“Gospodo iz HNS-a, dosta je!”, do Džamije su se čuli urlici nakon posljednjeg vječnog derbija na Maksimiru. “U Hrvatskoj postoji klub koji ne plače, ne kmeči, ne žali se. Šuti, trpi, igra i pobjeđuje. A vi to vraćate najmonstruoznijim podvalama koje se mogu zamisliti. Sudac Mario Zebec nije slijep. On dobro vidi i točno zna sto radi. Večeras, u utakmici koja bi trebala biti najveća svečanost hrvatskog nogometa, taj nas je čovjek masakrirao u samo četrdeset pet minuta! S nama se više nećete napucavati na ovaj način, vidjet ćete vrlo brzo!”

I sve je opet bilo kako je oduvijek bilo i kako zauvijek biti treba — prazni Maksimir, rutinska pobjeda Dinama, dvadesetak bodova razlike, nedosuđeni penali, vulkanski bijes na konferencijama za novinare i otvorene prijetnje — samo što je ovaj put nakon “utakmice koja je trebala biti najveća svečanost hrvatskog nogometa” za promjenu gnjevno urlao i prijetio trener — Dinama.

I “vidjet ćete vrlo brzo”: već sutra, za mjesec i pol, kad se cirkus s “najvećom svečanosti hrvatskog nogometa” preseli na Poljud, opet ćemo u novinama čitati dramatične izvještaje s fronta.

Na primjer: “Hajduci u Splitu, teški trenuci za Zagrepčane: devedeset minuta u životnoj opasnosti!”, javi tako zagrebački tisak o nezapamćenoj drami na vječnom derbiju u Splitu. “Gruba igra, nekorektno ponašanje i očite simulacije, Plavi hinili nesvjestice i padavice!”, raskrinkaju ih onda splitske novine. “Splitska publika dočekala zagrebačke nogometaše pljuvanjem i bacanjem predmeta: zagrebačkom napadaču ruka u gipsu!”, dolije na to zagrebačka štampa. “Laži i insinuacije! Neistiniti izvještaji zagrebačke štampe! Kampanja protiv Hajduka! Povrijeđena taština jedne silno umišljene sportske družine!”, uzvrate uskličnicima splitski novinari. “Splitska publika isprebijala igrače Plavih: jedan još uvijek u životnoj opasnosti!”, predinfarktnim naslovom prisnaže zagrebački reporteri. “Zagrebačka štampa pravi političko pitanje nabacujući se lakoumno na Split i Dalmaciju: tko na ružan način sramoti Split, tko jedan sportski neuspjeh koristi u političke svrhe i stvara antagonizam između Zagreba i Splita?”, odgovore uvrijeđeni Splićani.

Nulti derbi, prvi njihov zapisani susret, igrao se točno na Dan pobjede i okruglu godišnjicu Oluje — istina, minus pedesetu — još davnog 5. kolovoza 1945.

I tako danima, tako tjednima, sve do sljedećeg vječnog derbija, “vidjet ćete vrlo brzo”, za mjesec i pol na Poljudu.

Sve otkako je samostalne i suverene Hrvatske nogometne lige i njene “najveće svečanosti”, evo već tridesetak godina, uobičajeni su to naslovi u zagrebačkim i splitskim novinama, gotovo svaki sutradan nakon gotovo svake utakmice Hajduka i Dinama. O “isprebijanim igračima”, “pljuvanju i bacanju predmeta”, “igračima u životnoj opasnosti”, “lažima i insinuacijama”, “neistinitim izvještajima”, “očitim simulacijama”, “nesvjesticama i padavicama”, “povrijeđenim taštinama”, “kampanji protiv Splita”, “političkom pitanju” ili “stvaranju antagonizma između Zagreba i Splita” — a sve što ste pročitali na brzinu su i nasumce izabrani i citirani izvještaji samo s jednog od vječnih derbija — jednako su se tako mogli čitati i nakon bilo koje utakmice Hajduka i Dinama u posljednjih trideset godina.

