šokira Stari plac, Dinamo vodi 1-0 i opet Splitom zavijaju sirene hitne pomoći. Niti dvije minute kasnije, međutim, Mladen Ramljak u šesnaestercu ruši Nadovezu i sudac Vlado Tauzes svira penal. Publika je na nogama, čeka se izvođenje jedanaesterca, ali nitko ne prilazi lopti, bježe igrači Hajduka od bijele točke kao da je minirana. Konačno, balun nevoljko uzima Marin Kovačić: on je redoviti izvođač penala, ali svi još pamte kako je promašio posljednji, samo dva tjedna ranije, u porazu protiv Veleža. Blijed poput tanke bevande, Marin je onda uzeo zalet i zapucao u desni kut, a Zlatko Škorić, naravno, s lakoćom obranio.

Do kraja utakmice ostalo je 0-1, bila je tek ona jedna šansa Miroslava Ferića u posljednjoj minuti, sve ostalo bili su tek sitni i teži faulovi, nervoza i prenapregnuti živci: frustrirani Kovačić i Hlevnjak loptom gađaju Dinamove igrače, nemoćni Miroslav Bošković šamara Anđelka Pavića, a sudac Tauzes umjesto Boškovića u svlačionicu šalje svu dvadeset dvojicu, iscrpljen svirajući kraj utakmice.

Odluka je tako opet padala u posljednjem kolu. Željezničar, Zagreb i beogradski Radnički iskoristili su Hajdukov kiks i pobjedama mu prišli samo na bod, jedan jedini usrani bod koji je sad trebalo iščupati na Čairu, protiv niškog Radničkog.

I opet grč i očaj: nakon Boškovićevog gola u posljednjoj minuti prvog poluvremena, Hajduk u svlačionicu odlazi s 1-0, ali Radnički već do 65. minute okreće rezultat i vodi 2-1. Na klupi Hajduka gutaju tablete za srce i slušaju kombinirani radio prijenos iz Beograda, Zagreba i Sarajeva, a Splitom tradicionalno zavijaju proljetne sirene: u tom trenutku Željezničar na Karaburmi već vodi 2-0, a na Maksimiru Dinamo i Zagreb igraju 1-1, ali Zagreb ima penal i Hajduk ozbiljno visi. Srećom, Škorić majstorski brani i ovaj.

Drama je i u Nišu, gdje u posljednjim minutama utakmice Novak Tomić pada u jednoj gužvi u šesnaestercu, ali sudac Petar Kostovski iz Skopja svira kontrafaul: Tomić i Nadoveza okružuju suca spremni da ga golim rukama zadave, ovaj ih hladnokrvno šalje na tuširanje, i Hajduk ostaje s devet igrača.

Ako je tko i preživio srčani udar, eno se gotovo istovremeno uključuje i reporter iz Sarajeva, gdje ni sudac Stjepan Varaždinec iz Zagreba ne svira očiti faul vratara Ibrahima Sirće nad Mihajlom Samardžićem i čisti jedanaesterac za beogradski Radnički. Par minuta kasnije završila je utakmica na Čairu, Nišlije su pobijedile 2-1, a izbezumljeni igrači Hajduka trče prema klupi čuti ostale rezultate: utakmica Sarajeva i Radničkog nekako je završila 0-0, neriješeno 1-1 nekako je završilo i u Zagrebu, i splitski nogometaši plaču kao mala djeca shvativši da su se opet spasili.

Bijeli su tako unatoč dva poraza na kraju nekako, do dana današnjeg ne znaju točno kako, ipak ostali prvoligaši. Ako je i tog mučnog proljeća bilo ičega da se slavi na Starom placu, bila je to, jasno, nova titula ragbijaša Nade, koji su u Zemunu svladali domaćeg Zmaja 20-11 i kolo prije kraja osigurali peti uzastopni naslov prvaka.

* * *

To, eto, za slučaj da ste pomislili kako je Hajduk koji vašu djecu danas dočekuje iz rodilišta najgori ikad. Hajduk koji je mene dočekao pune se četiri godine noktima držao za korniž na dnu tablice, a dva je tjedna bio čak i drugoligaš.

I da nije bilo Nade, kurcu bismo se mi nadali.

“Nobody knows the trouble I’ve been through, nobody knows my sorrow”, pjevao je Louis Armstrong naš blues, dok ga je trubom iz Mozaikova studija pratio Đeki Srbljenović. “Sometimes I’m up, sometimes I’m down, sometimes I’m almost to the ground.”