Osim što se navedena drama s divljanjem splitske publike, isprebijanim zagrebačkim nogometašima, kampanjom senzacionalističkog zagrebačkog tiska protiv Hajduka i antagonizmu Zagreba i Splita nije dogodila ni na jednom od tih stotinu i dvadeset vječnih derbija u proteklih trideset godina: priča o nogometnom rivalstvu i antagonizmu Splita i Zagreba, naime, mrvu je starija.

* * *

U Zagrebu su se, eto, sastali Dinamo i Hajduk, i bio je to — kako već u tim prilikama nikad, ali nikad ne propuštaju zbrojiti i podsjetiti reporteri Hrvatske televizije ili Sportskih novosti — stotinu dvadeset prvi ogled dva najtrofejnija kluba Hrvatske nogometne lige, stotinu dvadeset prvi njihov vječni derbi.

Istina, preuzetni i gizdavi eternalni atribut može izgledati prilično ambiciozan izbor za ukrašavanje derbija koji se igra tek od rujna 1992., niti dakle pišljivih trideset godina, ali stvar je nešto razumljivija zna li se da je i sama “jedina i vječna Hrvatska” tek godinu-dvije starija od “jedinog i vječnog derbija”: vječnost je u Hrvatskoj, kako vidite, prilično širok pojam.

Odnosno uzak, ovisi s koje se tribine prostor-vremenskog kontinuuma gleda.

Naročito je ta stvar preuzetna, da ne kažem imbecilna, zna li se da je takav hrvatski “vječni derbi” zapravo još i mlađi, jer cijelo prvo desetljeće HNL-a Hajduk uopće nije igrao protiv Dinama. U prvom prvenstvu Jedine i Vječne Hrvatske Hajduk je 1992. igrao protiv stanovitog HAŠK-Građanskog, slabašnog nekog zagrebačkog klubića koji će te sezone završiti peti, iza Inkera iz Zaprešića, dok će idućih osam godina bijeli igrati protiv slavne i nepravedno zaboravljene Croatije, državnog nogometnog kombinata koja s današnjim Dinamom — osim adrese, stadiona, dresova, igrača, navijača i gazde — baš nikakve veze nema.

Ili barem nema ako je vjerovati pravnoj službi Dinama i Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, po čijoj pravomoćnoj odluci iz 2009. godine zagrebački gigant Robertu Prosinečkom ne duguje ništa jer je, citiram, “pravna osoba Croatia d.d. ugašena i osnovana Udruga građana Dinamo, koja nije pravni nasljednik Croatije”.

Prvu utakmicu HNL-a s nekim zagrebačkim klubom koji se zove Dinamo — prvi dakle slavni hrvatski “vječni derbi” — Hajduk je tako odigrao 11. ožujka 2000. godine, dakle prije samo dvadesetak godina. Dvadeset godina! Pa toliko je star već i Pro Evolution Soccer: dvadesetu će godišnjicu uskoro tako obilježiti i tradicionalni ogled zagrebačkih i splitskih eFotballera na PES-u, “vječni PlayStation derbi” između HajdukŽiviVječnoa s Kocunara i NemaPredajea iz Dubrave! Vječniji od splitsko-zagrebačkog vječnog derbija čak je i vječni derbi Hajduka i Slaven Belupa, koji bez prekida igraju već dvadeset četiri godine, još tamo od davne 1997.

Čak ni takav “vječni derbi”, međutim, nije uvijek bio “devedeset minuta životne opasnosti”: štoviše, derbiji iz vremena borbe za samostalnu i suverenu Hrvatsku bili su zaista, kako ono, “najveće svečanosti hrvatskog nogometa”, pravi sletovi mitskog svehrvatskog zajedništva. Pamtimo iz tih vremena zajednički korteo Dinamovih i Hajdukovih navijača na Trgu bana Jelačića, sjećamo se onog golemog transparenta kojega su na Maksimir unijeli pripadnici BBB-a i Torcide — “Samo nas nebo rastavit može!” — sjećamo se skandiranja “Hajduk-Dinamo”, čuvenog slogana “HDZ — Hajduk Dinamo Zajedno”, pjesme “Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska, sa njima se ponosi čitava Hrvatska”, obrednog vezivanja zastava i vrlo dirljivog međusobnog muškog titranja muda na onom prvom derbiju HNL-a na Maksimiru.