Takve su bile sumorne Hajdukove šezdesete — “sometimes up”, “sometimes down”, ali uglavnom “almost to the ground” — i izgledalo je da nikad neće završiti.

U rujnu 1966., recimo, na početku nove sezone Hajduk je i opet na Starom placu izgubio od Sarajeva 0-1, bijesni navijači opet su upali na teren i naganjali travnjakom igrače Hajduka, koji su panično bježali u staru baraku pod murvom. Pred klupskim domom izbile su demonstracije, prijetilo se smrću i upravi i igračima, razbijena su stakla na prozorima, porazbijane reklame na stadionu i zapaljene mreže na golovima. I opet su bijeli kažnjeni jednom utakmicom zabrane igranja na Starom placu.

Umjesto Hajduka, Splićani su tako na suspendiranom Starom placu gledali Nadu. A onda je nekoliko dana kasnije pod starom Plinarom i Nada potučena s 0-9. I ako je u svemu bilo ičega za makar tanku nadu, bila je to tek okolnost da ovaj put nije bio ragbi, nego baš nogomet. I da nije bilo prvenstvo Jugoslavije, već prvenstvo Splitskog podsaveza. I da su to u stvari bili samo juniori. I da su juniore NK Nada s 9-0 porazbijali vršnjaci iz — Hajduka.

A kibiceri na Starom placu gledali su omladince na ledini i očajnički maštali kako će onaj mali mršavi šesnaestogodišnjak iz Radunice, što je dao deveti gol, neki Jere Jerković, ili Jure — Jurica, Jerko, tko više pamti — jednog dana povesti Hajduka u slavnu budućnost.

I tada je, kako vidite, bilo beznadnog očaja i očajničke nade, i tada je bilo navijačkog bijesa i uličnih nereda, razbijanja grada i prijetnji igračima, i tada se mijenjalo trenere kao mudante, i tada je uprava bila šetalište za partijske kadrove i komunalne direktore. Te 1966., evo lijepog primjera, Partija je za potpredsjednika uprave Hajduka dovela tipa iz Bobisa, splitskog slastičarskog poduzeća, nekog druga Kirigina, provjerenog socijalističkog direktora iz stare partizanske familije kojemu je, pričalo se, glavna kvalifikacija to što se zove Tito. A ovaj se već nakon godinu dana — zvuči vam poznato? — hvalio po gradu da je Hajdukovo poslovanje stabilizirano i da je klupska bilanca prvi put nakon hiljadu godina u plusu.

Najzad, i tada se, kao i danas, govorilo kako je Hajduk postao ljetovalište za igrače s kontinenta koji su se uželjeli mora i sunca. Birao je Hajduk kao u Teleshopu, samo toga ljeta preko kataloga kupio je i Milutina Folića iz Budućnosti i Zlatomira Obradova iz Proletera, baš kao da kupuje Delimanove lonce. “Ali to nije sve”: ako u našoj nevjerojatnoj ponudi dodate samo trinaest milijuna dinara za reprezentativca Džemaludina Mušovića, gratis ćete dobiti i oštrog desnog beka od nehrđajućeg čelika Aleksandra Ristića.

Pored tih dobro plaćenih ‘stranaca’ i tada, jednako kao danas, Hajdukovi tići nisu mogli niti do klupe za rezerve. Štoviše, početkom tih sudnjih šezdesetih Hajdukova je omladinska škola nakon odlaska barba Luke Kaliterne bila potpuno zamrla, pa su je majstori, baš kao i danas, ne znajući što bi s njom, dali jednom bivšem Hajdukovom igraču, onom Anti Bići Mladiniću, sjetit će ga se stariji navijači, vječnoj rezervi iz slavnih pedesetih. Najbolje čega se Biće sjetio bio je oglas u Slobodnoj Dalmaciji, kao da traži dječje statiste za Bulajićevu Kozaru, a ne buduće Beare i Bajde.

Naravno da su onda, kao i danas, svoju djecu na probu odmah doveli ugledni gradski poduzetnici. Prvi je bio poznati splitski zlatar Džon Džoni, u čijoj se radnji okupljao Hajdukov stručni štab u sjeni: jedan je Džonijev sin, Jakov, već igrao vaterpolo u Jadranu, a kod Biće je doveo mlađeg, Vilija — mislim da mu je pravo ime bilo Vilson — samouvjereno tvrdeći da će mali biti bolji od Vinka Cuzzija.