Kako je onda i kad priča o “dva kluba bratska s kojima se ponosi čitava Hrvatska” mutirala u dramsku seriju s divljanjem publike, prebijenim nogometašima, kampanjom senzacionalističkog tiska i antagonizmom Zagreba i Splita, kad se i kako uopće “najveća svečanost hrvatskog nogometa” pretvorila u “devedeset minuta životne opasnosti”?

Je li to bio onaj derbi 1997. u Splitu, kad je Tuđmanova i Canjugina Croatia stigla na Poljud s dvadeset bodova viška, Silvio Marić nakon gola podjebavao Sjever, Torcida porazbijala cijeli stadion, a Bad Blue Boyse na južnoj tribini policija od podivljalih navijača Hajduka čuvala toliko dugo da jedna manja grupa i dan danas, priča se, živi tamo, uzgajajući uljanu repicu na onoj maloj zelenoj parceli pod semaforom?

Ili je to bilo već na finalu hrvatskog kupa 1993., kad je ono Joško Jeličić prešao u Dinamo, a Split doživio kolektivni slom živaca?

Ili je to ipak možda bilo mnogo — ranije?

“Utakmica je protekla u pravom sportskom duhu, kao primjer kako sport treba poslužiti zbližavanju omladine, za razliku od prijeratnih utakmica, kad su vlastodršci i preko sporta nastojali posijati mržnju u našem narodu”, ponudili su odgovor, recimo, oduševljeni izvještaji hrvatskih novina s prvog derbija u HDZ-ovoj Hrvatskoj, gotovo pa s nelagodom javljajući uopće rezultat. Koji je, jasno, u takvom svečarskom i bratskom ozračju bio najmanje važan. I u kojemu su “gosti dočekani vrlo srdačno”, za razliku, ponovimo, “od prijeratnih utakmica, kad su vlastodršci i preko sporta nastojali da posiju mržnju u našem narodu”.

“Vlastodršci” koji su prije rata preko nogometa “sijali mržnju u našem narodu”? “Prijeratne utakmice”? Zar je prije Domovinskog rata uopće bilo vječnog derbija, zar je prije 1991. bilo ičega?

* * *

Malo ljudi na Hrvatskoj televiziji, u Hrvatskom nogometnom savezu i Sportskim novostima to zna, ali Hajduk i Dinamo postojali su i prije 1991.: nulti derbi, prvi njihov zapisani susret, igrao se točno na Dan pobjede i okruglu godišnjicu Oluje — istina, minus pedesetu — još davnog 5. kolovoza 1945., pred desetak hiljada gledatelja na Starom placu.

Prijateljski ogled Hajduka Narodnooslobodilačke vojske i Fiskulturnog komunalnog društva Dinamo završio je pobjedom Splićana 2-0 — golove su već u prvom poluvremenu postigli Frane Matošić i Ivo Mrčić — a vrlo brzo nakon te prve utakmice na Starom placu, Dinamo i Hajduk prvi put su se sastali i na Maksimiru. Ova utakmica ostat će pak zapamćena i po najvećoj zabilježenoj pobjedi u cjelokupnoj povijesti vječnog derbija: susret na Maksimiru kolovoza 1945. završio je, naime, veličanstvenom pobjedom Hajduka s nevjerojatnih pedeset osam razlike — 152-94!

Ako vam se učinilo da ste upravo pročitali kako je 1945. godine Hajduk usred Maksimira pobijedio Dinama 152-94, to je samo stoga što je u prvom meču protiv Dinama na Maksimiru 1945. Hajduk zaista pobijedio 152-94. I odmah da vam kažem: nije bila riječ — kako ste pomislili — o nekakvoj utakmici košarkaških sekcija zagrebačkog i splitskog kluba, pa čak ni rukometaša: igrali su baš nogometaši Dinama i Hajduka, igrao je Dinamo sa Zvonimirom Cimermančićem, Ratkom Kacijanom i Franjom Wölflom protiv Hajduka Ljubomira Kokeze, Bože Brokete i braće Matošić.