* * *

Onda je sljedeće godine trener Dušan Nenković u kataloškoj ponudi iz svog Radničkog dovukao Miroslava Vardića i Dragana Holcera, a trojicu talentiranih Bićinih juniora s klupe za rezerve, jasno, poslao na posudbu u RNK Split.

“Mi splitu pozajmili naše njunjore zelića babića i jerkovića da Propivadu kroz jednu godinu a oni propivali Smista”, popizdio je Miljenko Smoje u svojoj legendarnoj rubrici Mali Marinko, kad je ono u pripremnoj utakmici RNK Split hladno na Starom placu pobijedio Hajduka 3-2. “A puplika omar izmislila kako će nan split dat Nazad ova tri njunjora za vardića holcera i mušovića i to nećedu tražit nikakvo obeštećenje.”

Navodno je veliki talent bio taj njunjor Jere Jerković — ili je bio Jure? — ali pored zvijezda iz Niša mulac iz Radunice nije imao šanse. Baš, rekoh, kao i danas, umjesto da procvjeta u Hajduku, u drugoligaškom je Splitu završio kod nekog Tomislava Ivića, trenerskog početnika kakav je bio i Mladinić. I taj Ivić, kao i Biće, bio je bivši igrač Splita i Hajduka, samo što ga se nitko živ nije sjećao — ovaj je bio vječna rezerva čak i u onom groznom Hajduku koji je od publike na Placu skupljao pare za kupovinu utakmica. I baš kao i Biće, upravo je stigao s Više trenerske škole u Beogradu, gdje je, kažu, pred komisijom koju je vodio veliki Rajko Mitić diplomirao s desetkom, navodno na temu Važnost igre glavom u nogometu.

Važnost igre glavom u nogometu. Cijelo to ljeto zajebavao se Split s važnošću igre glavom u nogometu. Surovije se Split zajebavao još jedino kad je trener Nenković te zime otišao na desetodnevni kurs u Milano, kod čuvenog Interovog stratega Helenija Herrere. Da diplomira valjda na važnosti šalovanja bunkera u nogometu.

Sezonu 1966/67 Hajduk je na koncu završio odličan sedmi, prvi put nakon pet godina s više pobjeda nego poraza. Uspjehom se računalo već to što nema mrtvih i ranjenih, što se u posljednjem kolu prijenos iz Ljubljane — i uobičajenih, sivih 0-1 — slušao bez grča u stomaku i tableta za srce, i što je splitska kardiokirurgija prvi put od 1962. mogla na godišnji odmor. Čak je i pomalo gluho bilo to ljeto, prvo nakon mnogo godina bez sirena hitne pomoći.

I ako je bilo ičega da se slavi na Starom placu, bio je to onaj Kup maršala Tita, prvi trofej nakon biblijskih dvanaest godina pomrčine Sunca, suše, gladi i najezde kajkavaca, kad je prepredeni drug Tito Kirigin poput šibicara s autobusnog kolodvora domaćinstvo finala namjestio na ručku u gostionici Javor u Podstrani, gdje predsjednik Sarajeva birajući između dvije kuglice pojma siromah nije imao da je u obje papirić na kojemu piše “Split”.

To, i — naravno — nova titula ragbijaša Nade, koji su u posljednjem kolu prvenstva u Zagrebu porazbijali domaćeg Građevinara 39-0 i bez poraza uzeli šesti uzastopni naslov prvaka.

* * *

Agonija i kaos? Pričajte mi o tome. Za Hajduk iz šezdesetih današnji je Hajduk, ne znam kako reći a da se netko ne uvrijedi, Zambatin Dinamo. Te 1967., istog onog dana kad je Dinamo u finalu protiv slavnog Leeds Uniteda na Elland Roadu podigao pehar pobjednika Kupa velesajamskih gradova, Hajduk je svoje frustracije liječio protiv malog zonskog Šibenika i s 9-1 podigao trofej prvaka Dalmacije.

Bili su, doduše, juniori, ali daj šta daš.

Na koncu, kao da nam nije bilo dosta čemera, iz te je juniorske škole Hajduka otišao i Biće Mladinić, preuzevši mladu reprezentaciju Jugoslavije — dugo nam je i on trajao — pa su dječji vrtić pod starom murvom dali u ruke istom onom Tomislavu Iviću iz RNK Splita. Da uči valjda mulce važnosti igranja glavom. Čak i kad su pioniri i njunjori konačno zakucali na vrata prve momčadi — tko se danas uopće sjeća njihovih imena: Luka Peruzović, Ivan Buljan, Mićun Jovanić, Mario Boljat, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Šime Luketin, Nenad Šalov, Željko Mijač ili Slaviša Žungul? — još uvijek se više vjerovalo senatorima koji su nam cijele te šezdesete navijali sirene hitne pomoći.