Historiografskoj istini za volju, valja reći da se ovaj Maksimir nije nalazio u Zagrebu, već je riječ o manje poznatom jednom malom kvartu u Splitu, u centru grada, kraj stare Općine, za čiji naziv i danas malo Splićana uopće zna. I da u strogo formalnom smislu i nije bila riječ baš o nogometnom stadionu, već više o staroj predratnoj splitskoj gostionici Maksimir: istoj onoj u kojoj je četiri godine ranije, u ljeto 1941., donesena odluka o raspuštanju Radničkog nogometnog kluba Split, nakon čega su igrači otišli u partizane, pobijeni u Košutama kraj Sinja.

Uz gostionicu je, eto, bila i kuglačka dvorana Maksimir, u kojoj su, nakon one prve utakmice na Starom placu 5. kolovoza 1945. nogometaši Hajduka i Dinama odigrali i prijateljsku — kuglačku utakmicu.

U kojoj je Matošićev Hajduk, ponovimo za povijest, porazbijao Wölflov Dinamo rezultatom 152-94.

* * *

Prva — dakako, nogometna — prvenstvena utakmica Dinama i Hajduka, prvi dakle službeni vječni derbi, odigran je 26. svibnja sljedeće godine u Zagrebu. Niti on, međutim, nije odigran u Maksimiru: derbi prvog kola prvenstva Narodne Republike Hrvatske odigran je pred dvadeset hiljada gledatelja na stadionu Pobjede u Koturaškoj ulici, starom igralištu Građanskog. Ova je pak utakmica ostala zapamćena po tome što je na golu Hajduka u nedostatku vratara stajao bek Jozo Matošić: svejedno, Hajduk je furioznom igrom već u prvom poluvremenu zabio četiri komada, a Dinamo je do kraja uspio tek ublažiti na 4-2.

Prvi derbi u saveznom, jugoslavenskom prvenstvu odigran je dva i pol mjeseca kasnije, 8. rujna 1946., također u Zagrebu, a Hajduk je pobijedio 1-0 golom Antona Lokošeka u 81. minuti.

U svemu, Hajduk i Dinamo odigrali su u prvenstvima socijalističke Jugoslavije devedeset šest zapamćenih utakmica, izvanredno izjednačeni, sa po trideset tri pobjede i tijesnom gol razlikom u sitnu korist Hajduka, 127-125. Još su izvanrednije ostali izjednačeni kad se zbroje svi odigrani susreti u tom razdoblju, sve službene i prijateljske utakmice, njih ukupno stotinu i petnaest: Hajduk i Dinamo imaju točno po četrdeset jednu pobjedu svaki, s gol razlikom 155-155!

Otkako je, međutim, Republike Hrvatske — otkako je, eto, slavnog tridesetogodišnjeg vječnog derbija HNL-a — Dinamo je ipak mrvu uspješniji. Prema ljetopisima Hrvatskog nogometnog saveza Zagrepčani su u stotinu i dvadeset jednu utakmicu zabilježili pedeset i devet pobjeda, samo dvadeset pet više od Splićana, a gol razlika je dramatično tijesnih 173-117, jedva plus pedeset šest za Zagrepčane. Kako pak HNL u toj statistici vječnog derbija protuzakonito računa i utakmice malog seoskog HAŠK-Građanskog i slavne, jedine nam i vječne Croatije, pretpostavljam da samo administrativnim previdom nisu uračunate i utakmice Dinamovih kuglača: u tom slučaju, naime, s onih katastrofalnih 94-152 na Maksimiru 1946., ukupna je gol razlika u vječnim derbijima ipak plus dva u korist Hajduka.

* * *

Ni taj, međutim, danas zaboravljeni derbi jugoslavenske lige nije uvijek bio “devedeset minuta životne opasnosti”. Štoviše, prvi derbiji u oslobođenoj Jugoslaviji bili su istinski sletovi mitskog bratstva i jedinstva, od onih, kako bješe, “najvećih svečanosti jugoslovenskog fudbala”. Pamtimo i iz tih vremena marševe zagrebačkih i splitskih učenika prije utakmica, nadahnute govore drugova komesara, transparente “Tito-Partija”, skandiranja jedinoj i vječnoj Jugoslaviji, kao što pamtimo kasnije i sedamdeset prvu, “dva kluba bratska” i skandiranja “Hajduk-Dinamo, Savka-Tripalo”, zajednička druženja igrača, pa čak i bizarne njihove drugarske kuglačke mečeve.

Kakao je onda i kad priča o “dva kluba bratska s kojima se ponosi čitava Hrvatska” mutirala u dramsku seriju s divljanjem publike, prebijenim nogometašima, kampanjom senzacionalističkog tiska i antagonizmom Zagreba i Splita, kad se i kako “svečanost bratstva i jedinstva” uopće pretvorila u “devedeset minuta životne opasnosti”?

Je li to bio onaj derbi na Maksimiru 1962., kad je Hajduku trebala pobjeda za opstanak u Prvoj ligi, i kad je Vlatko Marković mlatio bijele kao da mu je o glavi? Ili onaj par godina kasnije, kad je Hajduku i dalje trebalo za opstanak, a Dinamo golom Slavena Zambate hladnokrvno gurnuo bijele na rub provalije?

Ili je to ipak možda bilo mnogo — ranije?

Je li to onda bio već onaj u Zagrebu 17. rujna 1947., jedan od prvih vječnih derbija, koji je Hajduk završio s devet igrača, kad je početkom drugog poluvremena, kod rezultata 1-1, teže ozlijeđeni Slavko Luštica završio u bolnici — tada nije bilo zamjene igrača — a onda zbog jednog bezazlenog faula na Ivici Reissu zagrebački sudac Marijan Matančić isključio i Vojka Andrijaševića, pa Dinamo na koncu golom Franje Wölfla pobijedio 2-1, za vulkanski bijes Splićana i povijesnu prvu Dinamovu pobjedu nad Hajdukom?

Odgovor su nudili novinski izvještaji. Sjećate li se onog o “vrlo srdačno dočekanim gostima” i utakmice koja je “primjer kako sport treba poslužiti zbližavanju omladine, za razliku od prijeratnih utakmica, kad su vlastodršci i preko sporta nastojali da posiju mržnju među našim narodom”? To je zaista bio oduševljeni komentar s prvog poslijeratne utakmice Hajduka i Dinama, ali ne s prve poslijeratne iz 1992., već s prve poslijeratne iz 1945.: bio je to izvještaj Slobodne Dalmacije upravo s onog prijateljskog derbija odigranog “u sportskom i drugarskom duhu” kolovoza 1945., nakon kojega su drugari iz Splita i Zagreba otišli na piće i jednu prijateljsku partiju u kuglanu Maksimir. “Za razliku”, ponovimo još jednom, “od prijeratnih utakmica, kad su vlastodršci i preko sporta nastojali da posiju mržnju u našem narodu”.

“Vlastodršci” koji su prije rata preko nogometa “sijali mržnju u našem narodu”? “Prijeratne utakmice”? Zar je prije Narodnooslobodilačkog rata uopće bilo vječnog derbija, zar je prije 1945. bilo ičega?

* * *

Prve utakmice sa Zagrepčanima Hajduk je odigrao već godinu dana nakon osnivanja: 27. srpnja 1912. uz veliku pompu u Split je došao slavni Hrvatski športski klub Concordia, osnovan punih šest godina ranije. Concordia je do tada već bila etabliran i ugledan klub, igrali su s najboljim austrijskim i mađarskim klubovima, dok je mladom i slinavom Hajduku to bila tek deveta utakmica uopće: prije ogleda sa Zagrepčanima, bijeli su u Splitu igrali samo s onim talijanskim redikulima i posadama britanskih, austrijskih i mađarskih ratnih brodova, te dvije utakmice s nekim veselim sarajevskim studentima koji nisu imali ni ime, pa su se — prihvativši zajebanciju publike na igralištu pod gradskom plinarom, koja im je dobacivala “Osmanlije” — po povratku iz Splita nazvali FK Osman.

Prva utakmica s Concordijom nije bila samo Hajdukova povijesna prva utakmica s nekim pravim, ozbiljnim i registriranim nogometnim klubom: bila je to i prva utakmica na Kraljevoj njivi, budućem Starom placu, na kojoj su na golove postavljene — mreže. Isplela ih je i zajedno s ribarskim mrežama skuhala dobra Anka Kaliterna, čiji je jedan legendarni brat, inženjer Fabjan, bio osnivač kluba, dok će drugi, Luka, na toj utakmici biti vratar. Bila je to i prva utakmica mladog Nikole Gazdića, talentiranog napadača zbog guste kovrčave kose nazvanog Janjčić, koji će sve oduševiti svojom izvanrednom vještinom i najaviti se kao historijska prva velika Hajdukova zvijezda.