“Koliko već jema Vrimena da naša navalna petorka osin pavlice ne daje Ništa a ako recimo mužinić i boljat i njanci ne znan kako se zovedu ti drugi njunjori dadu samo Malo onda je i to boje nego Ništa. i ako nimadu mista njanci Botu zaigrat koju gospu mi onda već puste godine Sistematski odgajamo njunjore?”, pisao je već potpuno rastrojeni Mali Marinko onih dana kad smo tradicionalnim porazom od Dinama 1-3 u jesen 1969. zatvorili dekadu koju su nam pojeli kajkavci, pa bespomoćno plutajući na desetom mjestu čekali još jedno sumorno desetljeće.

Sve je, kako vidite, bilo isto kao danas.

Agonija i kaos, grč, očaj i sirene hitne pomoći, to je krajem šezdesetih bila stvarnost nekad slavnog kluba: divlja rulja s kamenjem, palicama i bakljama po gradu naganja igrače i s tribina urla “vratite nam velikog Hajduka”, katatonične pacijente na terenu pokušavaju oživjeti veteran Bukle i ‘stranac’ Holcer, ispod murve golobradi ustrašeni tići iz domaćeg uzgoja, kojekakvi nekakvi Jerković, Džoni, Buljan, Mužinić, Šurjak i “njanci ne znan kako se zovedu ti njunjori” čekaju u redu za posudbu u nekog drugoligaša — da se valjda naviknu — s njima u omladinskoj školi eksperimentira stanoviti Tomislav Ivić, zaboravljeni nogometaš i trenerski početnik koji je diplomirao na važnosti igranja glavom u nogometu, a gore u upravi provjereni partijski kadar i sitni šibicar Tito Kirigin, direktor lokalne tvornice krafni, hvali se po gradu da je klupska bilanca prvi put nakon hiljadu godina u plusu, pa amputiran od stvarnosti u magnovenju čak najavljuje i novi stadion.

“Bidni naš Ajduk”. Sam Bog zna što nas tek čeka sedamdesetih.

I ako tada bude ikoga da se slavi na Starom placu, bogami će to biti dobra, stara Nada, koja će na čelu s legendarnim Miškom Rađom te 1970. uzeti već četvrti kup i sedmi uzastopni naslov prvaka, akužavajući tako i drugu duplu krunu.

* * *

Nije meni — nemojte da me krivo shvatiti — bilo žao sebe, ja sam na kilavi Hajduk navikao već u dječjem vrtiću, spreman za život na sparušenim lovorikama Bearine i Bajdine slave. Ako su katastrolozi u pravu, i ako će prokletstvo završiti tek sljedećom potpunom pomrčinom Sunca nad Splitom, mi je ionako nećemo doživjeti: astronomi su je zakazali tek 2081. godine.

Meni je stoga žao bilo brata Joška, koji će se roditi za jedva godinu dana: jedina je moja nada bila da ni njega, kao ni našu sestru, nogomet i Hajduk neće previše zanimati, i da će imati sretnije djetinjstvo od mene. U kojem će se znaku on roditi? Nisam se usuđivao ni pomisliti kakva nas agonija i kaos tek čekaju, i kakav će nas Hajduk dočekati za godinu dana, kad nakon sezone 1970./71. krenem u školu kod druga Lalina, a stari iz starog rodilišta preko puta Vukčevićevog gola na rukama iznese mog malog brata.

Onih dana kad zauvijek ode Louis Armstrong, i kad mu uz Đekijevu trubu iz Mozaika Al Hibbler nad odrom zapjeva Nobody knows the trouble I’ve seen: “If you get there before I do, tell all-a my friends I’m coming to Heaven!” I kad u onom strašnom sudaru na Sirobuji u svom novom crvenom Alfa Romeu za njim vječnosti poleti i splitski satchmo Đeki Srbljenović.

Onih dana kad dobra, stara Nada uzme i osmi naslov prvaka.

Nada, shvatili ste, umire posljednja.

(U podsjećanje na pedeset godina bez Đekija Srbljenovića, 1931.-1971.)