Iskusni i uigrani zagrebački gosti porazbijali su splitske početnike s 6-1, a utakmica će ostati zapamćena i po neviđenom slavlju splitske publike kad je Hajduk postigao počasni gol — neobično nalik slavljima koje danas viđamo kad reprezentacija Farskih Otoka ili San Marina postigne gol protiv moćne Litve. Već u drugoj utakmici sutradan, recimo, Hajduk će pokazati vidni napredak: završit će samo 0-4.

Nije bila stvar samo u tome da u to vrijeme još nije bila razvijeno ono što će dvadeseto stoljeće kasnije nazvati “navijačkom kulturom” i što se nakon čuvenih utrka legendarnog Baće protiv sinjske rere nogomet još uvijek gledao kao nova atrakcija u gradu — ekshibicijska igra u kojoj je publika oduševljenim pljeskom jednako ispraćala svaki dobar potez i domaće i gostujuće momčadi. Utakmica Hajduka i Concordije, naime, zaista je gledana i kao “svečanost hrvatskog nogometa”, slet mitskog “narodnog zajedništva”: Splićani i Zagrepčani i tada su, naravno, živjeli u istoj državi, Austro-Ugarskoj, ali u dvije različite, hm, republike — Dalmaciji i Hrvatskoj.

Zato su, uostalom, godinu dana ranije — kad je Hajduk u prvoj utakmici razvalio talijanaški Calcio 9-0 — Splićani onako eksplodirali od sreće, iako još nisu imali ni približnog pojma o čemu je tu zapravo riječ i zašto Šime Raunig lipo ne uzme balun u ruke nego se jebe s njim nogama. Zato, najzad, nije bilo tuge i očaja, a kamoli “prebijenih igrača” i “životne opasnosti” kad je sljedeće godine, sedam dana nakon Concordije, u grad stigao i čuveni, nepobjedivi HAŠK — klub sa slavnom, gotovo već desetogodišnjom poviješću, najbolja momčad na cijelom jugu Monarhije — i kad je nakon prve utakmice i rutinskih 2-0 sutradan poubijao Hajduka s istih onih 9-0. Što će, uz 1-13 protiv učitelja iz praške Slavije godinu dana kasnije, do danas ostati najteži Hajdukov poraz u svih njegovih stotinu i deset godina povijesti.

Te 1912. Splićanima je gostovanje Zagrepčana i doslovno bio drugi razred osnovne škole, dok će strašni HAŠK nakon te utakmice odigrati kod kuće prvo prvenstvo Zagreba, pretenciozno nazvano Prvenstvom Hrvatske i Slavonije, nalupavši svih šest zagrebačkih klubova s ukupnom gol razlikom 34-3.

* * *

Ni HAŠK ni Concordia, međutim, nisu bili Dinamo.

Bila je, doduše, ona idiotska inicijativa Fredija Kramera da se Dinamo i službeno proglasi nasljednikom HAŠK-a, a mračnih devedesetih neko vrijeme zaista je postojao i onaj čudovišni močvarni mutant Ceausescuove Steaue, HAŠK-a i Građanskog, koji nije zaživio valjda samo zato što se na Maksimiru nisu mogli dogovoriti kako da u svom slavnom ljetopisu upišu onu povijesnu prvu utakmicu HAŠK-a i Građanskog iz 1911.: je li Dinamo pobijedio 5-1 ili je katastrofalno potučen 1-5?

Današnji Dinamo, s punom titulom Građanski nogometni klub, svojim zakonitim pretkom stoga računa samo — Građanski.

Kad se konačno i to riješilo, sve je bilo spremno za historijski prvi vječni derbi.

 

— — — — —

Drugi (i završni) dio priče Sto godina vječnog derbija Borisa Dežulovića, pod naslovom Legenda o Janjčiću, pročitajte ovdje.